Pjesme (1-25)
Autori kojima je mentor Anđela Turukalo:
JASMIN DORIĆ, 1990., BOSNA I HERCEGOVINA, SREBRENIK (SEONA)
NAJLJEPŠI SAN
Sinoć sam te vidio: pokrivaš me u snu;
raskomadani mjesec bacaš po mom tijelu
-izbodenom od uspomena- u ambisu, na dnu,
onako pijanog- sa nečijom krvlju na odijelu,
izvezenog od tvojih svilenih bluza noći;
opranog suzama iskapanih na pendžeru
dok si me, umorna, čekali do ponoći:
da mi serviraš toplu večeru.
Bila si ista. Vidio sam tvoje lice:
prelijepo, samo je istanjalo poput žice...
U stvari mi djeluje kao da supruga rađa,
dok me čvrsto drži za ruku.
Oči su ti sjajne kao bijela lađa
kada uplovljava u našu mirnu luku.
Ne stigoh ti reći da sam gladan.
Kao da poslije tebe nikada nisam jeo...
Nisam smio, pomislit' ćeš da sam jadan
što nikada više nisam na tvoj krevet sjeo.
Oko njega su srušeni dvorci bez zastava,
svjetionici bez svjetla, noći bez zvijezda,
brodovi bez mornara, umorna postava,
neispeglane košulje i ptice bez gnijezda...
Prvi put smo bili tako blizu: kao tama i zjenice.
Dodirivao sam tvoje izborano čelo,
pomislih da je Boginja razmotala pletenice
pa je tako hrapavo i vrelo.
Ako opet svratiš- pripremio sam ti obloge,
razblaženo sirće i suze čežnje;
napokon da ti operem ranjene noge
i ruke; kao pamuk nježne.
Izvini, možda sam zakasnio obići tvoj hum.
Htio sam da te pamtim kao najljepši šum
leptira što maze latice nevena iz đulistana,
koji miriše na tvoju kožu od listova jorgovana
i toplog drveta praga, moja majko draga.
Volio sam te, a možda sam mogao i bolje
da sam imao malo više volje,
da sam samo malo češće bio gladan i vreo,
da sam ranije dolazio i sporije jeo.
Sinoć sam te sanjao prije svih dova
i večeras ću čekati- možda ćeš ponovno doć’
na pendžer mojih najljepših snova:
tačno u ponoć.
PAVLE ALEKSIĆ, 1993., SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE, BAR HARBOR
IZVAN GRADA
Osvanuli su petlovi, u magli i balegi.
Osvanuli su lekovi,
za srce, za jetru;
osvanuo je i merač za pritisak.
Vreme je za jutarnje razgibavanje,
vreme je za sunčev zrak
- ali on izostaje.
Osvanula je rosa: kao kristal, ogledalo,
svetiljka na zelenim stabljikama;
osvanula je na zarđalim kapijama
što škripe, i što su hladne i što sa njih rosa kapne
kada ih povučeš sebi.
Osvanuo je daleki lavež;
osvanuo je uporno i odsečno,
osvanuo u magli i deo je nje,
kroz nju pluta tako tečno,
kao što kroz nju i inače pluta sve.
I ulice osvanuše,
potamnele, glazirane - baš kao i pre.
Baš kao na jesen...
ali nije jesen
- proleće je.
IVAN LOVRIĆ, 1996., HRVATSKA, SAMOBOR
ALTER-LEGO
Molim te, oprosti mu:
on ne zna kako je kada boli.
Kako je kada gori,
u srcu, grčevit poriv
da zaustaviš požar
i spasiš one koje voliš.
Kako je
kada sve na kraju ipak izgori...
Iz "volim"
u "za ljubav molim"
u "sada ljubavi se bojim"
i konačno
"ne postojim".
On ne zna za bezdan
svezan za dno oceana boli.
Za nagrizanje soli,
sloj po sloj,
sve dok te bol u potpunosti ne ogoli.
Dok se i sama kost
od kostura
ne odvoji.
On zna, od svega,
samo kako je kada te prošlost
gleda s' leđa.
Kada vrijeđa svaka riječ
što budi sjećanje na prošla vremena:
na osjećaj da uginula ljubav rashlađuje poput kocke leda.
Njegova ljubav je mreža.
Umreženost velikih riječi
i ništavnih djela;
a svako takvo djelo jedna je strijela:
odapeta u srce onih koje sačuvala je vjera.
Jer - vjera u ljubav smeta.
A, smeta i kada pleteš,
iz petnih žila,
niti probrane od sreće -
ne bi li zavibrirale usred vjetra.
Njegova ljubav je spletka.
Koloplet žalosti i bijesa
nastao kada je ljubav ispalila letalan metak,
kada ga je sreća jednim udarcem smrvila u pijesak.
Molim te, ti budi kao pjesnik:
nježna sa riječima,
svjesnija svih nijansi reflektirajućeg svjetla.
I tame - ponekad.
VLADIMIR ARANĐELOVIĆ, 1985., SRBIJA, SMEDEREVO
TRENUTAK VEČNOSTI
Iskro usamljena,
u tami strašnoj usnulog bezmerja,
svesna sebe i svoje biti:
samoće ledne, u večnoj suštini...
