Pjesme (1-14)
MARIJA VESELINOVIĆ, 1997., SRBIJA, NOVI PAZAR
JEDINSTVENA CELINA
Surfovanje sopstvenom glavom
dovodi me do tebe.
Tamo gde si puno bolji,
sa manama koje volim
činiš jedinstvenu celinu.
Putujući nečistim mislima
vodoravno padam na tebe,
pa sletim na onu kost
kojom si govorio ,,volim te",
probadajući neizrecivi deo.
Poljubim te (u snu svojih misli),
gde te tako ostavljenog
pustim da postojiš,
čineći mene
jedinstvenom celinom.
DIMITAR DZHENEV, 1962, BULGARIA, SLIVEN
OSVETA
Osveta je gadan čin -
barbarsko okupljanje hordi
pred bedemina tvrđave uma.
Dok joj smrt pjeva najnježnije uspavanke,
ona šalje milost i ljubav
u izgnanstvo.
Bog osvete je strast
koja pljačka naša srca,
sa zvjerinjakom u krvi prepunoj
otrovnih strijela.
English:
Revenge
Revenge is a barbarian -
gathers hordes
in front of the walls
of the mind’s fortress.
Death sang
lullaby songs to him,
he sent mercy
into exile.
His god is the passion
of looting our hearts,
his blood is a jungle
full of poisonous darts.
LARA MANDLI, 1996., HRVATSKA, ZADAR
ČUDO
imam 9 života
ili sam ih barem
imala
kad sam rođena
prvi sam
izgubila
na početku
bio je to
nesretan slučaj
izboli su me mravi
a ja sam
otečena
plakala na mravinjaku
bila sam
dijete-čudo
plaćali su ulaznice
da čuju moje riječi
iskrivljene od bola
drugi se valjda
istopio
sa snijegom
četrnaest godina kasnije
na mihovljanskom groblju
naslonjeni na čemprese
žvakali su kokice
i oduševljeno pljeskali
patetičnim pokušajima
da ostanem
na površini
treći sam
kažiprstom
iščeprkala
iz abdomena
dio po dio
čudo!
ponovo čudo!
postoji
cijena za promatranje
mojih ožiljaka
komad odjeće
riječ ili
dodir
postoji cijena
za dodirivanje
ožiljaka
čudo!
imam 6 života
ili bolje
imam 6 smrti
i pretvorim ih
u krik
s vremena na vrijeme
pa ih vratim
na policu
kažem ti
hoću, hoću, hoću
i napokon je
gotovo
hoću
imam usta puna
slatke krvi
ja sam
strijela
imam još
6 smrti
ili bolje
imam
6 života
nakon što umrem
učinit će me
sveticom
NERMIN AGANOVIC, 1979, BiH, SARAJEVO
LJUBAVNA101
probudiš se jedno jutro
imaš trideset i kusur godina
previše dugova i premalo drugova
sitniš koji zvecka u zadnjem džepu
makar obećava šoljicu tople kafe
i cigare
loši
neki
dani
kao ptice ispod žice
kao cipele bez stopala
kao na štriku košulja što samo vjetar je ispunjava
poput loše kafe što teško se ispija
neka tuga iznad glave
kao kapa podignuta pri oproštaju
tada obično ustajem na lijevu
i mrzim cijeli svijet
osim tebe
dušo
MIRZA AHMETOVIĆ, 1980, BOSNA I HERCEGOVINA, MAGLAJ
STID
Uglavnom oblačim šarene majice
što liče na konfete,
rasute po nepravilnoj površini,
pa se njišu kao da traže pravi odraz
za rasipanje po trotoaru.
Moj sin me ne želi držati za ruku,
kaže – stidi se,
možda moje neobrijane brade,
ili moga nepravilnog hoda
kojem su se i moji vršnjaci smijali.
Nosio sam cipele broj trideset i pet
čitavo ljeto i jesen i proljeće i zimu,
pa opet u krug,
s odrezanim prostorom za prste,
sve dok stopala nisu shvatila
da veći luk svaki teret lakše podnese.
Ono što mene u ratu nije navodilo na stid
moj sin u miru doživljava drugačije,
ne želeći držati za ruku nekoga
ko nosi šarene majice,
s kojih samo što ne popadaju konfete.
