Pjesme (1-25)
Autori kojima je mentor Nermin Delić:
HARIS JUSUFOVIĆ, 1996., BOSNA I HERCEGOVINA, ŽEPČE (BEGOV HAN)
VREMENSKI ROMANCERO
April je poznat po tome
što ponekad probudi ljetno sunce.
I takvo je bilo, u nedjelju, na sajmu knjiga
sa previsokim cijenama za moj studentski džep.
Sasvim sam zadovoljan
i uličnim prodavačima sa dugim noktima
koji služe za presjek stranica požutjelih knjiga;
i došao sam tu, samo da vidim tebe,
nakon dva mjeseca mučnog čekanja.
Tvoja crna haljina,
ukrašena raznobojnim cvjetićima,
odavala je zrelu zaljubljenost djevojčice.
Malene tenisice, prvi put vidim.
Ne zbog količine obuće koju posjeduješ,
već neučestalosti potrebnih susreta.
One su sustizale moj brzi korak koji je
nastojao da uhvati svaki momenat s tobom.
U gužvi sam se gurao s pijanicom
gledajući Posejdonovu vojsku u tvojim očima.
Dva ciganska mangupa su kroz prozor tramvaja
osvježavala namrgođene, oznojene prolaznike
svojom nevinom, smrdljivom pljuvačkom.
Smijali smo se tome.
(Podsjećali su nas na nemoćne pjesnike.)
U parku, koji je mirisao na Hercegovinu,
nad mirnom vodom vještačkog jezera,
lutao sam prstima po tvom koljenu.
Snažan, presnažan obostrani drhtaj,
otkrivao je podmuklost dugotrajnog rastanka.
Poljubio sam te posljednji put
kod Ajfelovog mosta na Skenderiji,
i osvrnuo se, osjetivši hladnu sluz
na zategnutim žilama vrata.
To nas je Vrijeme sa podsmijehom pljuvalo
kroz maleni prozor daljine.
SARA ABCI, 1997., SRBIJA, PANČEVO
KOMPAS
Pred našim očima je grad.
Uspavani.
S krmeljom na levom oku.
Pod našim pazuhom je noć.
Grabiš je.
Podlakticom.
Za našim grudima je put.
Opasan.
Posut laticama divlje nane.
SLOBODAN STANIŠIĆ, 1989., BOSNA I HERCEGOVINA, BIJELJINA
PRESLIKAN DAN
Već pola dana dolazim sebi,
odbijam dimove i plafon gušim;
u četri zida oblačim i vedrim,
ne volim sunce - jer repove suši.
Kod mene tišine brzo se sviknu,
ponekad zavjese iskašlju trnjine;
čekam da opušci iz piksle niknu,
ne čujem misli, dok hrču strvine.
Na prazan stomak kafa me srče,
skida me naglo sa vruće ringle;
sakati leptir po stomaku trče,
nema tu ničeg sem dvije cigle.
MARINA MILOŠEVIĆ, 2002., SRBIJA, ZRENJANIN (SEČANJ)
MOLIM VAS, LAJKUJTE MI PESMU!
(o religiji paunova)
U ime stotine pratilaca i lajkova,
komentara i objava:
Amin!
Svaki dan - ko paunica društvenu mrežu pletem.
U toj mreži sam zarobljena
(Paradoks svih notifikacija).
Iza tog Instagram objektiva
krije se slika zvezde
koja sve manje gleda zvezde na nebu.
Ma, nisam samo ta objavljena slika,
niti hiljaditi lajk! U svoj toj pažnji
osećam se usamljeno.
(Mladoj ženi prija zagrljaj ko hakeru prvi hak.)
Modna ikona i devojka iz snova:
Šta se krije iza mog profila?
Ne vide suze ili iskren smeh,
Vide samo telo, kao u izlogu.
Klubovi me zovu, ali trebam mir.
Muškarci kojima bih bila samo jedna više,
ili manje.
Prolaznost - baš ono od čega bežim.
Budim im se u snovima:
Zovu me, čekaju i traže.
Sa mnom se hvale kao da sam trofej,
a liče na timove iz treće lige.
Ogroman je zid između jave i telefona.
Ni vera, ni ljubav se ne rađaju bez pogleda.
U jednom zaostalom - čeznem
da budem shvaćena kao živo biće
a ne kao objavljena slika.
U ime svih galerija i podela,
komentara i objava:
Amin!
SVETOZAR GUŽVIĆ, 1998., BOSNA I HERCEGOVINA, ŠEKOVIĆI (VRELO)
RUŽA MRŽNjE
Na ovom tlu pravljenom od gline bola
ruža mržnje je nikla;
trnje zavisti razgranala k'o pojas Oriona.
Nama iz dlanova raste pohlepa.
Što više probada-to nam više treba.
Zubima kidamo njene cvjetove k'o jedni drugima vratove
Plod je zametak naše propasti.
Spolja glumi ljubav
Tom korom kameleona se uklapa u svijet sivog.
A ispod nje k'o plamen boje mesa-ona tinja.
Ubrao sam je.
Svaki trn je metak.
Zagrizao je kožu
Da pucam u sebe?
U druge?
Ima li razlike?
Na obje strane cvjeta mržnja.
Njome se pale baklje
nikad da dogore.
