Pjesme (1-27)
NIKOLA ISMAIL, 1994, HRVATSKA, PULA
***
Komfor me žulja,
kao cipele: dva broja manje.
Neuroze prevrćem po džepu,
kao siću mentalnog procesa.
Zašto mi pružaš ruku,
kao da sam bolestan?
Zar ne vidiš da sam Zdravko Dren?
Izuo sam se...
Ja to, barem, smem.
Volim da letim.
Podmazaću zarđala krila,
odmazdu ću rastresti sa horizonta.
Muči me teskoba blatnjavog rova:
hoću na prvu liniju fronta,
hoću da zagrlim slobodu
ovim krvavim rukama!
Hoću da, glasno, sebi kažem:
„Volim te”.
Skidam tvoje mlitave šake
sa svog oguljenog vrata...
Uzalud zapomažeš glasom moje majke,
uzalud oponašaš otkucaje sata:
ne dam ti ovog razigranog dečaka!
Njegove lego kockice,
loptice skočice,
autiće i crtaće i kokice,
odrano koleno i stisnute zube
i osorno: "Proći će".
Mrštiš se i odmahuješ glavom,
jer znaš da imam pravo.
Jači sam od svih tvojih suvonjavih realnosti,
bezdušnih slika i scenografije banalnosti.
Ja sam tvoj kreator- ti si moj odraz.
Možda nemam velik broj poena,
ali je dovoljno za prolaz.
Prokleto je dovoljno za prolaz...
PAVLE ALEKSIC, 1993. , SAD , MAINE
VODA
Ovo nije pesma...
Ovo nije moja pesma.
Juče je lisica umalo prešla put...
Crne se šume naslanjaju na plave vode;
plava brda, potkresana…
U nekoj drugoj zemlji,
vraćajući se iz supermarketa,
dvadeset tri milje od kuće...
Upalili su se prozori među stablima;
šuštanje radija
i svetionik u mraku- stoji na brodu,
traži obalu.
Napunio sam svoja kolica, nagnuo se napred
i sjurio između fluroscentnih redova:
"...super market se zatvara za petnaest minuta!".
„Ovo je voda” - rekoh,
prošavši kroz red sa providnim flašama
što -kad kroz njih pogledaš- budućnost se istopi,
ukoliko pođeš u tom pravcu.
To je voda.
Sparna noć, dug je put do kola sa punim kesama...
Pročitao sam da vitamin C ne pomaže kod prehlade.
Pročitao sam da tablete sa probioticima sadrže
manje bakterija nego što to tvrde.
Čeka se oluja.
Kažu biće rata.
Tišina i ventilator na prozoru.
Ograničen poslepodnevnim odlaskom na posao,
nemam kuda.
Mislim da ću u Kaliforniju na jesen...
JASMIN DORIĆ,1990.,BIH,SREBRENIK
SPOMENICI LJUBAVI
Pada prvi snijeg: po oglasima za posao
za čistača snijega u Selu mira
(smještaj i prevoz su uključeni u plaću,
knjige za školu i osnovna gibira).
Siva boja zime razmazala šminku
na lica izgubljene djece u parku.
Igle inja, zalutale iz drugih pjesama,
prosipaju svjetlost nade u mraku.
Djeca ne istražuju meteorite Antarktika,
nego piju sokove nogluten prve vrste:
igraju pikada preko radija
dok im ne amputiraju prste.
Bez prstiju je teško zakopčati košulju,
zašiti rane na okovanom ledu duše,
pa ljekovito ulje skupih friteza
mijenjaju za dilanje jeftinih proteza.
Hranitelji se prepiru: „Da li je Zemlja lopta ili kocka?“
Postavljaju ivičnjake na kraju planete,
gdje su se nekada -zbog lopte- ganjala djeca,
u džepovima noseći kocke komete.
Gleda u ogledalo, zamišljajući nerođenog oca
(kako bi izgledao u njegovom odijelu)
i rukom drži doniranog medu kao svoga sina
kojeg sprema za prvi dan škole.
Na žuljevitim rukama – izrasli dvori.
Ledeni spomenici ljubavi
tope se o strastvenu vatru u srcu:
koja vječno gori.
Gabariti snova prekriše smežurano lice
kao otisci leptira na kupljenim ružama,
a slučajne ljubavi su, u dušama,
k'o izlazak sunca gledan sa prozora bolnice.
Ograničeni dubcima – ne mogu prstima dohvatiti
zemlju pradjedova isparčanu u komade pizze,
pa grljenjem oblaka pokušavaju shvatiti
kako da zauvijek prekriju lice
kada pitaju: „Čiji si sine?“
Pripadam vjetru težaka kada odhukuje,
sjedajući na friško odsječeni panj;
Lutherovoj medalji slobode – dodijeljene po rođenju;
golubovima Sarajeva hranjenim kukuruzom moje poljane:
posute svježinom dima termoelektrane.
DANIJELA JOKIC,1990,NIKSIC,CRNA GORA
Preživljavam te
Preživljavam te
Preživljavam te u zagušljivim lokalima:
vrišteći tekstove pjesama
(koje ne razumiješ),
uz različite vrste piva.
Preživljavam te u ulicama
i sakrivenim uglovima grada
koji sam prisvojila:
udišući vazduh što davi.
Preživljavam te uz neke ljude koji nisu moji:
prave se da razumiju,
a mene nije ni briga
šta će pomisliti i da li će me shvatiti,
jer samo fizički postojim tu- među njima.
Preživljavam te u svitanjima
koja smrde na izdaju i blud,
pa vrckaju kao istrošene kurve
dok sjajni makro ne dođe da ih odvede .
Preživljavam te u košmarima
u kojim, zavezana za stub patnje,
gledam kako odlaziš sa mojom lošijom verzijom.
Preživljavam te u iscrpnim monolozima
i dijalozima sa iscjepkanim srcem
i ponekim pijancem koji mi prosipa
životne mudrosti o prolaznosti.
Zato
nemoj da pitaš kako sam:
nikada, nikoga.
Postojim.
Preživljavam te.
ANEL HERZOG SIVRIJA,1986.,BOSNA I HERCEGOVINA,KONJIC
DIJAK
Ja ne živjeh,
samo bjeh.
Trenutak.
Malen za slovo,
premalen za pomen.