Nestašno svoje izvijaš telo,
aveti tmine budiš smelo,
hoteći što se
davno nije htelo:
na tren
da poludi večnost
i sve postane uzavrelo,
kao nekad.
Iskro usamljena,
tišinom samoće zavedena...
Aveti tmine ne bude se igrom.
Besvesne tvari ne hrle nikom.
Ustima neshvatljivim
večnost ti zbori:
„Izgori, izgori!“
MLADEN TOPIĆ, 1989., BOSNA I HERCEGOVINA, PROZOR
MAPE (16.10.2017 SARAJEVO)
Sunce je posve nisko i uskoro zalazi.
Tračnice su od zlata.
Ljudi neoprezno prelaze cestu
na mjestu gdje je Gavrilo upucao nadvojvodu.
Rijeka je bez boje i mirisa. Na to se,
u svakom slučaju, nikada neću naviknuti.
Nebo se večeras poklanja i, kroz oronule nišane,
naziru se šiljati krovovi crkvi i blistave fasade hotela.
Grad je s tabije uvijek lijep, ali je tužno
da na Ferhadiji postoji netko tko prodaje
maramice i balone ispunjene helijem...
Obilazim križićima označena mjesta s blagom.
Gazim tuđim mapama i tuđe Mape kupujem.
Gdje su ljudi zbog kojih strah od nepoznatog grada
potpuno nestaje?
Uskoro će noć. Zatvara se dućan s bademima u cimetu.
Vrijeme je obaviti sve praznovjerne rituale i popiti malo vode
sa sarajevskih česmi.
Dom je daleko i jug me čeka.
Sa srećom u džepovima, ništa se loše ne može dogoditi.
DUŠAN PEJAKOVIĆ, 1991., CRNA GORA, PODGORICA
PERPETUALNI RINGIŠPIL
Što smo drugo, do jedna slikovita rotacija
u beskonačnom haosu kugli:
tih propulzionih megalita,
tih bezvremenskih sfera,
tih ciklusa koji se neprestano okreću?
Plutamo u nesagledivom crnilu mašte,
u beskonačnosti bez upotrebne veličine.
Plivamo u okeanima nemjerljivosti.
Konačimo u prostranstvima taštine.
Stanovnici smo perpetualnog ringišpila:
bez prava na smanjenje brzine,
smjera i snage dominirajućeg dejstva;
prepušteni surovim zakonitostima izvan poimanja,
izvan domašaja našeg dohvata.
U besmislu sveopšteg nereda,
boreći se za dugotrajnost postojanosti;
plutamo, nastavljajući ciklus - odavde do vječnosti.
PETAR BEATOVIĆ, 1976., SRBIJA, BEOGRAD
GOVOR
Lavež purpurnih kostiju sutona
najavljuje noć, na koju se treba navići.
Tama, koju sam naučio videti,
sija izmedju nepomičnih zvezda;
do kojih ipak nikad neću stići.
Zar nije noć
samo dan koji se vinuo preko granica
i potamneo?
Daleko od svog izvora:
zgusnuo se,
tražeći izvor u sebi,
kad već nije mogao da se vrati.
Ne radim li isto:
šireći reči dok im se ne istanji smisao,
izgubi forma,
tražeći ih
dok ih sasvim ne izgubim;
dok se, osuđene
na put bez povratka,
ne zgusnu u svoju suštinu:
kao noć -
dan koji je od Tvorca
odbegao sam u sebe?
I, što su dalje od mene,
sve su jače i veće.
Iako ih ne prepoznajem,
i ja sam u njima jači i veći...
Nekako sam kao reka,
koja bez izvora ne postoji;
a sto dalje teče:
sve je jača i veća,
i sve manje liči na izvor iz kog je potekla...
Sve svesnija
da je njena veličina
u stvari veličina izvora u njoj.
Sada
je snaga mojih reči
snaga prećutanog koju nose u sebi,
izvora tišine
koji ih stalno menja,
a da se ne menja sam.
Oslušni, pesniče:
ni zvezde, ni noć, ni reka
same sebe ne objašnjavaju.
Nađi tišinu
u svojim rečima
i oseti...
Čućeš kako temelji Zemlje
podrhtavaju od tvog govora
i kako, nepomičan, stižeš do zvezda.
Nauči da i ti nosiš snagu
onoga što ti je dalo život
i da si isto toliko veliki
ako za veličinom tragaš.
DANIJEL VIDAČAK, 2000., BOSNA I HERCEGOVINA, PRIJEDOR (AERODROMSKO NASELJE)
NAJTEŽA STVAR NA SVIJETU
Najteža stvar na svijetu
nije nekakvo mehaničko čudo
nije ni zgradurina neka
ni ogromni plavi kit
ni slon
ni mjesec
ni planeta
Ta najteža stvar na svijetu
najlakše pada
a nije pero
nije ni maslačak
ni trun ni prašina
ni sam vazduh
Peče
i dere sve što joj
na putu stoji
a nije đule
lava iz vulkana
ne
ni kometa nije
Teža od olova
a manja od soli
nije atom
proton il elektron
ni neki drugi vrag
što se od oka krije
Stvar što dušu pije
i mori mi tijelo
stvar koju
iz sebe gonim
što mi izjeda iznutrice
i nagriza volju postojanja
ta vječna kap tužnog isijanja
i more u kom se skupljaju uzdasi
Moja tamničarka
ali i moja prokleta muza
Kad krenu teški
drhtaji srca
opet para
pada i udara
suza.