Što nas je više
ona se sve više velelepna rađa.
Na ovom tlu pravljenom od gline bola
ruža mržnje je nikla.
MARKO BAČANOVIĆ, 1984., BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
POLIHIMNIJA
Tamo kud pusta je zemlja, a gladi još i pustije
i svakoji je strnokos suhoparjem tek požnjet,
i kostr'jeti što kulučiš kostoboljem su čulnije;
a pothranjen željom glas, kricima u nedogled pron'jet.
U goleti toj teškoj – ja šušanj ti šapata čujem,
kad vučeš za skute boge da trak ti milošte dadu.
Ti uzev iz oka mi suzu, čudom svim bivaš krunjen,
a omorine dim magijom pjesme suklja u nadu.
Da neznana će korita prevući remetne jaze
međ' onim što skrušen išćeš i tim što slavljen ispišeš;
da vještina mukotrpljenja natovariće na se
i skrbništvo o pastvi, i mene – skrbnika kog dišeš
k'o krvnika, dok zakavženi žudimo si miliju
Istočnu stranu mirištima znanu – Polihimniju.
(Manje poznate riječi:
strnokos – trava poslije kosidbe žitarica; strnokos, strnjak, strn, strnika.
suhoparje – izvedenica od suhoparnost (oskudnost, jalovost, siromaštvo).
kostrijet (hebr.) - Gruba i oštra kozja dlaka. Nekada su kršćani u znak pokore i velike tuge nosili pokorničke pojaseve od kostrijeti koje su oblačili direktno na kožu, ispod odjeće.
kulučiti – mučiti se, dirinčiti, nositi teak teret, naporno raditi; glagolska izvedenica od kuluk (tur.) – težak, naporan rad.
trak – zraka, luč, tračak.
omorina – omara, sparina, zapara, vrućina.
remetan - izvedenica od remeta (grč.) - Isposnik, pustinjak; pripadnik kaluđerskog reda.
pastva – vjernici, stado, poslušnici.
zakavžen – pridjev izveden od imenice kavga (tur.) - prepirka, svađa, boj, tuča.
strana (rus.) – zemlja.
mirište – mjesto na kojem stanuje mir. Izvedenica od mir.
Polihimnija – u grčkoj mitologiji muza zaštitnica svete pjesme. Ime joj ima značenje „ona sam mnogo himni (pjesama). Predstavljena je sa krunom od cvijeća ili perli, obučena u bijelo sa žezlom u ruci i zamišljenim izrazom lica. Piscima daruje djela koja im obezbjeđuju besmrtnu slavu. )
KALOYAN HRISTOV, 1997., BUGARSKA, SOFIJA
RASHODI
Sada šetamo obalom.
Usamljenost i ja.
Berba je cvijeća,
a ona pogledom briše moje listove na nogama
i pjevajući se udvara.
Cvrčci su joj podrška;
a zalazeće sunce,
i vjetar koji puca
na mom licu - na njenoj su strani.
Nadjačava rijeku tiho mrmljajući tu pjesmu,
kao da šapuće u uho i ljubi prvi put;
porculanski.
Ne volim je.
Odgurnuo bih je sa stijena.
ali ko bi tada šetao sa mnom?
РАЗХОДКА
Сега по брега се разхождаме двамата.
Аз и самотата.
Бера ѝ цветя,
тя ме ухажва и запява нейната нежна
песен.
Щурците я подкрепят,
залязващото слънце също,
дори вятърът, който се блъска
в лицето ми, е на нейна страна.
Тя пее своята песен все по-тихо,
тя шепне в ухото ми и ме целува,
тя ме докосва нежно,
а аз я ненавиждам,
искам да я бутна от скалите.
Но кой ще остане до мен тогава?
SARAH ISUFI, 1994., ALBANIJA, KAVAJE
JOŠ NISMO PORASLI
Tik tok!
Dvanaest je sati.
Camus mi otkida nemirni san,
dok prazna čaša samoće
reflektira sunčevu crvenu svjetlost
zaglavljenu u mom prozoru.
Ta boja, oh, tako je duboka kao dan!
Tik tok!
Tu sam za tebe.
Sa umom koji je otišao na zapad
i duhom koji je prošao kroz...
prošao kroz oblake,
bijele košulje
i krune - pa nazad:
da bi uništio taj glupi sat;
ali ti stalno računaš svoj tik tok!
Čekaš veće iznose
za jače riječi,
za korake i zvukove
ili dražesne maske za sljedeće po programu.
Čak i slatka metaforu novog dana
uvijek će doći ko noćobdija sporo u osamu.
Onda stani;
nasmij se i samo prestani!
Ponašaš se kao da se nikad nismo sreli,
jer si kao ja
... još nisi odrastao kako želim!
WE’RE NOT GROWN UP YET
Tic toc
it’s twelve o’clock…
Camus rips off my restless sleep,
while the empty glass of loneliness
reflects the red light of the sun,
stuck in my window.
That color, oh, so deep!
Tic toc
I’m here for you,
with a mind gone west
and a spirit gone through…
gone through clouds,
white shirts,
and crowns:
to destroy that stupid clock,
but you keep counting your tic toc…
You wait for larger amounts,
for stronger words,
for steps and sounds,
or cuter masks for your next show,
but even the sweet metaphor of a new day
will always come slow…
Then you stop,
you put a smile and you just stop.
