Pjesme (1-23)
LUKA AKSENTIJEVIĆ, 1996, SRBIJA, KRAGUJEVAC
BOL JE FUKARA
Počupaj: da me iščupaš kao drvo
iz crne, učmale jame...zemlje, blata!
Izvuci taj koren iz prljave tame.
Iz lucidnih snova- budim se.
Mokar od znoja, borim se za vazduh
sa crnim medvedom: sedi mi na grudima,
oko vrata stežući debele šape.
Ja dnevno popijem tri flaše tuge
i popušim paklu i po godina
pa, pijan, po mislima besnim:
preturam stvari, tražim...ko zna šta...
Neka se zauvek polomi svaka flaša!
Nek' zajedno iscure tuga i krv
i neka zamre žar u ognju...oku...
Kada već...
poželeh te, međ' prstima:
tvoju kosu...parfem u plućima.
AMNA MULIĆ, 2002., BOSNA I HERCEGOVINA
SKRIVANJE
Bila si sanjar
a nikada nisi
sklopila oči
nisi htjela da te bude
iz stvarnosti
iz noći
(život žive samo oni
koji ne znaju da su živi).
Krila si sazviježđa
od mojih ruku
da ne pokvarim
njihovu mladost
i svoje vjeđe koristila si
da nosiš teret svijeta.
O ti, sanjivi maslačku
što usred zime bira da cvjeta
tako strana svima uplašena si
nije ovo tvoja planeta
pobjegla si.
Tvoja je duša
boje aprila
i plašiš se da ne zarobim
tvoj nevini pogled
u svoja njedra
tu mi nećeš pobjeći.
SVETOZAR GUŽVIĆ, 1998., ŠEKOVIĆI, BOSNA I HERCEGOVINA
ONI, MOJI, TVOJI, VAŠI I NAŠI
Moji su oni što su pali:
oni kojima je zemlja kosti
k'o ordenje progutala
i govor im se izgubio;
što zbog jezika ratovaše
a na njemu više nikad ne progovoriše.
Moji su oni što svirepo ubijaše:
što tuđe kosti sretni zakopaše,
što drugima jezik sjekoše
dok su molili za poštedu.
Razumjeli su, ali nisu čuli.
Od eha sopstvenog jezika
oni su ogluvili.
Oni su moji:
ginuli i rađali se ispod vjekova
ratovali do iznemoglosti...
Jedni drugima trag zatrli.
Svi oni su eksperiment za moje rođenje.
Svi oni su moje in vitro flašice.
SARA ABCI, 1997, SRBIJA, PANČEVO
BERTOLT
Brehtovski uvod u Majku Hrabrost
I njenu decu
Koja se redom zovu:
Ajlif
Švajcarski sir
I Katrin
Misli o tome, Klif!
Misli malo o tome.
Pozivaš se na svoju hrabrost i snagu,
na umeće življenja.
A šta je sa umećem umiranja?
Misli o tome, Klif.
Ne kažem da ti je lako,
ili da si slab-
Samo mislim da nešto ne štima.
Previše je ravno.
To nije istina.
Ne može biti čisto ako nije nemoguće!
Nisi upoznao sve.
Uspeti da preplivaš svoju baru i nije neki podvig!
Zato i deluješ snažno,
imaš uspeha u sopstvenom selu.
Ići kolicima kroz Poljsku.
Ne treba ti rat za to!
Dovoljno je da osetiš.
Da si sam.
I da ništa ne razumeš.
Budi tada slab!
Budi i jak, ako hoćeš.
Samo-
budi.
Budi se!
Brehtovski kraj Majke Hrabrosti
i njene dece koja redom umiru:
Švajcarski sir,
Ajlif i
Katrin.
MARINA MILOŠEVIĆ, 2002., SRBIJA, ZRENJANIN (SEČANJ)
MOJE IME U HILJADU VERZIJA
(Ona je ovakva, ona je onakva...)
Čujem udaljene, gluve korake.
Osluškujem neke glasove, uzvike.
Osluškujem, ali ne dopiru do mene.