Kratak za uspomenu,
mjera za zaborav.
Rodih se - Zmreh!
Sa mišlju u sutra
i ti si izgubio sebe danas,
pa ćeš čeznuti
za onim jučer.
Okani se trke s vremenom.
Ono je svoje niti istkalo.
Preče ti je Zemljom dok hodiš,
razgrnuti prsa kad Zvjezdan upekne
I širiti ruke nad proljetnom kišom,
od svake srdžbe u tebi;
što kune prolaznost!
Rodiš se - Zmreš.
Između si,
od danas do sutra.
Uvijek manji - od onog jučer.
DUŠICA PAJOVIĆ, 1956., CRNA GORA, MATAGUŽI
MAŠTA
Jedino misao pre mene stiže
do tvojih odaja.
Zaključaj vrata:
da te ne obnaži žudnja,
da te ne prevari slutnja...
Da te ne ukradu oči...
Da te ne obljube usne,
željne da prospu
ljubavni vodopad
po jastuku snenom...
Otvori prozor.
Pusti samo maštu
da dotakne ti ruku.
VLADIMIR ARANĐELOVIĆ, 1985., SRBIJA, SMEDEREVO
NIŠTAVILO
Poezija nam se smučila,
jer nema cenu,
pa ne možemo da je ocenimo.
Zato: gutamo rafove i lovimo sniženja,
šerujemo smešne klipove i instant mudrosti,
brojimo lajkove i lajkujemo selfije.
Milioni bezličnih Ja,
plastičnih Ja,
maskiranih Ja,
lažnih Ja;
na smetlištu napretka.
Poezija nam se smučila,
ali ipak lajknemo
i stih nekog simpatičnog pesnika:
instant Mika,
instant Duško,
instant Matija.
U nama nema ničega vrednog suze sažaljenja
budućih pokoljenja
što će sa distance prozreti
našu očajničku želju
da se sakrijemo od slobode govora
s kojom ne znamo šta bismo,
osim da je apstraktno slavimo
i upakujemo u zakone.
Kao klade - ćutimo, nepomični, i čekamo
da nam nebo na glave padne;
jer to će dokazati da čuda postoje...
Ali, avaj!
Ne verujemo: ni u čuda ni u snove.
Verujemo u laži i parole sive zone,
u lažne heroje
i marionete:
pakleno smešne.
Umiremo pod romantičnim kapima prljave kiše:
mumificirani,
neosetljivi
za snažne provale besa
što plave srca ljudi i trgove.
Sklupčani u kavezima,
štedljivo osvetljenim,
gmižemo od hladnjaka do personalnih ikona:
bezglasno se molimo i klanjamo
slugama Novog Boga;
umišljeni
da živimo, dok buljimo
u ništa.
FILIP VIDAKOVIĆ, 1998., CRNA GORA, BAR
AZBUČNIM KORACIMA KROZ PROMISKUITETNOST
astmično javljanje
apokalipticne svijesti
bezobrazno me baca u trans
bez ikakvog upozorenja
vid mi slabi
vrisak mi bježi
da li da odgovorim buntom
da li da se pravim da ga nisam osjetio
gete, isto je doživio
gadno, kao nož u oko
enigma
episkop ne zna ništa o tome
djenova je prazna noću
djerdan za godišnjicu
žao mi je
željela si nešto znacajnije
zalio sam biljke
zagledao se u cvijet orhideje
ima 1000 vrsta
i 15 000 rodova
jelena ih je voljela
jelene više nema
kruto stablo samo ostaje
korijen mu je jedini drug
listovi su mu hrana
lavež ukroćenog vuka mu je omiljena pjesma
ljigavo mi je ispovjediti se
ljubav je pokajati se
možda ce se vratiti
magdalena me neće zaboraviti
ne, ne smijem
nikad ne nadati se
njegova ledja dok odlazi
njen plac dok me moli da ostanem
odraz moj u polćeveru
odavno joj se lica ne sjecam
pa stavljam ono majčino
pomiješano sa andjelinim
raspadam se
ruke drhte
siguran sam
100%
tako nikad nece biti
tamo nikad nije bolje
ćilim im je krevet bio
ćurka me ostavila
uvijek smešeći se
untar i spolja
filip se zvala
filip se zvao
haklberi fin im je sin
eldorado mu je mjesto rodjenja
ceo svet, igraliste
ceo ljudski rod, umetnicko delo
čardak, vrtić
čistilište pa raj, obećano
džabe sve zaboravim
džaba ljubav
šala, sve je to bila
šala, tako se zvala moja prva djevojka.
MLADEN TOPIĆ, 1989., BiH, PROZOR-RAMA
TRI SLIKE O RASTANKU
I.
Mura je rijeka od zlata i zlatna je voda njena
u koju uranjam svoje prste, svoje oči i misli.
Mura je mirna rijeka: ne drobi ono o čemu razmišljam
i smrt me prati- ne moja, nego tuđa.
Crkva je na brijegu i polja su nepregledna.
Sve je u savršenom skladu, čak i zvijezde surađuju.
Kao da šalju posljednji poziv da krenemo vjerovati
u djetinjastu ideju da tamo gore žive ljudi
koje smo nekada poznavali.
II.
Tišina me nije ničemu naučila i prati me gdje god se nalazim.
Sve mogućnosti sada su sahranjene
i ne znam u kojem smjeru krenuti.
Groblje na brijegu pored sela je preblizu.
Preživjeti noć postaje nešto u čemu se ne snalazim.
III.
Znam da je vjetar ovdje po tvojoj zapovijedi
i tvojim glasom govori
da podignem pogled, jer putevi se nisu potrošili
i toliko toga je ispred.
Stara je klupa, pored putokaza uklesanih u kamenu, divno mjesto
za završiti započeto i izgovoriti posljednje „zbogom”.
IVAN LOVRIĆ, 1996., HRVATSKA, SAMOBOR
N-NARCIS
J-ja, izgubljeno dijete
u vremenu;
a ti, poljuljana sjetom -
nemirna.
Učiš me slovkati,
slovima koja otkrivaju kako da oprostim.
Učiš me hodati,
hodu shodnom koracima odraslih:
kako odrasti
i odraslim ostati.
Ali, sve uzalud;
za sve uzaludan trud -
- dopusti da pojasnim:
nema riječi od kojih ja polazim.