You act like we’ve never met,
because you’re like me
… you’re not grown up yet!
NE NUK JEMI RRIT ENDE
Tik tok
Ora shënon dymbëdhjetë.
Kamy ma vjedh gjumin e paqetë,
teksa gota e zbraztë e vetmisë
përthyen dritën e kuqe të diellit,
të ngecun n’dritaren time.
Ajo ngjyrë, oh, m’çon në ma të thellat kuptime…
Tik tok
jam këtu për ty,
me nji mendje shkue perëndimit
e nji shpirt kalue përmes
reve,
këmishave të bardha,
e kurorave,
për me shkatërrue nj’at orë të kotë,
ama vazhdon, vazhdon ti
numëron tik tok-ët e tu të paplotë.
Ti pret për sasi ma të mëdha,
për fjalë ma të fuqishme,
për hapa e tinguj të ri,
a maska ma interesante
për shfaqjen tane të rradhës, kushedi…
Mandej, ti ndalon.
Ti vesh nji buzëqeshje e thjesht ndalon.
Sillesh sikur s’jemi pa a taku najherë.
Sepse ti je si unë.
Ti s’je rrit ende,
nuk je rrit as ktë herë!
IVAN GERASIMOV, 1994., BUGARSKA, SOFIJA
PRVO SE TREBA PLATITI
Ako uđeš u dupe i sretnete se,
a zatvoreni ste strašno i duboko
ko god se čudi što je tamo stao
sjedio je na dvije stolice.
Sve što tražim je da se raspitaš
da se ne odvraćaš sili crijeva i svarenih leptirića...
Pismo te večeri može donijeti probleme
jer je vidljivo i ima pogubnu veličinu,
a umije biti i dugovremeno.
Koliki li je sram majkama
koje nisu mogle procijeniti
da je brza pošta sporija od njihovih suza?!
Možete tu život promijeniti;
možete ljubavi mijenjati;
sve su to testovi kućanstva
i sramota koja sputava beskičmenjake.
Tu se nagrade zakazuju u terminu beskraja
i ako pratiš sve žene, vidjet ćeš raj;
ostat ćeš pošten i čestit zbog ničega,
zbog nedostatka svjetlosti.
TRAŽIŠ MNOGO OD ZEMANA
OBAVIJESTI SAT DA JE VRIJEME SKUPO!
ПЪРВО ТРЯБВА ДА ПЛАТИШ ЦЕНАТА
Когато в дупка си и реве ти се жестоко,
когат затънал си страшно и дълбоко,
когат се чудиш какво ти е стана́ло,
сякаш съществото ти изгнило - цяло...
И мъчиш, търсиш, гледаш да се справяш,
но пред изпитания нови се изправяш.
Мислиш ти веч да се отказваш...
веч ти писна воля да показваш.
Писнало ти вече от тоз проблем,
за позор се имаш и то голем,
имаш се за второ качество, утайка,
колко ли срам усеща твойта майка...
Колко ли сбърка́л си не можеш оцениш,
но не бързай, и от друг ъгъл виж...
Може туй живота да ти промени,
може лошото с любов да замени,
може би те тества д́али си достоен -
Вселената изпитва те дали ще си спокоен.
Защото готви ти награда до безкрая,
и след всички мъки ти ще видиш рая,
защот остана почтен и честен в нищетата,
затова светът ще ти поднесе в краката.
ИСКАШ МНОГО ДОКАТО СИ НА ЗЕМЯТА?
ПЪРВО ТРЯБВА ДА ПЛАТИШ ЦЕНАТА!
ROLANDA STEFANOVA A. MAKTUBA, 1992., BUGARSKA, VARNA
SRCE TI HOĆE RAZGOVARATI - NE ĆUTI
Ne razumijem ljude koji ćute,
kad zapravo žele vrištati;
kada žele upaliti svoj automobil
i otići nekome,
jer im nedostaje
jer su se tamo osjećali sretnim.
Ne razumijem kad ljudi ćute
a žele reći "žao mi je"!
Stvarno - ne razumijem tišinu ponosa:
bila sam dovoljno tiha i razumjela sam
da je to ekvivalent samoubistvu.
Mrziš li se toliko
da prolongiraš bol
koju moraš izvući iz sebe?
Zašto ćutiš - opet?
Hoćeš reći nekome da nisi upravu?
Divno!
Prošle su 3 godine i šta?
I bilo bi mudrije i zrelije od bilo koje rečenice
u Zen knjizi mudrosti:
Priznati da si griješio
čini te jačim od Boga.
Tad ti postaješ svoj Bog
jer ovo je ljubav
data sebi.
Brinuti o svom emotivnom svijetu.
Uzmeš telefon i nazoveš nekoga:
'Izvini'
'Volim te'
„Nedostaje mi tvoj glas“
ili 'Hvala na dobrom provodu zajedno'.
Sramiš se?
To nije sramota već pobjeda ega.
Kada kažete 'Da, pogriješio sam'
postaješ jači od morskog kamena.
Tada nećeš morati moliti se Bogu...
Postaćeš pravi Bog...
Napravljen od ljubavi.