Moje ime u hiljadu priča, verzija,
a moje telo - čista perverzija.
Ne žele me videti veliku,
Ti mali ljudi. Žive da porastu.
(Ti smešni centimetri bole...)
A ja - glasnonema, galamim a ćutim;
čekam da im zaboravim.
Najveći u mojim očima
su mi dokazali da mogu biti najmanji.
Ljudi ne razumeju: sve stoji u oku.
Štreberka može biti klaberka
jer fizika i hemija trebaju praksu.
Žena može igrati fudbal
jer lopta može biti i muškarac;
može popiti pivo i opsovati
igrati blijar (pogoditi rupu),
voziti avion (vozati druge)...
Žena na Balkanu... samo spava.
A u tuđim ustima ona je ne miruje,
raskalašena je i bespametna.
Provučenog imena u hiljadu verzija živim
kao da sav život i jeste ime koje su mi dali.
(A kako tebe zovu?)
PETRA VIDAKOVIĆ CVETKOVIĆ, 2000, SRBIJA, BEOGRAD
BLIZANCI
Egzistiram gde god.
Ideja mene na jugu
i ideja mene na severu
ostaje moja Ideja:
Savršeno (p)odvojena.
Stoički moral,
težnja za areteom
uvek mi uspešno osujete hedone.
Ako je epikurejska neuznemirenost
uklanjanje nezadovoljstva,
zašto je smisleno težiti vrlini?
Čemu da težim kada se teži opirem;
lebdeća energija van lokacionih kategorija?
Ako nemam prostor, barem imam pravu
beskonačnu dimenziju:
u ciklično koncipiranom vremenu
kažem fazama:
Egzistiram gde god.
NEBOJŠA JANKOVIĆ, 1996., SRBIJA, ŽABALJ
SKELA I VIR
Samo tiho, dok prostirem mesečinu,
Vila pod top krunom i večeras svraća.
Drumove joj metem i tabam tišinu,
Ni večeras noć ta neće biti kraća.
Nežno i tiho, čujem kako korača.
I ove noći je ponovo sve njeno;
Od ruža sa poda do srebrnog plača,
Sve dok ne izgori svo nebesko seno...
Ratnici noći pogled mi položite;
Tiho, nežno, da prizor ne rasterate!
Do postelje sitne svice založite,
Da mi dođe, đavli, dok ne zapevate!
Samo tiho, nežno, krhka je tišina;
Razmazaćeš njeno pod kapcima lice.
Ne hodaj po tlu, glasna je posteljina!
Ne lunjaj po nebu, oživećeš ptice...
Tiho sad vi misli - nije sada vreme.
Kad smo vas tražili, tada niste bile;
Stojte mirno vi zgužvane senke neme,
Čuju se sad koraci kraljice vile!
ALEKSA JADŽIĆ, 1997, SRBIJA, BEOGRAD
TESTAMENT
Još isto činim svake noći. Kroz prozor tmine gledim…
Pre no na počinak ću poći – ispred beskonačnosti sedim.
Zamišljam taj prvi let – te visine valovite;
iznad kišnog brega sunčevih zraka splet – pejzaže bajkovite.
Nikad letilicom išao nisam, ali tačno vidim stapanje
svoda praskozorja i stena obrisa sa čizmom što nedostojanstvo krivdi.
A kraj đona – zaseban svet! Odsjaj zvezde što nas greje.
Spolja zlatni siromašni kmet – iznutra žustra krv što se Posejdonu smeje.
Iz leteće jedrilice gledam ploveći kroz nebeske dubine.
Uobrazilja ne dozvoljava da se predam i da se nebu vinem.
Miris livada i polja… neprestano gde je krvarila zelena maslina.
U susret sicilijanskoj nepročitanoj Odiseji idem.
(Savoka čeka puna šinjorina.)
Lonac u kom kašika samo zna šta se meša unutra.
Čekanje, posle šetnje s damom...
(Nero d’ Avola - mirisna na kanole jutra.)
Sve to vidim kroz okno, al’ ne avijatorsko, već sobno.
Uz jato flamingosa nadlećemo barokno...
