Pjesme (1-15)
ANTONELA JEREMIĆ, 2003., SRBIJA, VARVARIN (OBREŽ)
MOJ DOM JE MOJA ZEMLJA
Volim svoju zemlju, svoju rodnu grudu,
Ma šta mi drugi pričali o njoj.
Ko ne voli svoje ni tuđem se ne raduje,
Ja rastem i živim u Srbiji toj.
Mnogi joj pesnici pesme napisaše
Diveći se lepoti i prirodi toj,
Bogatu istoriju k'o nakit nosi
Zapisan i sačuvan svaki je boj.
Svaki pedalj ravnica plodnih,
Svaka planina i svaka reka,
U srcu mom uklesana stoji,
To je bogatstvo jednog čoveka.
Oči su joj Dunav plavi
Čas ravnice, čas eto brda,
I ponosno čuva svoje planine,
Srbija jeste moja rodna gruda.
I oduvek hrabra majka beše,
Vekovima rađala junake.
Imena im klesala u spomenike,
Rađala pesnike, doktore, seljake.
I onaj ko voli zemlju svoju,
Ko bi tako lako umro za nju,
Treba da zna da poštuje tuđe,
Da ne mrzi nikoga čak ni u snu.
Moja je zemlja ljubavi puna,
Svakome uvek ruku pruži.
Onaj ko čisto srce ima,
Može da dođe i da se druži.
Dočekaće svakog raširenih ruku,
Trpezu bogatu rasprostreće
Ispratiti kad na put pođe,
I vrata svoja zatvoriti neće.
Srećna što živim u zemlji ovoj
Ma kako ona mala bila.
Volim joj reke, šume i polja,
Volim joj livade meke k'o svila,
Moja je zemlja ćudljiva i tiha,
Al' svakog stavi na krilo svoje.
I ponosna sam što ovde živim,
Srbije je puno srce moje!
RUŽICA KIŠUR-ČRLENEC, 1974., HRVATSKA, ZAGREB
NEDOSTAJANJA
Sjećaš li se onih toplih,
još osunčanih predvečerja
u kojima se nismo oslonili jedno na drugo,
da pospremimo dan?
Nedostajala su mi.
Sjećaš se jabuka
koje nismo ubrali ni zagrizli
na našem obronku,
da nastavimo živjeti?
Nedostajale su mi.
Sjećaš se daha koji je žudio
za onim zagrljajem kojim me čuvaš,
da mirno odmori do jutra?
Nedostajao mi je.
Sjećaš se prisnosti za kojima smo čeznuli,
a koje nismo uspjeli udomiti,
da lakše jednom zaspimo?
Nedostajale su mi.
Sjećaš se nedosanjanih povjerenja
koja nisu zaživjela pored nas,
da nasmiješimo čula?
Nedostajala su mi.
Sjećaš se, nisu nas dotaknula
sklupčana buđenja omotana zorom,
da dohvatimo sunce.
Nedostajala su mi.
Ljubavi, naravno, znam da se sjećaš jer
kad smo se najzad sreli,
povjerio si mi sva svoja nedostajanja,
spremana u škrinju na tavanu svog bivanja.
I da znaš, moja su.
EDIN PAJALIĆ, 1979., BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
HOD ISKRENIH PRAVEDNIKA
Ponesi me u onim plavim tišinama
i proputuj sa mnom najljepšim predjelima
Zemlje dobrih ljudi,
koji se ljubavlju hrane,
koji ne zamjeraju
ako si nespreman za blagost.
Odnesi me u okrilja nepoznatih šuma,
u kojima mirišu
i med i zahvalnost pčelama
i čuju se samo lijepe riječi,
koje se raznose od drveta do drveta,
sve dok cijela šuma ne postane zamak,
za iskrene i pravedne.
I predaj me onim vladarima,
koji naređuju da se dobro čini,
a i sami ga čine, bez prigovaranja,
ne bi li moje loše navike
prestale biti loše,
a ja prestao biti rob navika,
pa da služim Dobroti,
dok me ima.
I ne daj mi da se vratim
mojim davnim čežnjama,
u kojima nema Tebe.
Samo me ponekad spusti
da ugasim žeđ vodom
koja se rijetko pije
i da prohodam bos
travom koja za pravedne niče.