ANA NARANDŽIĆ, 1949., HRVATSKA, ZAGREB
KUĆA
Izdana od svojih ljudi,
oglušila od zadnje škripe
ulaznih vrata
povukla se u sebe,
poklonivši povjerenje kamenu.
Zakržljali zvuci ispod njenih stropova
Sudaraju se i lome se na komadiće,
bodu i zabijaju se
kao staklo razbijenih čaša u bosa stopala
Priča se da ta kuća,
kao trudnica, u utrobi nosi dvjesta kvadrata.
Dvjesta kvadrata bračnih postelja,
dječjih krevetića,
stolića za ispijanje kava,
digestiva,
rashlađenog vina,
intimnih prostorija,
koje od otrova čiste dušu i tijelo.
Njeni ljudi, u brazdama iza obzora,
ponovno sade izdanke,
koji se ne primaju na njenoj okućnici.
Guši ih korov nabujao
prije, poslije, između i za vrijeme ratova.
Jedan preparirani golub u njenom potkrovlju
sanja krila koja grle zemlju i nebo,
okućnicu bez korova
i u zgusnutoj praznini
traži mir koji je ispustio iz kljuna.
IVA JURIČEV-MARTINČEV, 1982., HRVATSKA, VODICE
ODA JEDNOJ ROMANSI
Nisam sanjala jata bijelih ptica,
ali vidjela sam labudove pod Skradinskim mostom.
Nisam te tražila po gradskim špicama, ni bespućima svemira,
a možda sam trebala.
Nemam značajnijeg smisla za arhitekturu,
ali volim zamišljati kako se nad ulicama suši tvoja i moja roba.
Ne sjećam se kad sam zadnji put plesala sentiš,
ali bez iznimke zastanem pred uličnim sviračem gitare.
Ne tražim garantno pismo za svoje ime na vjenčanom listu,
ali parne sam brojeve uvijek voljela više od neparnih.
To nisam ja u zagrljaju Klimtovog „Poljupca“,
ali zlatna mi boja oduvijek odlično stoji.
Ni u jednom trenu nisam planirala da se ova pjesma vrti oko tebe,
ali bljeskaš mi u mislima, kao na mobitelu crveno, za propušteni poziv.
Nisam upoznala bogove mora,
ali okrunila bih te koraljima i bez njihova dopuštenja.
Nisam sanjala jata bijelih ptica,
a možda sam ipak trebala.
ZDRAVKO KOKANOVIĆ KOKI, 1959.,SLOVENIJA, MARIBOR
***
Vrijeme curi kroz
paukovu mrežu i
smrt dolazi po našu
mladost
fragmentira
beskonačnu djeljivost
uzduž naprsle i kamenite
obale Hiperboreje
astralni svijet se
pod nadiranjem vremena
vrtloži odmičući sfere
nespoznajnog
niz paučinom obrasle
stepenice Neba
uznesen koraljni zamak
žalosti ispjevane
anima mundi
samo žar ptica i pad
u ništavilo
HAZIM ALAGIĆ, 1952., BOSNA I HERCEGOVINA, BIHAĆ
O NAMA, FAUNI I FLORI
Istina.
Ona bi trebala biti svakom po mjeri
ali nešto je odavno krenulo loše
ljubav iskrena nikad ne iznevjeri
sve dok je lažima ne potroše;
i šta je to sad istina po meni
kakva bi trebala biti, po Tebi?
(I kome još treba ovo što pišem)
Ono prvo što sigurno znam, to je
istina da moram da dišem,
da dan na dan svoga života nižem
da ležim i dok sanjam u carstvo snova
tonem do dna i opet se dižem
(Al', kome još treba ovo što pišem)
zahvalan suncu na rati novog dana
I onom oblaku dijelu oceana
što zemlji žednoj i pustinji hrli
da zemlji i pijesku travi i drvu
listove svakom kapima zalije
i da zatim pravi potoke i rijeke
jer nema nijednog živa stvora
da bez vode može: popiti je mora
I tu već jesmo kod prelomne tačke
neki jedu žabe, neki pse i mačke
ogole ih i skinu sve do golotinje
i tu se već bitne razlike prave
jednima ne smeta jesti meso svinje
drugim jesti i jaganjce i ovce
treći se prestrave zbog teleta
umiljata mladunca svete krave
i nema veze što mu otmu mlijeko
prije no počne da pase trave;
Ljubav je posljednja karika
za koju ne znaju biljke:leptiri i pčele
sa svakim cvijetom ljubav vode
i dok nama djecu donose rode
ribama podvodne logore pravimo
pticama ogradimo zemlju i nebo
i svemu živom što je za jesti
mrijestilišta, farme, kotilišta
ustvari za sve njih gubilišta
-ionako oni nemaju dušu-
I konačno kao nadogradnja svemu
u tome je valjda i sva poenta
pravimo i mi sebi svoja logorišta
u kojim će nas stizati osvete
pobijene faune i flore zato što
vidimo i čujemo sebični samo sebe
i zbog vrste mesa pravimo ratišta
i za svaki ljudski krvavi pir
kriv je onaj drugi, Njihov Bog, a
kriv je samo on - čuvjek vjetropir
Mi bi da vječnu vječnost živimo
makar oko sebe pobili sve druge
jer su krive i voda i trave
u mesu ptice ovce ili krave
što više nisu žedne i ne lete
ali nam se preko naših misli svete
jer, kad su već bezbroj puta
bile dio trava i u mesu pojedene
kako ne bi bile dio njih, misli
i dio tebe, dio mene?