(Nasleđe Sirakuze – jezdeći udobno!)
Trgnem se iz sanjarenja – iz avionskog sedišta.
Iako brži od starenja, ni uzlet neću dočekat' do odredišta.
Ipak, molio bih Te, Gospode: tu poslednju mi ostvari želju...
Pre nego što Tebi odem da osetim mediteransku postelju.
SLAVEN TREBOVAC, 1977., BOSNA I HERCEGOVINA, PRIJEDOR
IZMEĐU
Ponad moje tvrde glave
šepuri se ko napuhan balon
- flekav oblak,
u liku levijatana.
Dolje,
oficirski visoko podignute brade,
trupa nalik praznom klipu kukuruza,
paunovski
ulicom defiluje poseljačeni Don Žuan.
Između mrlje što zatvara pogled ka nebu
i
kičastog klovna Zemlje,
tu sam.
Tu mi je ponuđeno
da volim i da postojim.
Stješnjen logikama nadobudnih,
pod lupom brižnog svemira,
cijedim gorčinu što kaplje na papir.
Spasava me ljepota nedokučivog duha.
Na ivici litice pronađoh žarulju smisla
što topi čeličnu čauru oko ućutalog srca.
U laboratoriji sopstva
postao sam saveznik blagotvorne čarolije.
Od bezvazdušne materije
spravih đerdane samoće.
Progovaram uzdahom mira.
Stamen. Nepomućen. Blažen...
U okeanu svemoguće ljubavi.
SLOBODAN STANIŠIĆ, 1989, BOSNA I HERCEGOVINA, BIJELJINA
BITKA ZA JUTRO
Noć me iznova na ruke pere,
Rosa prozore umorne štirka;
Prašina besane oči dok ždere,
Sklapam misli od duplih slika.
Kući se vučem, korak po korak...
Mrak je već žurno skupio prnje;
Od gladi jezikom zapliće stomak,
Sve teže mi pada za večeru trnje.
Ne nosim ništa, sem pune bešike,
Spavaću lakše kad ušujem felere...
I jutro je slatko kad povadim lješnike,
Rane nek bole – ja grliću gelere.
MARKO BAČANOVIĆ, 1984., BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
MAJSTORSTVO SVEMIRA (DVOJNIK PETI)
Je l' majstorstvo slučaja tek – to što srećemo se opet?
Baš ovdje – gdje sasretanja put s puta je svakog skrajnut
i gdje čitav nam je vidokrug žut uramljen u obred
zamračenja duša pred preuzvišen trenut nam svanut;
kad pjesma će tvoja – moja radosnom vedrošću sjati
i kad mrtvilom ušiven do kor'jenja sveg zanesen,
uznemirenim čulima beskrajnost pjesme ćeš tkati.
A ja ću dalek znati bliskošću tom biti ponesen.
Je l' majstorstvo Svemira to međ' nama nepovjerenje
u kom sretnemo se iskreni k'o pobratimi stari;
i zasićeni mracima ištemo si rasvjetljenje
svega što bratimljenje dubinom ne um'je da spari?
Možda taman dalekost kojom bliskost moju proničeš
gladomora je vječna kojom gladi tvojoj odmičem!
SEADETA OSMANI, 1974., HRVATSKA, ZAGREB
ČEKANJE
„Zašto me još uvijek
čekaš?“, pitala sam.
„Zato što se ti
uvijek vraćaš.“, rekao je.
„Zato što znam
da ćeš se i
ovaj put vratiti.“,
prešutio je.
„Ali ja poznajem
tvoju kuću, dvorište
i vrt. Ako se
poželim vratiti
lako ću te naći,
ne moraš me čekati.“, rekla sam.
„Ne bih volio da mi se
prišuljaš
dok činim neke
nevažne stvari, ne bih volio
propustiti trenutak tvog povratka.
Volio bih te pozdraviti
spreman,
uz vrući kruh i
svježe jabuke,
skuhati kavu
i pitati te kako si.
Volio bih ti
pripremiti postelju,
zato te čekam.“, rekao je.
Nisam rekla više ništa.