JOVAN BRATIĆ, 1974., BOSNA I HERCEGOVINA, NEVESINJE
HERCEGOVKA
Rađala je djecu, na studenoj ploči,
kraj smetova oštrih, vjetrova i kiše.
Toplinom joj samo treperile oči,
pred ikonom koja istorijom diše.
Udahnula je dušu visokih planina.
Kozje su je staze vodile slobodi.
U vrtlogu teških surovih sudbina,
za borbe je muško morala da rodi.
Nije smjela djecu oplakati svoju,
već je bolnu tugu u grudima krila,
i od zore rane, u muci i znoju,
nad ognjištem svojim neumorno bdila.
Naramci su teški krivili joj leđa,
natočeni vodom burila i žbani,
hrvući se s plugom kraj kamenih međa,
znala je da žrtvom svoju kuću brani.
Plela je i prela, i vezla, i tkala,
uz plamičak lampe, prigušen i sjajni.
Skoro pa i niko, ne reče joj hvala.
Blagoslov je svima darivala trajni.
Otkosima zrelog sijena i žita,
plesale su njene izmorene ruke,
a nikad je niko sirotu ne pita,
koliko se samo nagledala muke.
Skromnom licu ovom satkanom od nade,
kao freska zlatna što sija i živi
dok kućice tople ljubavlju se grade,
svako ljudsko srce treba da se divi.
IFETA HRNJIĆ, 1954, BOSNA I HERCEGOVINA, KLADANJ
KAKO SAM VOLJELA ČEKANJE
Pogledom si znao
nježno izgovarati
najljepše riječi ljubavi,
čežnjivo milovati
moje usplahireno čekanje
na stepenicama želja.
O, kako sam voljela to čekanje!
Svakim danom
bivalo je drugačije.
Nekad svezano u čvor,
koji sam vrhovima misli
satima razvezivala,
nekad je kao klobuk magle,
čuvalo moje strepnje
iznad svakodnevice.
Trajanjem je sraslo
sa drhtajem duše,
s mojim nemirima,
što su ih nevjerne sjenke
crtale po zidovima
sobe za plakanje.
Ponekad sam znala
zasivljenim jutrima
nacrtati sunce
da te ugledam
prije nego što me
nedostajanje zaboli.
O, kako sam voljela to čekanje,
te zamamne poglede
što mirišu na dodire,
maštovitim kistom
tvoje duše oslikane,
u sjećanju što mi ostaše.
NATALIJA NAUMOVSKA, 1993., SEVERNA MAKEDONIJA, KIČEVO
POLJE PAMUKA
Кoračam po pamuku,
po belim paperjastim livadama,
gde misli nam se susreću
i nestajemo za trenutak.
Pamuk mekani sa usana nije
veći od žudnje što u njima se krije,
niti slađi od poljupca u čelo za laku noć
što šapuće tihu i nežnu uspavanku.
Koračam po pamuku,
mekšem od моје kose
kad dodiruje mi gola ramena
i ponekad sakrije mi lik
i suzne ožiljke
od prethodne večeri.
Pamuk mekani sa usana nije
topliji od dodira dva tela,
niti jači od zagrljaja
šta spaja dva sveta.
Pišem perom od pamuka
i mastilom boje vena
sa žigom vulkanskog ognja
što kuca u grudima,
tog upornog časovnika
koji će kucati večno
i kad me ne bude.
MILICA MITIĆ VUČKOVIĆ, 1995, SRBIJA, ZAJEČAR
REŠILA SAM
Rešila sam i to čvrsto
da večeras
na tebe i ovo
što imamo,
a ne znam ni kako se zove,
jer mi nismo ni prijatelji,
a ni par,
stavim jednu veliku tačku
i
okačim ti oko vrata
NA PRODAJU.
Da te poklonim nekoj drugoj
koja će se, verovatno
isto kao ja,
zatreskati do daske
čim te zagrli.
Rešila sam
i to čvrsto,
spremila se
i pošla
da ti objasnim
KAKO
stoje stvari
i
da po prvi put
ne padnem
na
slatke laži
i
zavodljiv pogled
pa da
ja tebi kažem
NE.
Rešila sam,
ali ponovo
ne toliko jako.
Možda ću
nekog
sledećeg
puta i USPETI.
RADOVAN RAŠA CALIĆ,1997. ,SRBIJA,BATOČINA
ESTELA
Zašto si tako hladna, Estela?