One su sijenke na zidu, siluete odvažnih.
Nema uputa, dovoljno detaljnih,
da pomaknu me za pedalj
iz ove propasti.
Ja sam kaotična kukavica,
jer živim u prošlosti:
u oblasti sjećanja,
raspršenih fragmenata
djetinjstva.
Tamo, katkad, maštam
sebe - kako sebi praštam
na nedovoljnoj hrabrosti.
Vidiš:
n-ne mogu biti slugom vlastitih s-slabosti
i, stoga, zamuckivanja kamufliram u mramor;
stih.
Učiš me slovkati
oprost,
ali moja slova ukrašavaju
prostor.
Učiš me hodati,
prosto,
ali ne razumiješ da ću zauvijek
dijetetom ostati
(ništa osim kostiju)
...
Uvijek svemoćan,
nemoćan - i dulje...
DANIJEL VIDAČAK, 2000., BOSNA I HERCEGOVINA, PRIJEDOR
DREKAVAC
"Šta da vam pričam, madam?"
"Pričajte opet neku svoju priču."
Pričaću vam:
o nesretniku i njegovom bremenu.
Pričaću o čovjeku- rođenom
u pogrešnom vremenu.
O njemu: koji se, proklet, rodi prazan.
Pričam o čovjeku vođenom
u tragičan ep, već kazan.
O čovjeku koji zaboravi voljeti.
Pričam o čovjeku koji razum je
gubio. Pričam grijeh stoljetni.
O njemu- koji je psovao druge.
Pričam o onom koji nije ljubio,
za kog su sekunde postajale duge.
O onome: koji je u mraku ludilo stvarao.
Pričam o nastanku zvjeri
- zbog grijeha u samoći je izgarao.
O biću koje ljubomorno gleda srećne ljude.
Pričam, dok svanjava dan bijeli,
o stvorenju koje živi tamo gdje se više ne bude.
O njemu, koji sa osmijehom smrt donosi.
Priča da vas uspava, draga,
ovaj pripovjedač ponosni.
O stvorenju koje večeras ljubite
pričao sam bez traga.
Da se više ne budite, pričao sam, draga.
DUŠAN PEJAKOVIĆ, 1991., CRNA GORA, PODGORICA
ŽETON ZVANI ŽIVOT
Kad bi samo mogli pričati izglođani zidovi kockarnica:
kakve bi sve jade, kakvu bi sve muku
mogli prenijeti dalje; u lutanje svemirom
-tim autoputem bescjenja.
Koliko je samo tu:
zamisli ostalo,
nada dogorjelo,
planova- načisto propalo...
Koliko je samo tu
ugašenih snova, zbog kojih se gubi razum...
Kakva se tu zvjerstva, nad sopstvenim bivstvom,
odigravaju u tamnici- bez sata na zidu...
U tom ambisu, toj rupi bez dna,
strahovladu vodi manufaktura zle kobi
-tvorevina, praktikantski na profanost svedena,
u kojoj se odigravaju zagasito crni ishodi.
Uprkos evidentnom, u inat svima i svemu,
ne haje se mnogo za proklamovanu anatemu.
Ne odstupa se od prvobitnog plana,
od te krvavo-bespoštedne borbe;
provizornog, mahostičkog traganja
za nesigurnim parčetom sreće
i neuhvatljivom iluzijom slobode.
GABRIJEL BARIŠIĆ, 1975, HRVATSKA, SLAVONSKI BROD
MOJSIJE
Grad: to je Jerihon,
gdje pogani spiru
svinjetinu alkoholom
niz grlo,
kao higroskopska gibanja
pustinjskog korova pod kišom
na zlatnom pijesku
- kako bi se rasprostranio.
Kada jesam
najveći rasipnik:
novac je vrijeme.
Spor sam čovjek:
mislim, dakle jesam
i te misli moje
potraju.
A, ti - kada šutiš, govoriš.
Neizbježivo je bilo
ništenje
kada sravniše grad,
kao varljiva ljubav.
Lijesni crv.
Umiremo pod crvenom vrpcom.
Nema imunih.
„Nećeš prijeći ovoga Jordana!“
- jer umjetnost nije umjetna,
već je Umijeće.
Kao da slažeš... model.
Bog će vas napustiti
kada rogati polubog ode;
spjevajući ovaj zavjet, svjedočanstvo i dokaz:
kako gore - tako dolje.
Oni su voljeli.
Božju degeneriranu kopilad
jeziva pustoš vabi.
Nad svetim mjestom,
ti lažnjaci,
sami se – skriveni - klanjaju stijeni.
I obasja ga blještavi trak sunca…
Grad: to je Jerihon.
Ti onamo nećeš prijeći.
I umrije.
120 godina
bješe malo
u odnosu na ranije patrijarhe.
I nikada,
nikada ne doživje
pastir kako ustaje
protiv bronce.
PETAR BEATOVIC, 1976, SRBIJA, BEOGRAD
ZIVELA VATRA
Poezija je mrtva.
Možda zbog ljubavnih pisama
od kojih su se izlizala osećanja,
prijatne tišine i reči;
pa ih sad bacaju u kaljave peći:
da bi zagrejali
promrzlu dečicu.
Možda zato što nam se desio život,
a nismo mu se nadali:
kao da je bilo moguće nadati se
nečem' drugom...
Možda zbog gradova koji ne postoje,
puteva koji su presvlačili kožu
dok su išli nikuda,
pa ih nismo umeli prepoznati:
slepo ih sledeći,
kao da drugih nije bilo.
Možda zato što smo slatki,
lepi,
umiveni,
našminkani...
Više zato što nam je samo to važno.
Najviše: zato što smo forma bez sadržaja
i ne znamo za drugačije,
boreći se da tako i ostane.
Možda zbog sveta
u kom' svi vole,
a ljubav je nestala;
u kom' svi žive,
a života nema;
u kom' svi pišu pesme,
a poezija je izdahnula.
Sveta: koji nas je ubedio
da postoji i bez nas.
Poezija je mrtva.
Ostala je samo vatra:
jer možeš goreti
jedino ako si vatra
i, kad izgoriš,
samo vatra možeš biti ponovo.
Ništa drugo.
Ne može se pretvarati
da je nešto što nije,
i niko je neće videti
kao nešto drugačije.