NIKOLA ISMAIL, 1994.,HRVATSKA, PULA
KUKAVICA
Niko mi nikad nije rekao
da se svetla gase kad odrasteš.
Ovo sam jedva čekao,
ali se sad osećam odstranjen...
Odvaljen
neumitnim pitanjem: „ZAŠTO OVDE OSTAJEM?“
Postajem neko koga ne poznajem:
ja sam onaj na koga su me roditelji upozoravali ,
ja sam onaj na koga se upire prstom,
ja sam onaj na koga se ide krstom!
Ja sam onaj koji je raskrstio sa ovom vrstom...
Sunce moje, obasjaj me!
Dlan mi se pretvorio u pesnicu;
od besa nema spasa, ne!
Svi me, redom, pretiču...
Toliko nenapisanih pesama,
razbacanih po sobi,
leže i provociraju
da ljudi poput mene nisu sposobni
ni da odluče ni da biraju.
Našu pesmu sviraju
ulični svirači- za skroman prilog.
Život je očajna radnja, ako sam mu ja izlog.
Sunce moje, obasjaj me!
Dlan mi se pretvorio u pesnicu;
od besa nema spasa, ne!
Svi me, redom, pretiču.
Koliko je godina prošlo
od kad su mi uginuli svi snovi,
a još uvek mi nije došlo
iz dupeta u glavu - ponovi:
raspadanje je kružni proces.
Nedostaju mi dani
kad je u meni bilo mnogo više života.
Ovi dani su satkani
ni od čega i isti film se mota:
važno je samo preživeti.
I da imam stotinu očiju,
ne mogu videti
bilo kakvu poentu...
Sunce moje, obasjaj me!
Dlan mi se pretvorio u pesnicu;
od besa nema spasa, ne!
Svi me, redom, pretiču.
Ja sam kukavica:
pocepanih glasnih žica
i ćelavih krila.
Let- za mene je mit.
Kukanje je tuđa pesma.
Ne znam.
LORIS AVELLA, 1992., ITALIJA, NAPULJ
REKVIJEM
Olovne cigarete,
konzumirane,
u punim pepeljarama:
poput metaka.
Slomljeni diskovi zveče
u slabo osvijetljenom baru.
Crveno, blicajuće svijetlo
osvjetljava lica
tužnih pokrovitelja,
utopljenih i udubljenih
u tople napitke
sa ukusom licemerja.
Ukus sapuna
čisti usta
od prećutanih riječi.
Spasimo se pred zoru,
prije nego munja sjajem
presiječe noć na pola.
Sačuvaj me prije nego sjećanja:
pijani od ljubavi u Sorentu,
okupani morem
i... kroz večernji vazduh,
doživljavam sve kao film.
U svakom randevuu
tražim dio tebe,
koju sam imao,
i da postoji ...
I ja nestajem
u novoj čaši:
neproziran i prljav…
Niz mračne ulice
žvaćem pjesme.
Verzija na engleski jezik:
REQUIEM
Lead cigarettes,
consumed,
in full ashtrays:
like bullets.
Broken disks rattle
in a dimly lit bar.
Red, flashing light
illuminates the faces
sad patrons,
drowned and recessed
into hot drinks
with a taste of hypocrisy.
The taste of soap
cleans the mouth
from the silent words.
Let's save before dawn,
before the lightning shines
cuts the night in half.
Save me before memories:
drunk with love in Sorrento,
bathed by the sea
and ... through the evening air,
I experience everything as a movie.
At every rendez vous
I'm looking for a part of you,
that I had,
and that there is ...
I'm missing too
in a new glass:
opaque and dirty ...
Down the dark street
I chew songs.
Verzija na talijanski jezik:
REQUIEM
Sigarette al piombo,
consumato,
in posacenere pieni:
come proiettili.
I dischi rotti vibrano
in una bar
scarsamente illuminato.
Luce rossa lampeggiante
illumina i volti
di tristi avventori,
annegati e ubriachi
in bevande calde
con un sapore di ipocrisia.
Il sapore del sapone
pulisce la bocca
dalle parole silenziose.
Salviamoci prima dell'alba,
prima che il lampo brilli
e taglia la notte a metà.
Salvami prima dei ricordi:
ubriaco d'amore a Sorrento,
bagnata dal mare e ...
attraverso l'aria della sera,
Vivo tutto come un film.
Ad ogni rendez vous
sto cercando una parte di te
che avevo e che c'è ...
Anche io mi manca
Mi perdo in un altro bicchiere:
opaco e sporco ...
In fondo alla strada buia
mastico canzoni.
REEMA BAKOSE, 1997., IRAK, BAGDAD
PRIJETEĆA UMJETNOST NA KOŽI
Posebnosti mog postojanja
označene su kao distinkcije:
flekavo stvorenje mi se uvuklo u život
vodeći mi odnose u nove revolucije.
Ja patim od umjetničkog djela:
iskrivljeni scenario po tijelu ispisan.