YOUR HEART WANTS TO TALK, DON'T BE SILENT
/English translation/
I don’t understand the people who keep silent,
when they actually want to scream.
When they want to start their car
to go to someone
because they miss it
because they felt happy there.
I don't understand people who keep silent
when they want to say “I’m sorry.”
I really don’t understand this silence of pride
i was silent enough and I understood
that this is equivalent to suicide.
Do you hate yourself so much
to keep the pain
you have to get it out of yourself.
Why are you keeping silent?
You mean to tell someone that you were wrong?
Wonderful!
It's been 3 years and so what?
it would be wiser and more mature than any sentence
in the Zen Book of Wisdom.
Because to admit you were wrong
it makes you stronger than God
then you become God
because this is love
to yourself.
Taking care of your own emotional world.
Grab your phone and call someone and say
'Sorry'
'I love you'
‘I miss your voice’
or 'Thank you for the good time together'.
You are ashamed?
No, this is no shame.
This is a victory over your ego
sometimes you just have to swallow your damn pride
and be brave.
When you say ‘Yes, I made a mistake’
you become a stronger than rock in the sea
then you will not have to pray to the universe or to God.
You will become in real God …
Made of love.
СЪРЦЕТО ТИ ИСКА ДА ГОВОРИ, НЕДЕЙ ДА МЪЛЧИШ
/Bulgarian translation/
Не разбирам хората, които мълчат,
когато всъщност искат да изкрещят.
Когато искат да запалят колата
и да отидат при някого
защото им липсва,
защото там са се чувствали щастливи.
Не разбирам хората, които мълчат,
когато искат да кажат „Съжалявам”.
Наистина не разбирам това горделиво мълчание
достатъчно съм мълчала и разбрах,
че това е равносилно на убийство.
Толкова много ли мразиш себе си,
че да държиш в себе си болка,
която трябва да разкараш
Защо мълчиш?
Искаш да кажеш на някой, че си сгрешил?
Чудесно!
Минали са три години и какво от това
би било по-мъдро и зряло от всяко изречение
в дзен книга за мъдрости.
Защото да признаеш, че си сгрешил
те прави по-силен от Бог
тогава ти самият ставаш Бог
защото това е любов
към себе си.
Грижа за собственият ти емоционален свят.
Хвани телефона и се обади на някой и кажи
‘Извинявай’,
‘Обичам те’,
‘Липсва ми гласът ти’
Или пък ‘Благодаря ти за хубавото време, докато бяхме заедно’
Срамуваш се?
Не, това не е срам.
Това е победа над егото ти
понякога просто трябва да преглътнеш проклетата гордост
и да бъдеш смел.
Когато кажеш ‘Да, аз сгреших’
ставаш по-силен и от скала в морето
тогава няма да се налага да отправяш молитви
към Вселената или към Бог.
Ти самият ще се превърнеш в Бог
Направен от обич.
LENA KYROPOULOS, 1995., GRČKA, TESALONIKI
DUŠEVNI MONOLOG
Dah je skakutao po duši.
Dvije riječi su ga bockale: moram i želim.
Oči su zanijemile - ne mogu pogledom odgovoriti ništa.
Suze ne žele padati ispod kože.
Osjećala sam se kao da su svi znali
šta se dogodilo noć prije.
Prsti su tražili izlaz iz moždanih soba... kroz džepove jakne.
Gurali su tkaninu.
Gurali su strah.
Glava mi se napinjala.
Moje dostojanstvo je postalo prestrašen noj.
Govorim i oni kažu da vrištim.
Gledam i kažu da sam slijep..
Ime mi je istina, ona koju poričete.
Zovem se lakoća, ono sam što jesi
Odazivam se na zagrljaj, onaj koga se toliko bojite dodirnuti.
Moje ime je život.
Otišla sam kući pitajući se imam li u ruci
pravi ključ ili pravi brak?
Bila sam klovn u vlastitioj odjeći.
U ogledalu nisam bila sama.
Gore, na lijevom ramenu ležale su tuđe pobjede.
Dogodilo se kada su me udarali do smrti iza toaleta naše škole, jer sam autist.
Ovdje dolje, na desnom bedru, imala sam 25 udaraca poslije ponoći jer sam gej.
Na leđima još uvijek imam tugu petorice mačo-muškaraca koji su me hrabro silovali
samo zbog zabave - jer sam crn.
O Isuse, Allahu, Budo ili kako ti je ime, Bože...
ožiljci su utabani čak i ispod kože.
Ja sam mačka koju je neki kul - klinac bacio sa šestog kata
za poprilično veliku opkladu.
Novi sam terminator životinja... upravo sam ubila mačku majku i njene bebe...
zaista sam tako kul!
Drvo sam u Amazonu koje je izgorjelo za profitnu marku nove prehrambene industrije.
Riba sam sa želucem punim antibiotika.
Starica sam u autobusu kojoj niko ne ustaje da ponudi svoje mjesto.
Zovem se Istina.
Ime mi je Svjetlo.
Zovu me Zagrljaj.
Ja sam Život.
Plakala sam more i tražila u njemu potragu za strašću ljubavi.
Ja
V
O
L
I
M
S
E
B
E.
Sve dok zvijezde ne čuju moju tišinu i postanu tople kapljice ljubavi
Odjek će uvijek govoriti... VOLIM I JA TEBE!