Suprotno od ništa nije nešto,
nego vatra.
Suprotno od smrti
je vatra.
Poezija je mrtva.
Sve neka gori...
BILJANA KOVAČEVIĆ, 1959., HRVATSKA, VIROVITICA
MOJE PJESME
Moje su pjesme izbjeglice:
dronjave riječi
na bodljikavoj žici
samoće.
Traže azil
u slobodnom srcu.
Žilu kucavicu
probija
bajonet šutnje:
iskrvari stihom.
ALEKSANDAR TOMOV (SASHA TOMOF), 1983, BULGARIA, SOFIA
PRODAVNICA POEZIJE
„Biću raskalašno razuzdan i pisaću o tome.
Biću svuda!
Biću na sjeveru i na jugu,
Biću na istoku i završiću na zapadu.
Piću koliko piju i biću slavan:
boemijom i poezijom. "
"Ne funkcioniše to tako, momče.
Nema smisla.
Tri momka su upravo pokušala
uvaliti mi isto sranje.
Ima ih milion, upravo takvih.
Prestani.
Moda sada traži
pisce japije, ne propalice.
Mogao bi šmrkati kokain
u luksuznim klubovima,
sa luksuznim ljudima;
umjesto što piješ
u jeftinim barovima. "
"Ali, vidio sam Budu!"
"Dobro.
I ja sam:
nosio je masku Djeda Mraza
i prosio ispred restorana."
"Ali, poznajem Zevsa."
„Dečko, otrijezni se!
Zevs je klečao
ispred moje kancelarije sinoć.
Tražio je sitnine, za hranu.
Mislim da je samo htio
da se oduzme.
Nisam mu dao ništa. "
„Znam sve ovozemaljske
nesreće!
Zaslužujem…"
"Ma 'ajde! Nesreće?!
Rade za mene.
Imaš li nešto zanimljivo,
ili ćeš da trošiš i moje vrijeme? "
"Seronjo!
Je li ti ovaj 9 mm Magnum
zanimljiv dovoljno?"
„Dečko, ne dosađuj.
Ja prodajem poeziju
više od 40 godina
u ovoj prodavnici.
Ubijen sam 47 puta.
Skoro da mi nije ostala ni duša.
Ako nemaš bilo šta zanimljivo,
uzmi svoje pjesme i skloni se odavde
sa tim glupim pištoljem."
Pucanj je bio zaglušujući.
Prodavnica je bila puna
dima
i mirisa baruta.
Pjesnik je prosuo mozak.
Samo je pritisnuo pištolj
uz svoje čelo
i povukao obarač.
Prodavac poezije
pogleda tijelo,
pogleda poslednje
konvulzije,
pogleda u mozak
i krv.
Otrčao je dolje
i čuli su ga:
"Dosta mi je više ološa.
Muka mi je čišćenja za njima!
Pjesnici!
Sranje!
Četrdeset godina
sam u ovom poslu
i niko nije
shvatio
šta treba da pruži.
Želim vaše duše,
prokleti bili!"
POETRY STORE
“and I’ll ramble like the beatniks
and I’ll write about it.
I’ll be everywhere,
I’ll be in the north,
and in the south,
I’ll be in the east
and I will end up
in the west.
I’ll drink as they drunk
and will be famous
with bohemia
and
poetry.”
“it doesn’t work this way, boy.
no point.
three guys
just
tried
to sell me
the same bullshit.
there are millions
just like you.
just stop.
the fashion now requires
yuppie writers
not beatniks.
you should
snort cocaine
in luxury clubs
with luxury people,
instead of drink
in cheap bars.”
“but I saw Buddha!”
“good.
I saw him too.
he wore a Santa’s mask
and begged
in front of the diner.”
“but I know Zeus.”
“boy, get a grip!
Zeus was begging
in front of my office
last night.
he asked for spare change
to buy some food.
I think
he just wanted
to get wasted.
I gave him nothing.”
“I know all the
misfortunes!
I deserve…”
“oh, come on!
misfortunes!
they work for me.
do you have something
interesting
or you’ll
waste my time too?”
“asshole!
do you
find
this 9 mm Magnum
INTERESTING
enough!”
“boy,
don’t bore me.
I’ve been selling
poetry
for more than 40 years
in this store.
47 times
I’ve been killed.
I have almost
no soul left in me.
if you
don’t have
anything
interesting
get
your poems
and get out of here
with your stupid gun.
the shot was deafening.
the store was filled
with smoke
and smell of gunpowder.
the poet blew his brains out.
he just pressed the gun
against his forehead
and pulled the trigger.
the poetry salesman
looked at the body
looked at the last
convulsions,
looked at the brain
and the blood
running
down
the
wall
and sighted:
“I’ve had enough
of scum.
I’m sick
of cleaning
after them.
poets!
shitheads!
40 years
I’m in this business
and no one
figured out
what to sell!
I want your souls
goddam!”
DONKO NAYDENOV,1980, BULGARIA, BELOGRADCHIK
JEDAN OBIČAN KONKRETAN SLUČAJ HRANJENJA PREKO INTERNETA
Znači: to se desilo u mojoj sobi,
dok bijah sam i ispunjen teretima
od djevojke tako...slatko dobrih nogu,
zbog svojih malih perverzija.
Onda sam krenuo na internet,
oglase na sajtovima sam objavio.
I Skype i Facebook napravio,
da potražim novu- velik li je svijet!
Djevojka za djevojkom, krenulo je,
a jedna mi dušu tako brzo obilježi...
Zanemarit' je lako- mogao nisam
kad mi posla sliku u bikiniju, na plaži.
"Ja sam Monka, kuckam ti i ljubim te!"
"Lutaću po tebi cijele noći!"
"Volim tvoje božanstvene ruke,
tvoju kosu i te tvoje razigrane oči... "
"... ali nemam kameru za prikazivanje...
Nemam ni mikrofon, da razgovaramo,
tako da mogu samo da ti pišem
i ljubavni čin da tako jedno drugom damo! "
Kako se moja glava načas okrenula,
i kako sam ruku podig'o od bijesa...
Dan i noć sa njom, na internetu, lutah
i za nju se vezah: do srži, do lijesa.
I sada dođe očekivani datum:
da se sretnemo, na sredini trga,
da se spuste zavjese, uh, rastu mi oči;
ne želim da pomisli da sam samo mrga!