Tugo moja srećnih dana.
Mladosti, lepotice, ideala
ptičice sa Hiperborejskih grana.
Ti znaš da si svetlost mog mraka
i radost srca punog tuge.
Dugo se vodim tragom tvog znaka.
Želim, ali ne mogu da mislim na druge.
O tebi pišem i mislim često.
Vidim zvezde. One su sive.
Devojčica čila, vesela, puna sna.
Tražim milost i u srcu tvom mesto.
Molitvu, spasenje za sve ljude žive i
naš ponovni susret, ljubav - ko to zna?
JASMINKA PITIĆ, 1982., BOSNA I HERCEGOVINA, STOLAC
TVOJA BLIZINA
Ne puštaj me
Ponor me čeka
Gorčina zbilje uzima
Kandžama strašnim dušu truje
Ne puštaj me
Surova je stvarnost
Mira ne mogu naći
Nedostaje boje
Budućnost bijela je
I turobna
Surova
Bez stihova
Izgubim li vjeru
Šta ostaje
Ne puštaj me
Jer
Ponor me čeka
VANJA PARAČA, 1996., CRNA GORA, CETINJE
SUTON U TEBI
Poželi srce da vrati sate,
da te najbližom
osluškujem zvijezdom,
onda kad je svjetlost ništila tamu,
tiho, istinskim beskrajem
dok cijepali smo ljubav.
Da sam u tebi ostala suton,
nebo bez ijedne oblačne misli,
mislim da shvatam sad.
I kad su riječi izgubile vrijednost,
kad je posljednji voz otišao bez nade,
u strepnji sam očekivala kraj.
Nismo mi rođeni da patimo odvojeno
kad lome se svjetovi u nama,
ja se pitam samo koliko puta
može da se voli
ako bez tebe umrem
još dva-tri puta.
MAJA PAVLOVIĆ,1986,SRBIJA,BEOGRAD
VIDIMO SE KAD SE VIDIMO
Čemu primirenje duša?
Zaokružena strana Tagore.
Svet neće stati bez tebe
i objasniti te duge i jake zagrljaje
propete na prste,
i rastegnute ruke
željne ovoliko da te obgrle.
Tebe ću ko zna kome dati.
I naše ravnice,
vojvođanske kuće, uštirkane.
Vašarske, šećerne jabuke.
I osvanule razgovore.
I tvoje: "Budalo, sanjam te i nedostaješ mi svaki bogovetni dan".
I slike glas:
"Ovo je moje!"
Tek tako i ništa više.
Nažalost…
Nikada nisi dovoljno jako poverovao
da mogu biti TA žena!
Najteže je objasniti sada
šta te i dalje čini tako prisutnim.
Nisam bila tu ni uz jednu tvoju pobedu.
Niti si ti mene tražio kada je trebalo.
Samo smo tako glasno zamenili
pokušaje za prazninu.
Namestila ti ognjište
i ponudila ovaj naš mali svet, tuđima
isprativši sreću…
Hiljaditi i poslednji put!
Pokušavam da više ne tražim ti odgovore
jer u kakav god oblik da te stavim,
ljubav je ljubav.
Zar ne?
Znam!
Negde postoje mostovi gde se susreću te dve duše.
Razvukoh još jednom široki osmeh preko lica,
opsovah u sebi mirno:
"P…o!"
Vidimo se kad se vidimo...
MUAMER-MUŠO AVDIC,1966., DANSKA, VEJLE
JA SAM
Ja sam ta grančica što te zaklanja od sunca
i žeđ u slanoj vodi kad te talas zapljusne,
ja sam taj nemir,ta vatra u tebi što bunca
i ljetnji pljusak kiše na sasušene usne.
Ja sam tvoj rast i hod,ljepota i oblik svega,
neznani neko u snu što uz tebe prijanja,
ja sam ta čudna boljka što dođe ni od čega,
ruka svijena tamo gdje si od sebe tanja.
Ja sam proljetni lahor što te rano rascvjeta,
zbunjen osmijeh na licu i odjek u daljini,
ja sam ta nagla radost i nerazumna sjeta,
dignuto čelo uvis i ponos u prašini.
Ja sam taj koga nećeš,a prizivaš u bijegu,
zgaženi cvijet u blatu i kula u vazduhu,
ja sam to toplo gnijezdo na vjetru i u snijegu,
i prizvuk uspomena u odškrinutom uhu.