Tko sam ja da znam
hoću li se
vratiti i kamo ću odletjeti?
To ionako najbolje
znaju
oni koji me vole.
HARIS JUSUFOVIĆ, 1996., BOSNA I HERCEGOVINA, ZENICA
HIMEN
Noć kada je Mjesec
vodio ljubav s Marenom
bila je puna krvi. Ratna.
Mržnjom ohlađena noć.
I dok se skoro prozirno tijelo
crnokose Smrti izvijalo
pod srebrenim rukama
u nebo okovanog pjesnika;
smrad truhlog, dječijeg mesa
nije stizao do njihove postelje.
Godinama kasnije - u tijesnim sobama,
nevine studentice su krišom
milovale vlažno međunožje,
slušajući priču o tom
strastvenom, nebeskom prizoru
iz mednih usta proslavljenog pisca.
Pijan i u zemlju okovan pjesnik,
nad polupraznom bocom,
usamljen je stihovima oplakivao
svu krv prosutu iz nevinih tijela.
STEFAN STOLE ĐURIĆ, 1993., BOSNA I HERCEGOVINA, BIJELJINA
SMISLENI LET
Dozvoli mi da ti kažem:
volio bih da sam galeb
kružeći iznad mora
koji te čeka
makar malo da izroniš
iz vode
da te prvi put
i zauvijek uhvatim.
Samo ne bih te pojeo
kao što galeb radi sa ribom
smjestio bih te u mrežu
tamo,
tamo gdje čovjek
svakodnevno
dodiruje nebo.
RADOSTINA GEORGIEVA,1996, BULGARIA, SOFIA
SAMO JEDNO PROLJEĆE
počupala sam
sav kukolj
iz svog srca
da bi ti mogao
procvjetati
JUST ONE SPRING
I extirpate
every
darnel
from my heart
so you can
flourish
in it
IVAN GERASIMOV, 1994, BULGARIA, SOFIA
KONFORMIZAM
Lice tmurno, izgled lutajući,
"Zašto živim?"- čudi me;
osoba sam koja nema svrhu.
Šetam i dišem, ali mačka mi je umrla.
Svaki je dan isti:
posao - kuća - posao - kuća.
Kad me pitaju - "Zašto ovo radiš ako ti se ne sviđa?"
"Zašto???"
"Zato što svi rade..."
Ah, ta kuga misli,
usmrti smislenost ličnosti!
Ah, taj prokleti konformizam,
gori je od praznog komunizma!
Kako ubije sve osjetljive ljude
pošalje ih u zatvor "Radite do penzije".
Bio u Americi, Valensiji,
ma bez obzira gdje,
konformizam je svuda rasprostranjen.
Obolio sam ljudi. Vi ste krivi!
Vi ste mi servirali čaj od otrovnih medija;
čitali mi novine u kojima gratis dođe frustracija.
"Muškarac ubijen kao pješak ili izboden nožem,
jer je slagao da nema mobitel"
Neko nam šminka oči govoreći da su utopije naši snovi.
Normalni, nenormalni smo - sa mašinama u dupetu.
Svako može postići bilo šta.
samo treba inspiraciju kao benzin.
Niste ovčarski tor
da mislite ono što oni žele;
jer oni žele da ste skopljenih ruku i koljena
tihih glasića, slegnutih ramena:
u ovčijem položaju da se molite.
Budite robovi - ovčija anestezija pomaže
da cijeli život budete živi zid.
Direktno kažem:
"Nikad ne ostvarute vaše sreće!"
kao rob, zakleti konformista,
kao glup - doživotni pesimista.
I Stiv Đobs je bio samo ljudsko biće...
Ti jednostavno ne zaslužuješ da uspiješ,
jer ne vidim da to ičim pokazuješ...
Bez obzira na vladu - demokrate ili komuniste,
SAMO KAO ROBOVI BIT ĆETE KOMFORNI!
Конформизмът
Лицето мрачно, погледът блуждае,
"Защо живея?" - чуди се и мае
човекът, който няма цел,
ходи и диша, но е кат умрел.