Prvi sam došao: čekam i čekam...
Uznojen i užaren, tako ludo...
Srce mi bije, kao da se hrvam;
očekujuć' to divno, rajsko čudo.
Ali... umjesto prelijepe devojke,
dođe mi doista prelijep muškarac!
U ruku mi uvali dlake svoje ruke:
"To sam ja, sa interneta djeva"!
"Ja vrtim budale kao što si ti,
jer sam jako napaljena surla
i “sakam” muški p… do sloma,
da ugasim tuđa uzbuđenja burna“
Skočio sam k'o vrbova grana!
Iz njegovih dlaka se izvuče ruka,
pa poletjeh korakom k'o ptica sa grana...
Čuj: on je Mončo, a ne Monka!
A on krenu za mnom i povika:
„Naći ću te i u mišjoj rupi!
Samo kad te uhvatim, prika
naši će ti razgovori biti skupi!“
Ah, ova Monka, ova Monka;
„proganjala“ me je tako po trgu.
Jureć' niz dva opasna sokaka,
pomislih: bolje da sam glumio mrgu!
Kad vidjeh grmlje, skrih se brzo:
da sačuvam svoj muški ponos.
Tako sam čučio i malo-malo se trz'o
od straha da me Mončo ne rasturi skroz.
Ujutru sam ustao i otišao:
razočaran, srušen, ma- prevaren i tačka.
Bez daha, umoran i pokisnuo,
uplašen i treptav kao mačka.
Ovo je internet, dragi ljudi,
ponekad laža, ponekad istina:
način života, a ponekad bolest.
Ponajviše prljava umotvorina.
ЕДИН ОБИКНОВЕН КОНКРЕТЕН СЛУЧАЙ НА ЗАРИБЯВКА В ИНТЕРНЕТ
Така се случи с моята особа,
че аз останах сам, с една тегоба.
Приятелката вярна ме остави,
и в лоши размисли ме тя застави.
Тогава в "Интернета" аз се впуснах,
Обявите по сайтовете пуснах,
И "Скайп" и "Фейсбук" си направих даже,
та с някоя невеста на облажа.
Започнах чат с една мадама яка,
която обеща да ме "отрака",
прати ми снимки по бельо, на плажа,
и нямаше как аз да й откажа.
"Аз Монка казвам се и те целувам!"
"Аз цяла нощ със тебе ще лудувам!"
"Обичам твоите ръце красиви,
косите ти, очите ти игриви..."
"..но нямам камера да се покажа,
ни микрофон, та дума да ти кажа
Така че мога само да ти пиша,
и цял романс сега ще ти напиша!"
И как я завъртя главата моя,
как ме пренесе в хватката на зноя,
че ден и нощ във "Интернета" сричах,
и в любовта нетленна се обричах!
И веч’ дойде очакваната дата,
ний да се видим там, насред площада,
завесите да вдигнем, да се зърнем,
представите си наши да обърнем!
Аз пръв се появих на тази среща,
по мен се стичаше потта гореща,
сърцето ми туптеше като лудо,
очакващо красиво, райско чудо.
Но вместо тя, красавицата блага,
при мен дойде един голям мъжага,
и ми подаде лапата космата:
"Това съм аз, момичето от чата"!
"На мен ми требва ей такъв, заблуден,
щот' аз ужасно зверски съм възбуден!
И “сакам” некой мъжки г..з да прасна,
да потуша възбудата си бясна".
Подскочих аз, като върбова клонка!
Тя се оказа Мончо, а не Монка!
Та се отскубнах от ръката грозна
и хукнах рязко, с крачка грандиозна!
А той след мен побягна и извика:
"Аз теб у миша дупка щ'те натикам,
ти само да ми паднеш тук, на сгода,
в света на чудесата ще те водя!"
Ах, тази Монка, тази моя Монка,
сега ми спретна дива, люта гонка!
Подгони ме по улиците върли,
в безумно приключение ме хвърли.
Видях един храст и се скрих зад него
за да запазя мойто мило его,
и цяла нощ клечах като маймуна,
от страх, че може Монка да ме зърне!
На сутринта аз станах и си тръгнах,
разочарован, смазан и излъган,
задъхан, уморен от таз’ "разходка",
уплашен и треперещ като котка.
Това е "Интернета", драги хора,
той ту е фалш, ту някаква опора,
ту начин на живот, ту е зараза,
и мен, наивника, ме той наказа.
Edin obiknoven konkreten sluchaĭ na zaribyavka v Internet
Taka se sluchi s moyata osoba,
che az ostanakh sam, s edna tegoba.
Priyatelkata vyarna me ostavi,
i v loshi razmisli me tya zastavi.
Togava v "Interneta" az se vpusnakh,
Obyavite po saĭtovete pusnakh,
I "Skaĭp" i "Feĭsbuk" si napravikh dazhe,
ta s nyakoya nevesta na oblazha.
Zapochnakh chat s edna madama yaka,
koyato obeshta da me "otraka",
prati mi snimki po bel’o, na plazha,
i nyamashe kak az da ĭ otkazha.
"Az Monka kazvam se i te tseluvam!"
"Az tsyala nosht sŭs tebe shte luduvam!"
"Obicham tvoite rŭtse krasivi,
kosite ti, ochite ti igrivi..."
"..no nyamam kamera da se pokazha,
ni mikrofon, ta duma da ti kazha
Taka che moga samo da ti pisha,
i tsyal romans sega shte ti napisha!"
I kak ya zavŭrtya glavata moya,
kak me prenese v khvatkata na znoya,
che den i nosht vŭv "Interneta" srichakh,
i v lyubovta netlenna se obrichakh!
I vech’ doĭde ochakvanata data,
niĭ da se vidim tam, nasred ploshtada,
zavesite da vdignem, da se zŭrnem,
predstavite si nashi da obŭrnem!
Az prŭv se poyavikh na tazi sreshta,
po men se stichashe potta goreshta,
sŭrtseto mi tupteshe kato ludo,
ochakvashto krasivo, raĭsko chudo.
No vmesto tya, krasavitsata blaga,
pri men doĭde edin golyam mŭzhaga,
i mi podade lapata kosmata:
"Tova sŭm az, momicheto ot chata"!