(jer smo mi ljudi najveće životinje)
Već dokazana je teorija trava
da otkad jedemo meso krave
i sami jesmo sve više krave
i svinjama ko radi o glavi
jedući meso im na sto načina
od sebe sama jedući njih
sve veću svinju pravi
i uz njih svi jedući hljeba
ponekad kao nekad banane
i sami jesmo dio hljebne štruce
pogače i kruha, kifle vruće.
***
I da stanem jednom već,
jer nije dobro, nije red
Istinom ići u nedogled.
BORIS KVATERNIK, 1987., HRVATSKA, ZAGREB
BIJEG
More je glatka željeznička pruga
na čijim masnim šinama, polako, kao kroz san,
nečujne brodice elegantnim putanjama
nestaju u svim smjerovima kompasa.
Želja za bijegom posve je jednaka
pernatim snovima prekomorske ptice.
Stopiti se s piskom mutne brodske sirene,
poprimiti njen glas, gustoću, tonalitet,
rasplinuti se zatim preko mora
i uklizati tako nekoj novoj obali.
Takva pretvorba je ista kao smrt i život vječni.
TANJA AJTIĆ, 1964., KANADA, VANKUVER
POČETAK
Teško te pratim
u ova opasna vremena
u ovom sada i ovde
gde se brzo zaboravljaju
neprijatni doživljaji i uspomene
koje se brzo zamenjuju
drugim mislima i delima.
Suviše brzo se smenjuju
dan i noć, kao Sunce i Mesec,
kratak je dan.
Svi se bližimo nekom kraju
gde se nalazi nov početak
a ja usporena
uporno tražim tvoj pogled
da saznam
koliko nam je ostalo vremena u svetu?
Tebi verujem,
jer ti si sanjalica.
ĐURO DUGALIĆ, 1972., HRVATSKA, GRADIŠTE
ZEN KALJUŽA
Na nebu prozirni odrazi lastavica i roda
Južni začinjeni gradovi skrili im se u paperje
Oblaci se danima zapleću i raspleću
U ritmu tanga sjevernih mora
Krilati sanduk izrovanih vena sjete
Lebdi ponad vagaša što ražu jesenje bistrilo
U gustom korovu iza razvratnih šljiva
Stidljivo se svlače prezrele bundeve
Blatne suze centrifugalno izranjaju iz kaljuže
Uzdižući se operetno sve do vrha nosa
Na njihovoj površini refleksija trenutka
I šapat pradavni sa granice Pakla i Raja
DEJAN NOVAKOVIĆ, 1971., SRBIJA, ARANĐELOVAC
MARGINALNA PRAVDA
Đubrište na ulici, đubre je u duši,
a naša se koža o ekseru suši.
Gluvonemo doba, gluvonemi ljudi
i pećinski čovek ponovo se budi.
Pirova je pobeda, pirov je i mir,
a naše su duše nekom’ suvenir.
Zavađeni ljudi, zavađene oči
i krv nam se sada potocima toči.
Naduvana slava, naduvana braća,
a mrvica hleba sad se zlatom plaća.
Satansko je vino, satanska je moć
i bosovi sada odoše u noć.
Marginalna pravda, pravda sa margine,
u oči me gledaj i veruj mi, sine.
Kod drugih su sada omče i dizgine,
pogledaj u nebo i progutaj sline.