Umjetnost- koju ljutito mogu promijeniti
ogrebotinom koja ostavlja trag, ponizan.
Ja sam prerušena, umrljana, drugačija koža!
Je li me Bog zabrljao, kao narudžbinu bez značaja?
Stvorio je kip sa jedinstvenim obrubom
i popravio ga darom poremećaja.
Zašto svaka umjetnost ima antagonistu?
Ipak sam imala i druge neprijatelje:
kao divlja životinja, ganjana unutar grudne šupljine,
često osuđena na pretrpljene nevolje.
Osjećam crve prezrivih im pogleda
kako puze kroz osjećanja, zadimljena,
jer- sada- lišena sam mira prijestola,
sa svog mjesta, neočekivano, oduvana.
Osjećam koštanu srž kako brani izvrnutu kožu
i koplja, bačena u srce koje je slonovača.
Uz probadajući vrisak unutrašnjeg djeteta,
upisuju se ožiljci čiji se bol vraća.
Zamišljam svoj odraz u tuđim očima;
a slika se, svaki put, sve više razbija;
dok srce pokazuje umjetnička djela.
Da li ću, jednog dana, biti prihvaćena
kao Čovjek
koji stvara umjetnost- snagom tijela?
Engleska verzija:
BALEFUL_SKIN_ART
To the peculiarity of my existence ,
Labeled ultimately as a difference
A heathery creature called into my subsistence
Tracking my relations into resistance
I suffer from a piece of art
A spotted script written onto my body
An art which I can wrathfully change
By the scratches of my humbling trace
I am a queer skin former ,
Well , Did God mess me as an order ?
Yielding my statue with a unique border
Sorting me as having a gifted disorder
Why every art has some carping enemy ,
Yet I had moreover from archenemy
As a wild animal , chased inside my thoracic cavity
Often Judged into a wrapped tragedy
I can feel the worms of their loath gaze
Crawling into the feelings that gone haze
As now I’m devoid from the peace of my throne
Carried away by an irresolute blown
I can feel the marrow defending my skin that turned a foray
And the lances thrown into my heart that gone ivory
With the scream of the inside tad ,
inscribing scars that renovate continuously
I imagine my reflection onto their eyes
With the image being more broken every time
Revealing the pieces of my heart’s art ..
Would I someday be accepted as a “ human “
That creates art ?.
DENIS OLEGOV, 1998., BUGARSKA, SOFIJA - RUSIJA, MOSKVA
PALESTINA
Sjećam se oca koji se nikad nije vratio
do ognjišta okupirane kuće
i, ispod vrtloga
kilometara udaljenosti,
stisnem zube:
dok se ne pojave mrlje od krvi.
Pola života je prošlo,
a drugu polovinu - Dekart.
Prijatelji mojih godina ostali su tamo:
ispod magacina,
u Petoj simfoniji raketa.
Neću osjećati više
hladnu utjehu Jordana,
ni vatrene samoće pješčanih dina.
U ovom eksperimentalnom, pustinjskom polju;
fatamorgane se rastvaraju pred mitraljezima,
a Rajski Papagaji ćute:
gdje nije bilo djetinjstva,
gdje ljubavi nikad nije bilo.
ПАЛЕСТИНА
Аз помня незавърнал се баща
в пожара на окупирания дом
и под тежкия водовъртеж
на километрите стискам зъби
до образуване на кървави петна.
Половината живот е минало,
а втората половина - по Декарт.
Връстниците останаха под складовете
в петата симфония на ракетите.
Не ще усетят повече
студената утеха на Йордан
и жарката самотност на пясъчните кули.
В това експериментално пустинно поле
миражът се разтваря в автомата,
и глъхнат Папагалите на Рая,
където никога не беше детството,
и никога не беше любовта.
ALEKSANDAR TOMOV A. SASHA TOMOF, 1983., BUGARSKA, SOFIJA
RET
Ret je bio na završnoj godini
srednje škole.
Sjedio je za stolom,
opoganjujući ga:
crtajući olovkom.
To se nije činilo
dovoljno destruktivno.
Ljutnja mu je bila
mnogo jača od toga.
Izvadio je džepni nož
i urezao kurac, na sred stola.
„... jednako je 274 kvadratnih metara“
-učitelj je monotono mrmljao,
okrenut prema tabli.
Ne haje Ret
za to što se događa iza njega.
"274 kvadratna metra ...", ponovio je tiho- sebi.
„To ne može biti život!
Jednostavno ne mogu “,
Ret je vikao u svojim mislima.
Ali, izraz mu se nikada nije mijenjao -
namršten i ledeno hladan.
"Biću neko,
uradiću nešto.
Pobjeći ću mašini.
Zbrisaću od ovih sranja! "
*
Ret je sjedio za svojim stolom,
poslednjeg dana pred penziju,
zagledan u glatku površinu.
Bio je bolestan.
Otišao je u toalet
i pljusnuo se ledenom vodom.
Nagnuo se snažno nad umivaonik.
Gledao je kolege
koje su pušile odmah pored pisoara.
„Kao u jebenoj srednjoj školi“
-Ret je pomislio.
Odjednom je osjetio potrebu
da uzme olovku
i nacrta kurac na zidu.
Htio je da crta
kurac
na čelu svakog
od njegovih prokletih kolega.