"Na men mi trebva eĭ takŭv, zabluden,
shtot' az uzhasno zverski sŭm vŭzbuden!
I “sakam” nekoĭ mŭzhki g..z da prasna,
da potusha vŭzbudata si byasna".
Podskochikh az, kato vŭrbova klonka!
Tya se okaza Moncho, a ne Monka!
Ta se ot·skubnakh ot rŭkata grozna
i khuknakh ryazko, s krachka grandiozna!
A toĭ sled men pobyagna i izvika:
"Az teb u misha dupka sht'te natikam,
ti samo da mi padnesh tuk, na sgoda,
v sveta na chudesata shte te vodya!"
Akh, tazi Monka, tazi moya Monka,
sega mi spretna diva, lyuta gonka!
Podgoni me po ulitsite vŭrli,
v bezumno priklyuchenie me khvŭrli.
Vidyakh edin khrast i se skrikh zad nego
za da zapazya moĭto milo ego,
i tsyala nosht klechakh kato maĭmuna,
ot strakh, che mozhe Monka da me zŭrne!
Na sutrinta az stanakh i si trŭgnakh,
razocharovan, smazan i izlŭgan,
zadŭkhan, umoren ot taz’ "razkhodka",
uplashen i treperesht kato kotka.
Tova e "Interneta", dragi khora,
toĭ tu e falsh, tu nyakakva opora,
tu nachin na zhivot, tu e zaraza,
i men, naivnika, me toĭ nakaza.
ANGELINA VASILEVA, 1951, BULGARIA, VARNA
UPOZNATI ZLATNI TRIO
Kad budeš prelazio
Dardanele,
obavezno uhvati trajekt u ponoć.
Ne ostavljaj iza sebe jaknu:
hladno je,
ponekad, na palubi.
Kupi od tamnoputog dečaka
malu šolju čaja od jabuke
i polako upijaj aromu.
... Sada stižeš
do nevidljive linije
koja dijeli kontinente:
ispred tebe je Azija.
Iza tebe- Evropa.
Svaki od njih
ima zemaljsko pravo na tebe,
dok- daleko iznad-
svijetle zvijezde nude ti vječnost ...
Budi spreman
da naiđeš na ovaj primamljivi trio
i napravi svoj izbor,
kad budeš prelazio
Dardanele.
MEET THE GOLDEN TRIO
When you have to cross
the Dardanelles
be sure to take a midnight ferry.
Don’t leave behind your jacket –
it gets cold
sometimes on the deck.
Buy from the dark-skinned boy
a tiny glass of apple tea
and slowly drink in its aroma.
… Now you have reached
the imaginary line
which divides the continents:
in front of you is Asia.
behind you – Europe.
Each of them
has earthly claims on you,
while far above
bright stars offer you eternity…
Be prepared
to encounter this enticing trio
and make your choice
when you have to cross
the Dardanelles.
RAFFAELLA MARIA BARBARA DIRENZO, 1982, ITALY, ALTAMURA
GRAD POBUNE
Mjesec zalazi
u laguni.
Između grada i betonskih zidova:
krikovi i jadikovanje.
Potapam noge
u tamnu zemlju,
ne razvijajući korijenje
među suvim lišćem i izdajničkim tijelima.
Ako nema ni neba ili vode,
ako priroda razdvoji stvorenja,
kako će se stvoriti košnica?
Mogu li ja, uopšte, biti majka?
Tražimo, živimo, letimo:
između plakanja i povraćanja
unutar ovog oklopa.
Gdje je moje nasljedstvo?
Gdje je moj sin?
Gdje je moje majčinsko bivstvo?
Sjaj crnih talasa
gladi podrugljiva lica,
ne ugrađujući se ni u život ni u osmijeh.
Doći će sunce izjutra:
ustaće
nad suvim tijelima,
na betonskim krilima
galeba;
slobodnog Ciganina i starijeg, umirućeg čoveka.
City of insurrection
The moon is setting
on the lagoon.
Between city and concrete walls
my cries and my lament.
I sink my feet
in the dark earth
without developing roots
among dry leaves and treacherous bodies.
If there is no sky or water,
If nature divides creatures
how can a hive be grafted,
can i ever become a mother?
We search, we live, we fly
between crying and vomiting
inside this armor.
Where is my inheritance?
Where is my son?
Where is my being a mother?
Clamor for the black waves
strokes their mocking face
without ever grafting it into life or smile.
Come sun tomorrow morning
Arise
on dry bodies
on cement wings
of a seagull, a free gypsy and an elderly dying man.
NILADRI MAHAJAN, 1977, INDIA, KOLKATA
POSLIJE
Poništene mračne riječi,
uz njih ulazimo
kroz tirkizno-plava vrata:
otvorena, poluotvorena.
Jutarnje paljenje alfabeta:
stranice blješte.
Nakon bljeska, neodoljivo
se širim među riječi.
Pokazala si mi polje uronjeno u snove- nakon rastanka-
sada, kad se više nećemo sresti.
Nekoliko dana u jesen: mistika, nostalgija,
kosmičko djetinjstvo...
Sjećanje je poput zamrznute rijeke.
Zimu sakrivamo unutar bijelih zavjesa.
Iznenadna eksplozija oblaka, koji si mi poslala tog popodneva:
topi ljepote tvoje mladosti,
tvoje staklene oči,
tvoj izgled.
Ispod mog postojanja, tamo- gdje sam stvaran,
gdje se sjećam tvog dodira:
vrt je, pun užarenih trenutaka koji se nikada neće otvoriti.
Ti pupoljci...
Njihovi oblici, poput trouglova u krugovima i krugova u trapezu i rombovima...
Ništa nije savršeno
u ljepoti ničega.
Tvoj glas u tom trenutku, živ je.
Tvoje riječi, sa suptilnim mikrotonovima...
Varijacije u njihovim odjecima...
Zvukovi su sve glasniji i glasniji.
Jedva razaznajem,
razgovaraju:
moji monolozi i beskonačnost:
Moja...
Moja...
Moja...
Ne tvoja!
Moja:
prva ljubav,
druga ljubav,
treća ljubav,
četvrta,
peta,
šesta,
sedma,
osma,
deveta,
nikada neće biti savršena desetka.