Ja sam taj sjajni vitez s amblemom tvoga lika,
pjesma skrivene sreće i san nad gorkom javom,
ja sam tvoj poraz,trijumf i očaj davljenika,
pepeo koji gaziš i mač nad tvojom glavom.
Ja sam taj što te boli u dolini od beznađa,
taj kome bi dala sve da bi dobila išta,
ja sam to plodno sjeme što pustoš tvoju rađa,
taj što ti je nudio sve,a sad ti ne da ništa.
Ja sam svačiji osmijeh na ulicama grada
i krčag okrepljenja nad presahlom nadom,
ja sam taj neko što će te jednom iznenada
dovesti nad prag istine i otići kradom.
Ja sam k'o sjetni privid u sutonu,u tišini
i najsjajnija zvijezda na oštrom vrhu noći,
pogledaj gore visoko,zar ti se ne čini
da je to suza naša sleđena u samoći.
DOBROSLAV PETRIČEVIĆ, 1956 G. BOSNA I HERCEGOVINA, BOSANSKI BROD, BROD.
BUĐENJE LJUBAVI
Buđenje ljubavi
Cijeli život išao sam tebi
od rane zore do kasnog mraka.
Nikad nisam stigao do cilja,
trebao sam uvijek samo par koraka.
Kroz gustu maglu k'o nadošlo tijesto,
kroz duboki snijeg što koljeno dira,
tražio te po bespućima,
dozivao, molio Boga
da nađem spokoj,
duši mira.
Nisu me mogli skrenuti sa puta
uragani, oluje, snijeg poput stakla.
Sa kose cijedi se inje,
željom tjeram zle sile mraka
do tebe ima
samo par koraka.
Na kraju puta sve dođe na svoje.
Sa grudvom zemlje u ruci
stojiš iznad mene,
između nas manje od koraka.
Na mjestu gdje dijele se java i sni,
tama i svjetlost,
raj od pakla,
na mjestu gdje je
moja raka.
Sa suzom u očima
oproštajni cvijet
stavljaš mi na grudi.
Dobro je,
dobro je
kada smrt može
ljubav da probudi.
MILAN DABOVIĆ, 1992., SRBIJA, IVANJICA - BEOGRAD
REČ O ANJI
Anja,
ja sam nečovek u ovom čoveku
i pišem ti jer čovek ne može voleti
ovako.
Ovako, čupajuć' reči iz srca.
kao kada iz bušotina vade naftu
i bojim se da je moja ljubav
upravo tako crna jer ni
ruke mi više nisu sasvim čiste.
A usne nazvale su ružom mnoga trnja
i kako, kako sada voleti tvoju kožu belu
kad mi je od noći savest crnja?
Hoću li naći mir na tvome telu
ili ću spit na njemu kao na nožu?
S mišlju kao sa ranom na čelu
spim, a ti sniš mirno kao dete
što ga grli mati, ozbiljno i bezbrižno!
Da l' će mi to ikad savest dati?
Ja ginem od reči u etru,
moj mir je k'o himen
koji se ne sme taći
i drhtim k'o ti od prvog puta,
lomim se k'o prut na vetru,
plašeć' se sopstvenog šuma.
Iz dogorelih kula
prenosim vreli oganj
samo da noći bljesnu.
Ja gorim da ti bi dobila pesmu!
LEJLA HAMIDOVIĆ, 1991., BOSNA I HERCEGOVINA, ŽIVINICE
PRVA KOJU VOLIM
Ja nisam Adam i ti nisi Eva
i nisi mi prva koju sam sreo.
Al' iz očiju ti vatromet sijeva,
ti nisi k'o one koje sam kleo.
Iz grudi ti izlijeću i lete laste.
Ja držim jug na svome dlanu.
Iz tebe želja kao dijete raste
da nam snovi, kao vatra planu.
Hajde samo besmrtna budi,
satkana tako od samoga neba.
Od tvog daha i luđak poludi,
u tebi živi baš sve što mi treba.
Biću Adam, ti budi moja Eva.
Po mome licu raspleti kose.
S usana tvojih vječnost pjeva.
Prostirem dušu, pod noge ti bose.
Sa tvojih kapaka oblake primam,
diram nebo rukama golim.
Ti nisi prva koju ovdje imam,
ali si prva koju volim.