Всеки ден едно и също -
ходене на работа - всекиму присъщо,
и когат го питаш - Защо го правиш?
Защо мечтите трябва да забравиш?
Защо го правиш щом не ти се нрави...?
- Как "Защо?", всеки така прави...
Ах, тази чумава мисъл,
лишила човека от живот със смисъл,
ах, този проклет конформизъм,
по-зле е и от пустия комунизъм!
Как убива всички крехки хора,
и вместо в рая праща ги в затвора.
Кой затвор? Работа до пенсия,
брз значение в Щатите ли си, или Валенсия,
без значение в коя държава,
Конформизмът навсякде преобладава...
Мъчно ми е, хора, но вие сте си виновни,
кат се храните с медиите отровни,
кат четете вестници, списания,
и давате да ви заливат с разочарования.
Пешо мъж убил, с нож наръгал,
кой кого нагло излъгал,
кой осъден да замаже ни очите,
и ти втълпяват, че утопия са мечтите...
А бе ти нормален ли си, на теб говоря?
Или с машата трябва задника да ти изгоря!!!
Всеки може всичко да постигне,
но онези не искат вдъхновение да те стигне,
щот няма да пасваш и да си изгоден,
щот не си овчеподобен,
щом ще мислиш, а те не искат,
щот няма как да те притискат,
а те те искат с събрани шепи и на колене,
с тих гласец, свити рамене,
сиреч овца - да кротуваш,
да бъдеш роб и да не смееш разбунтуваш,
да ти инжектират овчата упойка,
и цял живот да си тяхна дойка...
Е, позволявай щом ти тъй изнася,
щом не мърдаш значи ти понася,
казвам го директно право в очите -
ТИ НИВГА НЯМА СБЪДНЕШ СИ МЕЧТИТЕ!!!
Щото роб си, заклет конформист,
Щото тъп си - доживотен песимист,
не ми разправяй колко било ти тежко,
и Стив Джобс бил е същество човешко,
просто не заслужаваш да си успял,
Поне не виждам да си го показал...
Без значение управата - демократи или комунисти,
ВИЕ ЩЕ СТЕ РОБИ, ДОКАТО СТЕ КОНФОРМИСТИ!!!
KALOYAN HRISTOV, 1997, BULGARIA, SOFIA
RAZGOVOR
Kad kiša prestane,
pojave se golubice.
Obično ih niko ne primjeti
jer ih podsjećaju
na ljude.
Želio bih da sjedim
u tim granama tišine
popljuskan kišnicom
ko dječija čizma lokvom.
Padneš mi na pamet
kao njima let
i s vremena na vrijeme
poletim mišlju na strujne žice.
Jedan volt strese sve što bih rekao
a zrake sjećanja me zagriju
i ništa više ne bude isto.
Kad kiša prestane, pojave se golubice
kao glas.
Hajde da razgovaramo!
РАЗГОВОР
Когато спре дъждът,
се появяват гълъбите.
Почти никога никой
не ги забелязва,
но те напомнят
за себе си.
Искам и аз така
да седя в клоните на мълчанието,
покрити с дъждовна вода,
и от време на време да ти напомням,
за необходимостта
да чуя гласа ти.
Да ти напомням,
че времето след дъжда,
когато отново огреят наоколо
лъчи от спомени,
няма да бъде същото,
ако твоят глас не огласи пространството.
Нека да поговорим!
ROLANDA STEFANOVA A. MAKTUBA, 1992, BULGARIA, KUBRAT
BUDI HRABRA, DRAGA
Bit će soba u koje više nikada nećeš ući.
U tim sobama može ležati sva tvoja sreća.
A sreća je sve ono što zaustavlja dah.
Doći će dani koji će biti noći.
Amnezija sjećanja.
Pomračenje viđenog.
Kutija neispunjenih snova i viđenih ljudi.
Neke ćeš prozore htjeti razbiti;
više ćeš vidjeti na zidu
nego kroz njih.
Postojat će ulice koje nikad više nećeš preći.
Ulice u kojima su ti propali muzičari i prosjaci gledali u te moje oči.
Mislili su da si nevidljiva.