AFTERMATH
Cancelled words of darkness
Through which we enter
A turquoise blue door
Open half open
Morning alphabets burning
Pages of light
After light irresistible,
I spread between words
A field immersed in dreams you showed me after our break up
When we no longer meet
Several days in Autumn, mists of Autumn, nostalgic
A childhood of it,
A memory like frozen river of several days
We hide a winter in our interior of white curtains
A sudden cloud burst that you texted me in that afternoon
Melting beauty of your youth
Your glassy eyes
Your appearance
Beneath my existence where I exist
Where your touch I remember
A garden full of glowing moments that will never open
Their buds
Their shapes like triangles in circle and circles in trapezium and rhombuses
Nothing perfect
A beauty of nothing
Your voice in that moment, alive
Your words with subtle microtones
Variations in their echoes
Their sounds getting louder and louder
I am barely audible
They are speaking to each other
Soliloquies of me and infinity
My
My
My
Not yours
My
First love
Second love
Third love
Fourth
Fifth
Sixth
Seventh
Eighth
Ninth
Will never be perfect 10
ALEXANDER ARNAUDOV, 1998, BULGARIA, SOFIA
ŽRTVA
Da bih te pronašao:
provlačim ruke kroz suve oblake,
stižući do prostora gdje nas se sjećam.
Dva psa, lutalice,
u čoporu zvanom: ljubav.
Naše vrijeme dolazi.
Nakon šestog Adventa,
prinijećemo skuvanu pšenicu
za posljednje prisutne
na kraju molitve.
жътварят
за да те намеря
прекарвам ръце през
сухите облаци
и стигам там
където ни запомних
две кучета
в глутницата на вълка любов
ще се развихрим
на шестото пришествие
раздавайки жито
за дошлите
в края на молитвата
The Reaper
in order to find you
I run my hands
through the dry clouds
and I reach the space
where I remember us
two stray dogs
in the wolf pack called love
our time is coming
after the sixth Advent
offering boiled wheat
for the last minute attenders
at the end of the prayer
PETAR MARINOV, 1983, BULGARIA, SOFIA
PRAZAN RASPON
Prohladno podzemlje, bez svjetlosti:
trčim brzo, ne uspijevam disati.
Progoni me krvožedno zlo.
Osjećam da stiže, pa moram trčati.
Nema vremena da se osvrnem:
odlaganje bi imalo tragičan ishod.
Zlo mi nanosi snažan bol:
kao kratak, haotično nepodnošljiv ubod.
Vidim grane preda mnom:
grebu, krv teče. Lijek tražim.
Bolestan sam: glas je slomljen,
izbor težak: u lavirintu se nalazim.
Penjem se stepenicama,
vode u svjetlost, u visine.
Terasa, širom otvorena vrata:
nose do spasenja, do topline.
Pogledam li dolje, nije dobro:
u panici sam- ne vidim izlaz.
Pogledam gore, preneražen, u prolaz:
prazan raspon usred beskonačnog.
ПРАЗЕН ОБСЕГ
Хладно подземие без светлина,
бягам бързо, не мога да дишам.
Преследва ме фатална злина,
усещам, че ме настига и тичам.
Няма време за поглед назад,
забавянето ще е трагично.
Носи ми болка мръсната гад -
бегло докосване, хаотично.
Разклонения съзирам пред мен,
кръв тече, оглеждам се за бинт.
Вече прилошава - гласът съкрушен,
изборът е труден, това е лабиринт.
Изкачвам се по стълбища високи,
привлечен съм от виделина.
Тераса с отворени врати широки,
води към спасение и топлина.
Поглеждам надолу и застивам,
панирам се - не виждам края.
Очи нагоре плахо впивам -
празен обсег сред безкрая.
REEMA YOUSIF,1997,IRAQ,BAGHDAD .
ILUZIJA SUDBINE
Za dat deo zahvalnosti,
potopljena u obline sreće,
plešem po uglovima planova:
udarajući svaki blaženom, besanom snagom.
Milosrđe je naučeno da zahtijeva mirnoću očaja.
Borila sam se u moru želja,
sa čežnjom da podržim bljesak zvijezde,
dok je patnja nesmetano ukidana postignutim plodovima.
Talasi su postali divlji:
noseći napore na daleku obalu.
Rasli su, da spasu mladu želju iznutra.
Za cilj: stižu do obale,
poslednjim dahom nade.
Imala sam sreću: da sve borbe budu sijenka,
dok sam uranjala duboko u postelju od želja.
Na tom putu me je sudbina podstakla da se držim
puta svog napretka
u tom trenu- tački u kojoj iluzija postaje zabluda,
uz mene- koja se davim u fantaziji progresa.
Percipiranje signala kao prekoračene zablude:
bilo je suđeno da potone...
Uživati u talasima koji vrište očaj:
tu nije trebalo dostići vrhunac,
samo se zadržati u sredini:
podalje od nezamislivih ciljeva,
uprkos snazi želja i planova.
To je iluzija sudbine.
#ILLUSION OF DESTINY
For a given piece of gratuity,
Sunken within the curves of happiness
Dancing by the corner of my plans
Hitting everyone with my blissful sleeplessness
A mercy set to claim the calm of despair
I had been Struggling in the sea of wishes ,
With my desire uphold by the flare of a falling star
As my suffer was remittently abolished with fruition of them being achieved
The waves had gone wild ,
Carrying my efforts into a distant shore
Increasing them to save a young wish inside
To achieve a goal , reach the shore
Until the last breath of hope
I had the pleasure of all struggles being a shadow , the ones I faced
Diving deeply into the depths of wishes bed
By that path , destiny commended me to hold
Retaining my progression at that point
The point at which illusion becomes delusion,
With me drowning in the fantasy of making progression
Perceiving the signal as overdrawn misconception
It was meant to sink inside
To enjoy the fresh waves claiming the despair
Yet wasn’t meant to reach the peak
Just to stay in the middle , away from despair and from unobtainable goals
Despite our wishes or plans ..
And that’s the illusion of destiny .
DENIS OLEGOV, 1998, SOFIA, BULGARIA
PROTEST LUDOG ČOVJEKA
Svijet je u plamenu:
ekran treperi crvenom bojom.
Mrtvorođeni brbljaju,
govoreći da se treba mirno žrtvovati.
Neka padnu Ravena i Epir
i Petrova prijestonica:
pred nasilnom prirodom!