THE MONOLOGUE OF MY SOUL
I remember my breath
going up and down
on the axis of my soul.
Two words surrounded me.
Must & want. Want & must.
My eyes were pinned on the pavement.
They didn't dare to answer to any look.
My tears stubbornly refused to become
rain under my skin.
I felt like everyone knew
what happened the night before.
My fingers were searching
for an escape door
from the room
of my brain
through the pockets of my jacket.
They were pushing the fabric
They were pushing my fear.
My head bented.
My dignity a scared ostrich.
I went home .
It was the first time
that i wandered
,if i had the right key ,
or my whole life long
i had the lock one.
I felt like the clown
who dedying his role
from above
to wear the clothes of himself,
but this time in the right size.
I looked my face in the mirror.
No i wasn't alone.
I started counding my wounds
one by one.
Top on the left shoulder
i remember one more time
their hillarious victory.
It took place
when they have punched me
until death
behind the toilets of our school
because i am autistic.
Here down on my right thigh
I had 25 kicks after midnight because
I am gay and they hate the way i breath.
On my back i still have the sorrow
of these five macho men who raped me
bravely just for fun, because i am black!
Why?Why? What i have done so wrong my God?
Ispeak and they say that i am screaming.
I look and they say that i am blind.
God tonight whispered me...
MY NAME IS TRUTH
THE ONE YOU DENY
MY NAME IS LIGHT
THE ONE THA YOU ARE
MY NAME IS HUG
THE ONE YOU ARE SO AFRAID TO TOUCH
BUT MOST OF ALL
MY NAME IS LIFE
YOUR LIFE, my life
Oh Jesus, Alaach, Buda
or how ever your name is
What kind of irony...
the scars remained indelible
under the skin of my soul
I am the cat that some "heroe kids"
threw from the sixth floor
for a quite important bet.
Hey i am the new cat terminator
I just kiled a cat mother and her babies.
I am so cool.
I am the tree in the Amazon forest
that you from the elite human race?
YOU just burned out for the profit margin
of your new food industry.
I am the fish with the stomach
full of antibiotics.
I am the old lady on the bus
that you do not get up
to offer me your seat
because your glass mobile prizon
didn't let you to SEE ME.
GOD TONIGHT WHISPERED ME
MY NAME IS TRUTH
THE ONE YOU DENY
MY NAME IS LIGHT
THE ONE YOU ARE
MY NAME IS HUG
THE ONE
YOU ARE SO AFRAID TO TOUCH
BUT MOST OF ALL
I AM YOUR LIFE ,my life
I cried out all my seas, all my rivers and i becked
from another word from his lipps and he said
FIND WHAT YOU LOVE AND MAKE IT YOUR PASSION
find what you love and make it your passion.
and i just stand up and said loud to the universe
I
L
O
V
E
M
E
Until the stars to hear my silence and to become
Warm drops of love
and the echo answed
I LOVE YOU TOO...
CHANDRAMA DESHMUKH, 1983., INDIJA, BANGALORE
KOLIKO PUNO JE PREVIŠE
Koliko puno ljubavi
je previše ljubavi?
I kako znate
da li je dovoljno
ili ti treba više?
Kako mjerite
njen intenzitet, obilje
i kako joj
razaznajete granice?
Kad se dva sazviježđa
sudare u zvjezdani prah
kako identifikujete
koje je prvo
a koje drugo?
Naši dlanovi
spojeni u mape
udaljenih krajeva;
naše bodlje
granaju se
iz istog korijena...
Preobražavamo se
jedno u drugo,
u nerazdvojne
dvije polovine
jednog univerzuma
razmjenjujemo:
tišine,
patnje,
sunca.
Nakon svega ovoga
i dalje čeznemo
za više.
Koliko puno ljubavi
je previše ljubavi?
HOW MUCH IS TOO MUCH?
How much love
Is too much love?
And how do you know
whether it’s enough
Or you need more?
How do you gauge
it’s intensity, abundance
And how do you
mark it’s boundaries?
When two clusters of stars
collide into stardust
How do you identify
which is one
and how much is the other?
Our palms
merge into maps
of distant lands
Our spines
are branching
from the same root
We are transforming
into each other
indistinguishable
two halves
of one universe
exchanging
silence
suffering
sunshine
And after all this
we still keep longing
for more.
How much love
is too much love?
Autori kojima je mentor Lela Zjajo:
ADIS SALIČEVIĆ, 1986., BOSNA I HERCEGOVINA, CAZIN
POTRAGA ZA PJESNIKOM
Gdje živi apsolutni pjesnik,
od realnosti mislima tajnovitima otet?
Onaj misteriozni koji sa Godotom
pije mirišljavi čaj od metvice
podno zelenog gorja,
dok Didi i Gogo iščekuju ga željno.
Gdje je taj uzoriti motivator
koji zavarava oči nevidljivošću,
a otvara srce senzibilnošću,
onaj kojem se vjeruje?
Od vjekovima mističnog Rumija,
kojeg sa lakoćom zadivljuje
u amanetu ovozemaljskom,
što učio je zanat mudri.
Gdje je njegova poezija,
kada ne postoji niti na jednoj,
nama svetoj, društvenoj mreži?