*
Kolege su mu kupile tortu,
da proslave
njegov posljednji radni dan.
Posljednji dan prije penzije.
Cijelog dana šaputali su
jedni drugima, gledajući ga.
Okupljajući se oko aparata za vodu,
razgovarajući ležerno,
pretvarajući se
da taj dan nije ništa posebno.
Kao da će ga stvarno iznenaditi.
Kao da on ne zna za sakrivenu tortu.
Kao da ne zna da je to zadnji dan.
Kao da ne zna da mu je život gotov.
"Dakle ...", ipak
"To je bilo to?"
Zatim je izvadio džepni nož
i započeo poganiti svoj sto:
nešto što nije uradio
od djetinjstva.
Gravirao je kurac na sred stola.
RAT
Rat was
last year
in high school.
He was sitting
at his desk.
And vandalizing it –
drawing on it
with a pen.
That didn’t seem
destructive enough.
His anger was
much bigger
than simple drawing.
He took out his pocket knife
and engraved a dick on his desk.
“… equals 274 square feet”,
the teacher monotonously
mumbled
facing the blackboard
not caring about
a damn thing
happening behind him.
“274 square feet…”, he repeated
silently to himself.
“That can’t be the life!
Just can’t”,
Rat was shouting in his thoughts.
But his face never changed –
frowned and ice cold.
“I’ll be somebody,
will do something.
Will run away
from this machine.
From these shits!”
***
Rat was sitting
at his desk
in his last day before retirement.
Staring at its smooth surface.
He was sick.
Went to the restroom
and splashed
his face
with cold water.
Leaned heavily
on the sink.
Looked at his colleagues
who were smoking right next to the urinals.
“Like in a fucking high school”,
Rat thought.
He suddenly felt like
taking out a pen
and drawing a dick on the wall.
He wanted to draw
a dick
on each
of his damned
colleagues’ foreheads.
***
His colleagues
had bought him a cake
to celebrate
his last day
as a working man.
Last day before retirement.
All day
they whispered
to each other
looking at him.
Gathering around the water machine,
talking casually,
pretending
there was nothing special that day.
Like they
were
going to
surprise him for real.
Like he
didn’t know
they
had hid a cake
in the fridge.
Like
he didn’t know
that was his last
fucking day
as a working man.
Like
he didn’t know
his life
was over.
“So…”, he though
“That was it?”
Then he took out
his pocket knife
and started
vandalizing his desk –
something
he
hadn’t done
since he was a kid.
He engraved a dick on his desk.
ПЛЪХА
Плъха беше
в последния клас
на гимназията.
Седеше
на чина си
и рисуваше
с маркер по него.
Не му се струваше
достатъчно разрушително.
Гневът му беше
по-голям от едно просто драскане.
Извади
джобното си ножче
и издълба пишка
върху чина.
„… е равно на 274 квадратни метра”,
монотонно мрънкаше учителят,
забил поглед в дъската.
„274 квадратни метра…”, повтори той
„Не може това
да е животът!
Не може!”,
крещеше Плъха на ум.
Крещеше вътре в главата си.
А лицето му си стоеше
намръщено
и ледено.
„Аз ще бъда някой,
ще направя нещо.
Ще избягам
от тая машина!
И от тия лайна.”
***
Плъха седеше
на бюрото си
в последния ден преди
пенсионирането му.
Вторачен в гладката повърхност.
Повръщаше му се.
Отиде в тоалетната,
наплиска лицето си
със студена вода.
Подпря се тежко на мивката.
Погледна колегите си,
които пушеха до писоарите.
„Като в шибана гимназия”,
помисли си той.
Прииска му се да извади маркер
и да нарисува пишка
върху плочките.
Искаше да нарисува
по една пишка
върху челата на шибаните си колеги.
***
Колегите му
бяха донесли торта,
за да отбележат
последния му ден на работещ човек.
Последния ден преди пенсията.
Суетяха се около машината за вода
и се правеха на разсеяни,
все едно
наистина щяха
да го изненадат.
Все едно той не знаеше,
че са скрили торта в хладилника.
все едно не знаеше,
че това беше
последният му шибан ден
на работа.
Все едно не знаеше,
че животът му
е минал.
„Е…?”, помисли си той, „Това ли беше?”
След това взе
джобното си ножче
и започна да драска по бюрото –
нещо което
не беше правил
от дете.
Нарисува пишка.
RAFFAELLA MARIA BARBARA DIRENZO, 1982., ITALIJA, BARI
SIROČAD
Ljubavniče,
sa dosadnim rukama:
gubiš me i činiš me odsutnom.
Izloži
naše platno:
radosne uspomene
majke,
ćerke
i spletke- u suzama,
na blistavom tržištu.
Pomračuješ me
i činiš me suparnikom,
pred neprijateljskim očima braće koja su ti draga.
Prošli su nevinost, igre, trke, vile…
Naslikaj mi bahatost.
Pokaži mi,
između klupa, traženih i živih:
ruke, jezik, dušu i snove...
Suze i oluja
otkazaće svađe.
Siroče, činiš me kćerkom umjetnosti i poezije.
I, opraštam ti.
Fale mi tvoje mane,
da bude savršeno.
Udovica sam, praznih ruku.