Tek kasnije su i za sebe pomislili.
Tu će biti i odjeće za spaliti.
Više neće biti tvoja: po broju i sviđanju.
Postat ćeš mudra,
kao njihove prekrižene stare cijene i nespretni uglovi što se kriju.
Bit će ovakvih dana
i ovakvih soba.
Samo ti, sine, nikad ne prestani otvarati prozor
hodati ulicama - ma kako se one zvale
i kupovati odjeću koja ti stoji!
Budi mi hrabra, draga!
U sobi sam u kojoj ćeš i ti jednom ući.
Sa ljubavlju,
Tata.
BE BRAVE, DEAR
/English translation/
There will be rooms where you will never be able to enter again.
Rooms that have collected all your happiness,
happiness that has stopped your breath.
There will be days in which you will drown.
From memories.
From missing.
From unfulfilled dreams and people.
There will be windows that you will want to break.
You will want,
because they no longer look at the horizons,
that you dreamed so much about.
There will be streets you will never cross again.
Streets where musicians and beggars looked into your deep eyes.
They thought you were invisible.
Later you felt it yourself.
There will be clothes that you will want to burn,
clothes that are no longer yours.
Because you are wise
and their folded lies and awkward angles don't get you.
There will be days like this.
And such rooms.
But never stop opening the window of your heart.
Choose another path.
And buy new clothes.
Be brave, dear!
I still love you, though from another planet.
With love,
Dad.
**********
БЪДИ СМЕЛА, СКЪПА
/Bulgarian translation/
Ще има стаи, в които повече никога няма да можеш да влезеш.
Стаи, които са побирали цялото ти щастие
щастие, което е спирало дъхът ти.
Ще има дни, в които ще се давиш.
От спомени.
От липси.
От неосъществени мечти и хора.
Ще има прозорци, които ще искаш да счупиш.
Ще искаш, защото те вече не гледат към хоризонтите,
за които така силно мечтаеше.
Ще има улици, по които никога повече няма да минеш,
улици, на които музикантите и просяците
са поглеждали в дълбоките ти очи.
Мислели са си, че си невидима,
по-късно сама го усети.
Ще има дрехи, които ще искаш да изгориш,
дрехи, които вече не ти стават.
Защото си помъдряла
и техните нагънати лъжи и неудобни ъгли не ти стават.
Ще има и такива дни.
И такива стаи.
Но никога не спирай да отваряш прозореца на сърцето си.
Избери другият път.
И си купи нови дрехи.
Бъди смела, скъпа!
Аз все още те обичам, макар и от друга планета.
С обич,
Татко
LENA KYROPOULOS, 1975, GREECE, THESSALONIKI
KAPI IZ SNOVA
San pada u zvuk tvoga oka.
Svi prinčevi i princeze se klanjaju suncu, dušo moja...
jer ljubav urezuje svjetlost u prostor.
Volim te izvan ovog kraljevstva umiranja!
Život nije dovoljan da te ponovo volim.
Kao i svaki put ću pogoditi vremenski okvir
da ti dođem i da te volim na sve načine u svemiru.
Da te volim...
poput ptice koju svrbi sloboda koju osjeća na krilima;
poput zvijezde koja osjeća svu usamljenost neba;
poput drveta čije grane kidnapuju dah;
poput djeteta nakon što pojede sladoled da bi osjetilo slatkoću u srcu.
Voljet ću te kao što ti voliš ženu
koja je tako sretna u ljubavi s tobom!
Opet i opet... poput ptice, poput zvijezde,
poput drveta, poput djeteta...
poput života.
SARAH ISUFI, 1994, ALBANIA, KAVAJË
U ZEMLJI BIJELIH TULIPANA
U zemlji bijelih tulipana,
mlada djevojka bacila je veo!
Tlo je zagrlila hladnoća.
Sati su umrli slušajući priče.
Sad. Um - leti kroz ljubičasti oblak.
Duša - trči za molitvom i visokim glasom.
Gdje sam?! - plakala je devojka.
Ovdje si, - odgovori tlo.