Koji se krade od svijeta moderne
i bježi Ani Karenjini u zagrljaj,
kojeg ona nikada zagrlila nije,
a on zagrljen je bio njenim
požutjelim stranicama.
Gdje je taj svjetski priznati,
a čovječanstvu nepoznati poeta?
Kojeg traže među influenserima
blogerima i jutuberima,
dok igra partiju života
sa Jesenjinom, Nerudom i Hesseom
držeći u rukama poker stihova
u kasinu zvanom Biblioteka.
ALEKSANDAR BEĆIĆ, 1967., SRBIJA, BEOGRAD (MLADENOVAC)
ZLA VREMENA
Dragi moj Stari Gospodine,
želim zvanično da Vam saopštim:
Zla su vremena!
Iako Sunca ima,
iako koračamo ulicama,
iako govorimo naglas,
zla su vremena.
Čudno je: navikao sam da Vam pišem
o ljubavi izgubljenoj ili snovima, a sada,
kao da Vam sa fronta javljam da sam živ.
Zla su vremena.
Ne tvrdim to ja,
već oni koji se prave da me na ulici ne vide;
oni koji se plaše vremena davnih, kada su
kafu ispijali sa mnom.
"Zla su vremena",
rekao mi je jedan čovek ispotiha
i onda shvatim:
Podeljeni smo
na nas i njih,
a oni se plaše
i njih
i nas
jer
zla su vremena!
VUK STEVANOVIĆ, 1995., SRBIJA, BEOGRAD
ŠIBA
Nikad nisam hteo da budem vojnik. Naterali su me.
Stojim pri kraju kolone i čekam da ošinem Isusa
po ionako vec izranavljenim leđima.
Eno ga!
Jadni čovek, sav u krvi, jedva hoda, na jedno oko ne može da gleda...
Bestidnici oko mene se tuku da bi zauzeli što bolje mesto da ga ošinu.
Zaplakao bih, ali ne smem od besa.
Da li to da uradim? Sebe najviše volim.
I have to. They told me.
Isus se spotiče i pada.
Neki dripac prilazi da mu se ruga.
Isus se diže brzo, kao da nema rane.
Nos mu drhti od gneva.
Vičem u sebi:" Udari ga, dobri čoveče! Udari dripca!"
Ali neki debeli stražar mi zaklanja pogled
i onda ugledam Isusa kako se savija od udarca.
Pomislim… Prokletniče! I jesi za krst!
Ali me ruka sa šibom boli.
I΄ll have to. They told me.
Nad Golgotom polako pada mrak.
Tu su svi.
Umetnici, obični ljudi, političari…
Vidim jednog kako pere ruke sa Pilatom,
drugog nema nigde.
A devojke -
neke plaču, neke ćute,
neke viču: "Razapni ga!"
Sve su doterane
i sve nose šminku kao štit,
osim jedne.
Ona gleda u Isusovu majku
koja drhti u plaču i molitvi.
Ona ne plače, samo tužno ćuti.
Prišao bih joj, ali stojim u koloni.
I have to. They told me.
NERANDŽA NENA KOSTIĆ, 1965., SRBIJA, DONJI MILANOVAC (MOSNA)
POŽELIM
Poželim da se daljinama vežem
za tvoja ramena.
Da zaplovim do otoka
na tvojim grudima.
Da te ljubim
kao da nikog pre nisam takla
ni osetila pod košuljom.
Poželim
da ti pišem o nedostajanju, o čežnji.
Zrelost žene ne dopušta grešku.
Kuda bih posle posrtaja
sa tim bujukom divote u grudima
kad si tudja luka,
a ja tek čamčić bez jedra.
I kako da se usudi srce,
kako usne da prevale reč
kad mornar plavih očiju
otiskuje svoj brod.
I samo je pozdrav ptice greda
do palube na kojoj stojiš.
Obale nedostanice blede,
pod olovkom se duša stišće.
Ne mogu ukrotiti srce,
a ne smem ni dozvoliti potop.
i kao da tonem
sa plavim ametistom na dno,
jer si tudja pesma,
tudji čovek
a meni nebo daleko od očiju.
JOVANA PAVLOVIĆ, 1999., SRBIJA, BEOGRAD
OČI BOJE POTOPA CRNOG MORA
Oči boje potopa Crnog mora
iz sebe prolivaju bol noći
i za koju svetlosnu godinu će zora
i za koji milisekund će nam doći.
U tvojoj skijamahiji senke ne plešu,
one biju bitke koje nisu stvarne.
U nijansama crne misao klešu
ne znaju da istine, nisu tako čarne.
U šablonu izgubljenog i nađenog
vrte svoje podmukle ideje.
Preispituju kakve oči ima tvoj Bog,
da li im se on nekad smeje?
A ja te molim da vidiš kako snaga
ne leži u plesu koji nema kraja.
Istina ne mora biti sirova i naga, ona te nežno spašava i prespaja.
Šta je pravo na tren, a šta ni toliko,
šta je večno u komorama tajnim,
da li tvoje lice nekuda nosi iko
i kuda, ako sebe ne smatraš trajnim?
Moraju li olupine biti prazne,
da li je crna samo zaprljana bela,
da li pitanja stvaraju pukotine razne,
da li sam te pitala nešto što nisam smela?