Čuvam platno,
pozdravljam svice,
prosvjetljujem te
i opraštam si.
ORPHANS
Lover
with bored hands
you lose me and you make me absence.
Expose
our canvas
joyful memories
of mother
of daughter
and intrigues in tears
on blatant markets.
You eclipse me
and make me rival,
under enemy's eyes of brothers dear to you.
Passed innocence, games, races, fairies.
Paint arrogance.
Teacher
between wanted and lived desks
hit hands, language, soul and dreams.
Tears and storm
cancel offenses.
Orphan, you make me a daughter of arts and poetry.
And I forgive you.
I miss your flaws
to be perfect.
Widow with empty hands
I keep the canvas
I welcome fireflies
enlighten you
and I forgive mysel
ORFANE
Amante
dalle mani bucate
mi perdi e mi rendi lontananza.
Esponi
la nostra tela
gioente ricordi
di madre
di figlia
e gli intramagli nel pianto
su plateali mercati.
Mi eclissi e mi rendi rivale,
sotto occhi nemici di fratelli a te cari.
Tramuti innocenza, i giochi, le corse, le fate.
Dipingi arroganza.
Maestra tra banchi voluti e vissuti
bacchetti mani, lingua, anima e sogni.
Lacrime e bufera
cancellano le offese.
Orfana, mi rendi figlia di arti e poesia.
E ti perdono.
Mi mancano i tuoi difetti
per essere perfetta.
Vedova dalle mani vuote
conservo la tela
accolgo lucciole
ti illumino
e mi perdono.
NILADRI MAHAJAN, 1977., INDIJA, KALKUTA
9831756339
Mobilni ne, ne zvoni nigdje
osim u osebujnom prostoru uma:
izblijedjela sjećanja na sopstveno postojanje
propagiraju taj broj telefona,
kao unutrašnju percepciju Betovenove „Mjesečeve svjetlosti“.
Zvoni: ciklus za ciklusom, neprekidno.
Sad stiže do kraja, gdje ništa ne postoji
osim čovjeka- samog sa svojom muzikom,
koji sjedi na klupi u parku
gdje- poput ekspresionističke skice-
uvijek ostaje noć:
vječno nedostižna, tamnoplavo-pepeljasto-ljubičasta,
TEČE…
Nadam se da je još uvijek tu - nepoznata radio stanica
u predgrađu Balligaungea:
9 beskrajno
8 vječno
3 postojano
1 apsolutno
7 neprekidno
5 višegodišnje
6 kontinuirano
3 neprolazno
3 beskonačno
9 nepromjenljivo
...ostavljajući po strani sve na ovom svijetu, osim
SRŽI MELODIJE.
Prekasno je za sastanak.
(U sjećanje na Kishore Chatterjee, poznatog muzičkog kritičara i slikara- 9831756339 je bio njegov broj telefona...)
9831756339
A mobile no, rings nowhere
But a peculiar space called mind—
Faded memories of its own existence
Propagating this, a contact number
Like an inward perception of Beethoven’s ‘Moon Light’
Ringing cycle after cycle, unceasing.
Now reached a stretch, where nothing exists
But a man, alone with his music
And sitting on the benches from a park where
Like an expressinistic sketch
Always an evening stays,
Forever unfathomable dark-blue-ash-violet
S T R E A M I N G…
Hope he is there still—an unknown radio station
In the suburbs of Ballygaunge
9 Endless
8 perpetual
3 everlasting
1 absolute
7 ceaseless
5 perennial
6 continuous
3 unbroken
3 infinite
9 immutable
Putting aside of everything in this world
Except only
The
E
S
S
E
N
C
E
OF
M E L O D Y.
It’s too late for an appointment.
(Remembering Kishore Chatterjee, a renowned music critic and painter, 9831756339
Was his cell phone number… )
MDUDUZI NDWANDWE, SVAZILEND, MATSAFA
SMRT VRIJEBA
Smrtonosna noć
vrtlogom glasova
budi paniku
i drhtanje.
Kakvo je ovo mjesto?!
Zjene se šire u nevjerici:
stojim nad lobanjama.
Nažalost, okliznuh se:
zglob gubi ravnotežu
dok se tup zvuk koraka
prikrada.
Vidjeh mačetu kako se izdiže
i primiče:
tada sam otkrio...
Desna ruka je mrtva,
modrica je novi izazov.
Tada sam spazio sijenku:
cijepala mi je noge.
Zazvonilo je posmrtno zvono.
Bilo je ili kapija pakla...
Nebeska kapija se nije ni otvarala...
Morao sam izgovoriti posljednje riječi
Bogu...
Death Strikes!
the deadly night
had a ripple of voices
that arouse panic
and trembling.
What is this place!
my eyes widened up,
still gullible that
i'm standing on top
of skulls.
Unfortunately i slipped
sending my wrist to balance,
a scampering sound of footsteps
approached my spot.
I saw a raised
shiny machete advancing,
then i discovered that
my right hand was dead,
the bruise was a challenge too.
I then detected a shadow
that shred my legs
a bell of death rang,
it was either the gate of hell
nor heaven gate was to open,
i had to say my last words
to God.