Mi nosimo ubijenu braću
i, od atomske eksplozije, sakrivamo
otrovnu budućnost
onih koji rastu
kao bogalji u sirotištima,
kao nasljednici, mrtvih očiju.
Samo oni koji su spremni
suočiti se sa žeđi
preći će pustinju
tihog nasilja,
zureći u tišinu
bogova:
da bi cvijet mogao izrasti
gdje se ludilo usudilo
protestovati.
ПРОТЕСТЪТ НА ЛУДИТЕ
Светът е в пламъци:
екранът премигва в червено.
Мъртвородени бърборят
спокойно да жертваме себе си.
Да падат Равена, Епир
и Петровата столица
под напън на насилена природа.
Носим убитите братя
и крием от атомни залпове
отровното бъдеще
на сакато подрасващи
в сиропиталища
наследници с мъртви очи.
Единствено готовите за жажда
прекрачват през пустинята
на кроткото насилие,
втренчени в мълчанието
на боговете.
За да поникне цвете,
където лудите се осмелиха
да протестират.
MDUDUZI NDWANDWE, 1997, KINGDOM OF ESWATINI, MATSAPHA
ZIMSKA VREMENA
Zima je dotrajala,
iznjedrivši ljepotu zemlje.
Sjajna i zelena
vegetacija je ukrašava:
travom i drvećem,
voćnjacima i šumama...
To čuva naš afrički ponos:
tradicionalni, svemogući lijek.
To nas hipnotiše
i veže za našu kulturu.
To remeti ravnotežu moći i sigurnosti.
Stoka.
Ponos svakog čovjeka.
WINTER WEATHERED
Winter weathered
the beauty
of the country,
all the shiny green
vegetation that
decorated the earth,
from grass to trees
the orchard and forest
that kept our African
pride
the traditional remedy
that kept us hypnotized
to our culture,
disturbing the balance of
power and security
the livestock
an every man's pride.
MALCOLM VELLA KING, 1978., MALTA, ATTARD
UDALjENE PLANETE
Udaljene planete,
planete i svjetovi. Između:
titanska borba za srce.
Glupo i ludo, a ipak se kreću.
Daleko od očiju:
Titani se bore:
Pišu… I govore. Pa, reci i piši.
Izgubljen je uzrok:
je li tačno ili griješim?
Konfuzija je ključna.
Zabluda- jesam li to ja?
Vizija ne može biti stvarnost poraza.
Životna surovost,
hrabra borba, nemogućnost...
Osposobljavanje:
ljubav pobjeđuje nesreću i budnost.
Sve su šanse protiv nas.
„Prekasno,
kasnim na autobus.”
Ništa ne traje vječno.
Plime promjene koje slutim:
lome lance.
Sudbina nas je oslobodila.
Oblak ne zapinje o srebrne katance.
Uskoro ćemo se sresti,
dovijeka ćemo biti
ljubavni, magični podvig.
Tebi, druga polovino:
ti si posebna planeta.
Do dana kada ćemo srasti u cjelinu:
sve će biti jasno,
sve će biti vrijedno...
Sve, sa razlogom:
za prazničnu sezonu.
PLANETS FAR AWAY
Planets far away
Planets and worlds apart
A titanic struggle for the heart
Crazy and foolish to achieve
Far away out of sight
War as the titans fight
Write and talk. Talk and write
A lost cause
Is it wrong is it right?
Confusion is the key
Delusion, is it me?
Vision cannot be
Mission trickery
Failure reality
Life’s cruelty
Fight bravely
Impossibility
Achieve ability
Love beats adversity
All odds against us
Too late
you’ll miss the bus
Nothing lasts forever
Tides of change I can see
Broke the chains
Destiny set us free
The cloud with the silver lining
Soon we’ll meet
And forever we will stay
A loving magical feat
To you, my other half
You are my special planet
Till the day we become one
All will be clear
All will be worth my dear
All for a reason
For a festive season
LORIS AVELLA, 1992, ITALIA, NAPOLI
ORIONOV POJAS
Glas ti je granica,
ali imaš dušu.
Zašivam rane, neočišćene od šrapnela,
dok tamni bič siječe mjesec na pola.
Mesnata orbita ga slijedi i- trnci se izdižu
iz moje najintimnije tačke,
duž vena i lukovica:
iz osovine mojih grudi
bude žudnju
i san o zadovoljstvu.
Spretni dodiri,
nesretne ruke
i tečna čula.
Svi zalasci duše
prestaju da trepte,
pretvarajući se u sjeme.
Vjekovi su u tvojim očima.
U mojim grudima: nevine plaže.
Otvaram prozore:
kućne zavjese lete i plešu.
Srce liči na brod,
nošen avgustovskim vjetrom.
Narandžasti mjesec
nisko je na nebu.
Čini se: igra sa drvećem,
a on mi vuče srce
nevidljivim nitima prirode.
Tako čudne noći:
one su budne...
Takve, čudne noći
igraju se sa tijelima.
Tako toplu boju
dala si mi među lišćem
i ljubazno,
bez izuzetka, nag,
dao sam ti suze
da ih zakačiš kao privjeske
na svoj Orionov pojas.
CINTURA DI ORIONE
La tua voce è il limite,
ma hai un'anima.
Cucisco ferite non ripulite da schegge,
mentre la frusta scura taglia la luna a metà.
L'orbita carnosa la segue e le spine si alzano
dal mio punto più intimo,
lungo vene e bulbi:
dall'asta del mio petto
bramare
e il sogno del piacere.
Tocchi abili,
mani infelici
e sensi fluidi.
Tutte le anime al tramonto
smettono di lampeggiare,
trasformandosi in semi.
È stato nei tuoi occhi per secoli.
Nel mio petto: spiagge innocenti.
Finestre apribili:
le tende della casa volano e ballano.
Il cuore sembra una nave,
portato dal vento di agosto.
La luna arancione
è basso nel cielo.
Sembra: un gioco con alberi,
e mi tira il cuore
i fili invisibili della natura.
Tali strane notti:
sono svegli ...
Che notti strane
giocano con i corpi.
Un colore così caldo
mi hai dato tra le foglie
e gentilmente,
senza eccezioni, nudo,
ti ho dato le lacrime
per attaccarli come pendenti
alla tua cintura di Orione.