Tražeći viziju budala,
smetajući okolo...
razbaškarila si se na tlu odveć i slušala šta pjevaju drugi.
Ču i ode.
Željela je drukčiji odgovor.
Šetajući nigdje pratila je maglu.
Tu je - povikaše.
Tulipan je nađen za mrtvi scenarij.
Eno je, spava u miru.
Gluhonijema.
Živi u saznanju da postoji samo ona.
I tlo.
IN THE LAND OF WHITE TULIPS
In the land of white tulips,
a young girl threw a veil…
Ground embraced by coldness.
Hours wasted on listening tales.
Minds, flying through a purple cloud.
Souls, reaching a pray, said in loud.
Where am I?! - the girl cried.
You’re here, - the ground replied,
seeking a vision of fools,
staying around
… - rest by my side, and feel the sweetest sound.
But the girl left.
She wanted the answer.
So, she walked and walked, and followed the fog.
Then, oh, there is she,
finding the tulips into a dead script…
She’s sleeping in peace,
hearing no more sound.
Now, she knows, there is just her,
and the ground…
N’TOKËN E TULIPANËVE TË BARDHË
N'tokën e tulipanëve të bardhë,
cuca e re hodhi nji vel të rrallë.
Tokë e përqafuem prej ftohtësisë.
Orë të humbuna, tue thur përralla të fmisë.
Mendje, të fluturueme n're të purpurta.
Zemra, të kaplueme n'thirrje të çjerra,
n'lutje të urta...
Ku jam?! - cuca qan.
Je këtu, - thotë toka që e mban,
tue kap vizione të kotësisë,
që të rrinë mënjanë.
Pusho n'mue, e tingujt e ambël mbaji pranë.
Ama, cuca shkoi.
Përgjigje kërkoi.
Eci e eci, mjegullën tue ndjek
dhe ... oh, ja ku ashtë,
tulipanët tue rrëmue n'skenarë të vdekun.
Po fle n'paqe
pa tinguj pranë.
Tash e di, ashtë veç ajo
e toka e paanë...
GEORGI DELCHEV SLAVOV, 1998., BUGARSKA, SOFIJA
UKUS ZABRANJENOG VOĆA
na pepelištu vremena
dvije bitke za sunce
ožalošćenim rukama
miliju umor.
ma od plastike je sva moja ušteda.
stiže peti jahač - bez konja
traži drugog jahača da mu pogleda u oči.
ko će ostati u nijansama riječi
postavljenih u hiljadu sunaca
zajedno znat ćemo
kad neko otpuše pepeo
Forbidden is the fruit of taste
In the ashtrays of time
Two battle for the sun
The wretched hands of
The overwhelmed fatigue
From plastic is my saving ground
The fifth rider, horseless, arrives
Seeking the second to face
Who remains in the words of the shades
The setting of a thousand suns together
CHANDRAMA DESHMUKH, 1983., INDIA
NAPUŠTENI PLES
Imamo smjernice
izgubljenih karata
koje vode nigdje;
u usisani univerzum
sveprisutnom stankom.
Neko mi je jednom rekao
ti si sama sebi zatvor
i otad
vidim ptice svuda,
hodanje u snu,
trčanje pred zabludama,
i smanjivanje u koherentnost.
Rastrgala sam kartu,
napisala pjesme na njoj
i napravila papirnati brodić
koji sjaji na mjesečini
sad.
Moje postojanje se vrti
u napuštenom plesu
i mastilom obojena krila
crtaju
svoju astralnu kartu.
AN ABANDONED DANCE
We have directions
Of a lost map
That leads nowhere
A miraged universe
An omnipresent pause.
Someone once told me
You are your own prison
And since then
I see birds everywhere
Sleep-walking
Chasing delusions
Shrinking into coherence.
I tore my map
wrote poems on it
And made paper-boats
That glow in moonlight
Now
My existence whirls
In an abandoned dance
And the ink-stained wings
Are drawing
Their own astral map
DŽENAN IBRAHIMAGIĆ, 1999., BOSNA I HERCEGOVINA, ZENICA
Nije poslao pjesmu.