Autori kojima je mentor Danja Gašpar Đokić:
BORIS KVATERNIK, 1987., HRVATSKA, ZAGREB
STROJEVI ZA PROCESUIRANJE NESREĆE
Ljudsko tijelo je nesavršeni, samoživi stroj
Sposoban za procesuiranje vlastite nesreće.
Krhki zupci od kostiju i sklopke od trošnog mesa
Bruje i neumorno pokreću naš mehanizirani svijet,
Dok jednog dana ne dođe do kratkog spoja disanja.
Mašine s ludim no blistajućim očima
Pretražuju horizonte u beskonačnoj potrazi
Za neautomatiziranom ljubavi naprednih primata,
Ili bar za sakrivenim projektantskim nacrtom
Nevidljivog arhitekta naše male žudnje.
Empirija je samo zgodna, slatka riječ
Kojom imenujemo beznadežnu zastarjelost
Svoga nelicenciranog softvera.
Visoko uzdignutih ruku i zastrašenih lica
Okrećemo se u smjeru virtualnog horizonta.
Beskrajno strpljivi, čekamo na dolazak
Novog digitalnog mesije koji će već sutra
Užgati novu blistavu električnu iskricu
U karoseriji naših posustalih prsnih koševa.
Nema nas, a tu smo - automatizirane sjenke.
Volimo se strpljivošću pomahnitalih buldožera.
Ipak ćemo jednom nazrijeti kraj koda,
No možemo li postati nešto više od "verzije 1.5"?
Možemo li procvasti kao završeni program
Testiran i odobren za izvoz prema zvijezdama?
MIRZA AHMETOVIĆ, 1980., BOSNA I HERCEGOVINA, MAGLAJ
RAZGOVOR
Kao u unaprijed uvježbanom ritmu
sjedamo za sto.
Dva se prijatelja dugo
vidjeli nisu.
Vadimo mobitele iz džepova,
šifra za vi-fi je unutra:
ugodan mir.
Poneki pogled
kao u iskonskoj ljutnji,
riječ tek da razigra vijest s ekrana.
Protiče susret u sumornoj šutnji;
razgovor je danas
izgubio bitku!
IVA JURIČEV-MARTINČEV. 1980., HRVATSKA, VODICE
PRODOR U ZRELOST
Ulice su ove od papira
i gužvaju se kada njima prođem,
ostaju sažvakane, kao misli
pune otisaka zubi,
kao dokaz
da se hoće,
da se mašta,
da se stremi.
Ponovo dozivam mir u pluća,
prisilno ga spuštam na grudi,
kao istinu.
I dok noćna baterija, u raspršenom mraku,
olakšava kretanje,
osjećam da u tom osvijetljenom
drhtavilu tla
ima nečega sasvim neprirodnog.
Da ne bih vrisnula od bijesa
i progutanog drača, što dere grlo i dušu,
poslušna kao korijenje,
sakupljam razbježale leptire i krijesnice
i vraćam ih neusnulim grudima.
Ponizna i okrijepljena,
tad sam opet svoja,
ruku punih oljuštenih badema
i zrelih jagoda.
Kad se nahrane moja usta
i grla onih, od čijih su me glasova podilazili srsi,
nestat će straha, kao vjetrom raznesenog dima.
A kada se ponovno sretnemo u ringu,
u vremenu dokazivanja, ili povlačenja,
razvit ću svoj plašt,
satkan snagom ruže i
krilima mladog leptira.
Ako me hladnoća pokuša zastrašiti
i stjerati u kut,
znat ću da su sva mora i planine,
svi vrhovi i ponori,
već odavno
duboko, duboko,
u svakome od nas.
ANA NARANDŽIĆ, 1949., HRVATSKA, ZAGREB
MIGRANTSKE RUTE
(bezbolno rađanje i bezbolno umiranje počinje
kada voda s kristalima soli probuši vodenjak
i napuni mjehuriće u plućima)
Na njihovim rutama nema njiva
na koje će baciti sjeme,
ni tvornica, s pokretnim trakama,
koje pripremaju dobrodošlicu
majstorskim vještinama .
Na karti u jednom smjeru nema uputa.
Obiteljska stabla zaplovila su, bez oslonca,
teturajući na uzburkanoj vodi.
Sve što imaju stalo je u noćni odlazak
bez mahanja pogledima.
U kućama od opeke
majke ne uče šaputanju morskim dubinama
i kako pobjeći zubima morske nemani.
Zavjetrine na njihovoj ruti,
pune su njihovih nesažvakanih ispljuvaka.
Plavetnilo, ispod i iznad je rađaonica,
stol, intimni prostor za večernju i jutarnju toaletu,
postelja za razmjenu nježnosti,
babica za bezbolan porod
i ispovjednik za odlazak
u treću dimenziju.
Nisu se dogovorili o redoslijedu,
iznenađeni, propustili su prvi plač djeteta
koji je zajahao morski val,
ušavši u utrku s preponama od bodljikave žice.
Od bjeline bolničkih vrata
iskrojena je zastava,
s vapajem za zaustavljanje rasta njihovih bodlji.
Najlon vrećice nadživjet će sudbinu prekrcanih čamaca,
jer njihovi životi nemaju vez u uvalama,
zaštićenim od zračenja crnih kronika.