Još koji tren imam da uštedim
dok zora ne obriše tragove moje,
samo da se stopim bićem celim
u sve tvoje mračnije boje.
Da mogu makar kad dođe do boli
s tvojim senkama da se krijem,
da ti kažem kako jutro može da se voli,
da s tvojih rana stihiju pijem.
Ne smeš poći nežno i sneno
s predajom ka sledećoj noći.
Ratničkim svetlom će vispreno
boju potopa, obrisati tvoje oči.
*potop Crnog mora je pored raznih legendi o tome kako je nastao, biblijski motiv za Nojevu barku, odnosno za kraj nečeg iskvarenog kako bi došlo do pročišćenja.
*skijamahija je borba sa ogledalima, senkama, nečim što stvarno ne postoji.
ATINA MUSIĆ, 1970., BOSNA I HERCEGOVINA, BOSANSKA KRUPA
NEVJESTA U BIJELOM
Odnesi Uno tajnu o ljubavi jednoj
i sakrij u svojim kapima sve žudnje,
nadanja i snove
sa tobom podijeljene.
Svi tragovi što na duši
djevojačkoj ostadoše
neka se u bijeloj haljini skriju,
jer ona je svjedokom jedne ljubavi.
Nevjesto u bijelom,
ponesi sa sobom poglede zelenih očiju,
jer one su joj pričale bajke o
noćima koje nisu smjele da se dese,
kada su zajedno dodirivali zvijezde.
Uno, neka tvoje Ade šume
molbom tražeći zaborav u tvojoj bistrini
i neka se sa bijelom haljinom utopi
jedan rastanak koji je odavno prestao disati.
Odnesi Uno, sve odnesi!
Autori kojima je mentor Enea Hotić:
JOVAN BRATIĆ, 1974., BOSNA I HERCEGOVINA, NEVESINJE
JOŠ TE VOLIM ZEMLjO
Još Te volim, zemljo, a čemer nam dala,
nespokojne noći i magle u njima,
oskudicu, škrgut razjarenih ala,
udahnula život pred bijesnim psima.
Još Te volim, zemljo, a ruke mi nose,
žuljeve od krute motike i rala,
naoštrenog srpa, sjekire i kose
i puteva što si za nas odabrala.
Još Te volim, zemljo, jer si majka naša,
što nas tužne, toplim zagrljajem budi.
Pelina si gorkog ispijena čaša
i jutarnji treptaj s istoka što rudi.
Još Te volim, zemljo, a peku me suze,
vijekovi koje zalivasmo njima.
Kao što si dala, sve nam opet uze,
ostavi sirote među vjetrovima.
Još Te volim, zemljo, jer si kora hljeba,
zakletva i ponos, drevni oltar sveti,
šapat zrelog žita, plavetnilo neba
i orao krstaš spreman da poleti.
Još Te volim, zemljo, jer si spomen trajni,
na vitešku borbu i na pretke slavne.
Haljine Ti tkane od krvi i tajni
vijore kroz gore i livade ravne.
Još Te volim, zemljo, Tvoje oči mame
svjetlošću slobode, svitanja i časti.
Ako sile Ada napadnu iz tame,
sjutra ćemo opet svi za Tebe pasti!
MUAMER MUŠO AVDIĆ, 1966., DANSKA, VEJLE
TKANJE
Moćno je vrijeme raširilo kandže,
bagrem ni sam ne zna koji put već cvjeta,
tope se u glavi želje razapete
i kapima klize na obale ljeta.
Vrijeme ravnodušno čipku dana plete,
umjesto u krošnju, rastem u korijenje,
teške mi riječi u hodu otete,
padaju na glavu k'o oštro kamenje.
Razbijene glave vraćam se ljepoti,
istoku, ušću, nemirnim satima.
Zavaravam sebe dok se vrijeme sveti.
Mom izlazu kraj se od bola nadima.
Opet prevaren vraćam suhe ruke
jer su mi prorekli mnogo dvoumljenja,
u nutrini tražim postojanje muke
da promijenim stvari koje vrijeme mijenja.
Vraćam ti riječ datu na brzinu,
do suprotne je trebala samo minuta,
pusti me bez ikog uz ovu strminu
da mi bar ovaj put napor ne zaluta.
MILAN DABOVIĆ, 1992., SRBIJA, BEOGRAD
ONA
S njom se uvek igram prljavo
tako da ona ostane čista.
Ona maše krilima koja nema
i njeno blago nije zakopano,
ali ga je nemoguće naći.
Ona je reka bez korita
i klisura bez reke,
kako se kome zalomi.
Njeni osmesi kao dva kostura
od kamenja dragog
kojim su me linčovali,
vire iz očnih duplji u nebo.
Mnogo šta dugujem sebi,
njoj dugujem iskupljenje.
Kada god se molim,
ja prvo zamislim
da reči nešto znače
i umesto pravdi,
radujem se poeziji.
Moje je pravo da je nemam
i da sa njom živim
kao sa činjenicom
kojom objašnjavam sebe.
Tek sa njom varajući se,
ja umirem pošteno.
Krstovi su samo raskrsnice
na kojim smo raskrstili sa životom
i ona je uzrok suza
baš koliko i voda.
Nisam li stvorio nebo
rasponom njenih krila?