U mislima, u potrazi za predahom,
zamišljaju da su ptice selice koje slijeću po jarbolima,
na čijim vrhovima su košare s nepotopivom gladi.
Vlasnici, kolekcionari,
skupljači sumnjivih vrijednosti,
na privremenoj adresi rođenoj u Velikom prasku,
prekratkih ruku i s vatom u ušima,
peru savjest biorazgradivim vrećicama,
sigurnim kućama, zakladama
i gnoje vrtove svojih nekontroliranih apetita.
Lekciju, iz pera učiteljice života,
ispisanu na migrantskoj ruti,
progutat će dim velikih riječi.
NERMIN AGANOVIĆ, 1979., BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
LJUBAVNA 61
ustaneš
i zapališ cigar
ne sjećaš se da li si išta sanjao
ali posteljina i odjeća na tebi su potpuno mokri
pa si skoro siguran da jesi
nema nikoga da ti napravi kafu
pa je praviš sam
jutro se odmotava kao zmija
zavaljen u stolicu od umjetne kože čekaš da te dan zagrize
i jednostavno nije te briga
pališ još jednu
alarm na mobitelu podsjeća te na neke sitne obaveze
što vise ti s kože kao krpelji
misliš o tome kako bi bilo lijepo vratiti se u krevet
do toplog usnulog tijela
ali krevet je prazan
zato ustaješ i izlaziš van
tamo negdje i ona radi isto
možda se nekada i sretnemo
Autori čiji je mentor Simo Golubović:
SANJA SINANOVIĆ, 1980., ŠVEDSKA, JONKOPING
A SKRIPTOR SAMO LUTA
Ushicen skriptor
beskrajnim ludilom luta.
Zaplet u mrezu oka,
zamku morala.
Marioneta cas drzi,
nabreklim grudima prijeti.
Usplahirani konji
satiru jahaca svoga.
A skriptor plovi,
na ladji snova,
u raskopcanoj bluzi Marionete.
Zakopcan
Sijed
Star
Miluje boginje noci.
Prohujalim proljecima
Marioneta umjetnim uzdasima
miluje plasticne grudi.
Starac brkove sijece,
Blagoslov Budha rece:
"Zar su se( ljudi) vec razmnozili"
Zabrinut skriptor beskrajnim
grobljima luta.
STEVO LESKARAC, 1963., HRVATSKA, ZAGREB
DIVLJA TRAVA
Ležim na prostrtoj postelji od sjete
Zbrajajući misli, čim dani utrnu,
Čekam da mi noći iz srca odlete,
Ispružen u mraku ko na odru crnu.
Svetkovina časa guši se u žudnji,
Umiruća slutnja podmuklo izranja.
Iz dubina stiže kao na dan sudnji
Nutkajući otrov, nektar malaksanja.
Prva munja radost trajanja posveti,
A nada u strahu iznenada vrisne.
Natruha zle kobi zlokobno zaprijeti
Dok tamjan otpušta oblake mirisne.
Opoj divlje trave vjetar će donijeti,
Prije no uvene i opet pokisne…
OGNJENKA KALAJDŽIĆ, 1949., ŠVEDSKA, VAXJO
S A M O Ć A
Cijela zemaljska kugla kao da spava,
naokolo se razlila tišina prava.
Nebo i zemlju snijeg zavjesom veže,
hodati po putu je sve teže i teže.
Grad kao da je obasjalo hiljade lampiona
i kao da se na Zemlju sručila cijela vasiona.
Jedna starica s drvetom u ruci
jedva se vuče prema svojoj kući.
Uskoro uđe u sobičak sama,
ispred nje samo mrak i gusta tama.
Upali brižljivo lampu na gaz –
u sobi su samo tišina i mraz.
Ubrzo će sobicu zagrliti toplina –
sjest će na stolicu
i gledati sliku svoga sina.
Autori kojima je mentor Jože Brenčič:
ALMA OMEROVIĆ, 1997., BOSNA I HERCEGOVINA, ZENICA (PERIN HAN)
STARIJA ŽENA
Nemoć postade
moje drugo ime.
I žudim da me gledaš
kao muškarca koji te voli,
a ne kao mladića
koji luta iz krajnosti
u krajnost.
Podsmjehuješ se
mojim mladim godinama
i prkosiš svojim borama.
Ne vjeruješ dostojanstvu
koje sam ti olako dao,
pržiš srce koje do tebe
nije zavoljelo.
Ipak,
dišeš moj dah
za oznojenim vratom
dok izgovaraš bestidnu
molitvu;
moliš me,
trebaš me,
želiš me.
U mislima širim ruke
nad nemirnim morem,
sa osmijehom na usnama
dolazim na ivicu provalije
i padam;
duboko,
iskreno,
neizvjesno
u tvoje ponore.
O stihovi moji!
Pišite što usne od srama
ne mogu izgovarati.
Što dlanovi od prećutne zabrane
ne smiju dodirivati.
Što oči od strahopoštovanja
nad njenom ljepotom
ne usuđuju se pogledati.
I što moje mlado tijelo
ne može biti starije,
a duša zrelija.
Povuci me, more moje
u godinu njenog rođenja
i ostavi me kao dostojnog mornara;
da se borim za nju prije svih
i da je volim prije svih.