Nisam li grlio sebe
oblikom njenih ruku?
Zamisli...
Ona je živa
i ona diše isti vazduh
i ona puca od nekih briga.
Ona se pred nekim skida...
I pred nekim drugim drhće.
Ona ima svoje želje,
svoju terasu
i omiljeni način
da veš prostre.
Ona dovodi ljude u goste
i nečeg se i ona boji.
Od stresa se ponekad ospe
baš kao da postoji!
Ona, kao vojska puna civila,
ne može da smisli sebe,
mada se u sebi krije.
Ona je nekome mila,
neko se i nje kloni.
Ona se poput šila
ne izvinjava onom kog ubode,
ostaje tek hladna sila
koja zna kako da ode...
Ona je najlepši čvor
koji još nije razmrsio sebe,
ona spaja sve moje završetke.
Ona zna da spada u retke
nekakve tuđe poezije
i da je lepim u pesme
kao ulične letke.
Još ne vidim kuda i kako,
ali ona je isplela čitav košmar
tako što mi je oduzela sebe.
Ona pati,
ali se trudi iz petnih žila
i zna sve, sem da se vrati
gde je bila.
MAJA PAVLOVIĆ, 1986., SRBIJA, BEOGRAD
HODAČI
I hodaj…
Ovo je samo margina naših pogleda.
Otisak tišine koja se skotrljala niz kaldrmu
i slila kao
težina moga tela pod tvojom težinom ruku.
U zagrljaj...
Kao fini rukopis,
naglo nakrivljen
sa ukusom umočenog limuna
u so.
Promenljiva, al' nespojiva
sa tobom.
Sve je dodir, kažeš.
I suvo Sunce,
i udah hladnoće,
kiše,
i vetra.
Pejzaž, samo za one
koji su navikli da se drže podalje.
I onda kad se skupimo,
kao klupče oštećenog lišća
mi se samo njišemo...
Po parkovima,
slepim ulicama,
po različitim gradovima.
A o tome šta smo jedno
drugom izmerili i izbrojali,
to se više nikog ne tiče!
Toliko je podignuto kuća mimo nas.
Toliko jednostavnih priča.
Započetih, završenih...
Svet je uvek isti, kažeš.
Pamtim.
Otvaranje očiju.
Svetlost svanuća.
Zgužvan zrak u mojoj kosi.
Nepotrebnog,
toliko nepotrebnog.
A opet ništa nas nije oslobodilo.
Nisam ni besna,
ni tužna,
ni srećna.
Čak više osećam se izgubljenom.
A ti?
Ti si samo preslikano ja.
Lutka koja će se sama vratiti na svoje mesto.
I više se ništa ne kaže.
Već smo našli mesto gde da se utisnemo,
pretvorili smo tuđe želje u naše lađe.
Smislili neka druga imena za našu decu,
gutamo i koštice i trešnje
u nadi da nam neće
sve jednog dana presesti.
Autori kojima je mentor Zdravko Odorčić:
VLADO FRANJEVIĆ, 1963., LIHTJENŠTAJN, SCHAAN
POLJE LJUBAVI
pa što ako i mislim da sam veći od vas
pa što ako to i bez većih napora
dokažem
koga to uistinu zanima
kome to otvara nove mogućnosti
koga to i zašto plaši
praznu puževu kućicu možda
ubice potoka
koji je dobio ime po našem rodnom selu
vještice koje danas više ne lete samo na metlama
nego jašu torpeda
i drndaju se kroz sirotinjska sela
u rđom nagriženim sjedalicama
ursusa traktora
ne
ne bih rekao da je interes poseban
za ono što jesam
za ono
što kroz mene jesi
polje ljubavi
MILCO MISOSKI, 1972., SJEVERNA MAKEDONIJA, STRUGA
ČEKAJUĆI ANĐELA
Sanjali smo zajedno
beskrajne predele
i sna i nesanice
i mogučnosti i nemogučnosti.
Kada smo se budili
(svejedno dali je to bilo dan ili noć
-jutro ili podne)
izlazili smo na širinu jezera
da pronađemo svetlost.
Zatim nam je bilo lako
da dodirnemo dubinu dna
i sve što se skrivalo
u slatkom mirisu vode.
Beše sve to
Gospodne rađanje:
i preselenje
i šumski hod
i himna koja je odzvanjala
iz misli
i lika anđela.
Pred nama se prsio
bistri čisti vazduh
a iza nas ostajahu
šapati i planine...
NADA PRANJKOVIĆ - KOVAČ, 1964., SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE, NJUJORK
TRAK SUNCA
Ti si amber sa obala Baltika
u kojem drijema skamenjen trak moje ljubavi.
Iz prstiju tvojih niču daljine.
Ti si neumitna provincijska kiša
u kojoj podrhtava blago ludilo mog čekanja.
Pod slapovima tvoga daha
stidi se nagost moje žudnje.
Pregršt riječi davno umrlog pjesnika
ti kao zlatni pelud prosipaš po mojim grudima,
dok zaljuljana naša zvona mru.
Ti si mir ljetne sjenke
i luč u utrobi jesenje magle.
A kad mine ova vječnost naša,
ti ćeš biti trak sunca
u mojim voštanim sjećanjima
dok budu tonula u posljednje dubine.
