Pjesme (1-15)
RUSSEL EDLES, 1987., FILIPINI, GEN. MEK ARTUR
MOJA LJUBAV U RAJU
Izdaleka- zeleno, travnato polje vidim.
Tamo stada ovaca počivaju ispod drveća
snažni i ljupki cvjetovi okružuju bunar.
Oh, dragi, ovo je savršen raj, prava sreća.
Izdaleka: vidim te, pjevaš na kiši;
plešeš po zelenim, travnatim poljima.
Kako vjetar voli da ti dira kosu...
Oh, dragi, osmijeh ti čisti maglu u očima.
Nema više suza ni bola.
Mojim venama struji samo smrznuta magla.
Nema više tereta na tvojim ramenima...
Kunem se, štite te anđeoska krila.
Voljela bih da mogu živjeti tamo:
da ostaneš vječno tu, pred mojim dahom.
Sigurna sam, sada i u budućnosti,
zajedno ćemo hodati vazduhom.
Znam da se to neće dogoditi...
Ushićeno gledam sjaj u tvojim očima,
i sasvim razumijem zašto si nas napustio:
pronašao si mir u Božjim rukama.
Kroz prozor mogu pogledati nebo:
želim te vidjeti u snovima večeras.
Oh, dragi, smirena sam kad te vidim srećnog...
Nema više trnja, nema tuge; iako nema ni nas.
MY LOVE IN HEAVEN
From afar, a green grassy field I see,
Where a flock of sheep rests beneath the tree,
Fierce and lovely flowers surround the well,
Oh dear, this is a perfect paradise to dwell.
From afar, I see you singing in the rain,
While dancing on the green grassy fields,
As the wind likes to play your hairs,
Oh dear, let your smile clear the haze.
No more tears and pain in your eyes,
Only freezing mist flows in my veins,
No more boulders in your shoulder,
I swear, it is an angel's care in your corner.
I wish I could live in this paradise,
To dwell forever in each other arms,
I am sure, now and in the future,
Forever, we will be walking on air.
I know that it won't happen, however,
I feel so elated, to see the glow in your eyes,
And I quite understand, why you left us,
You've found peace in God's embrace,
Through the window, I can gaze the sky,
I want to see you again in my dreams tonight,
Oh dear, I am at ease, seeing you happy,
No more thorns, no more blues in my heart.
ENSER HODŽA, 1976, ŠVICARSKA, ZÜRICH (VOLKETSWIL),
PJESMA MOJA
Ne pišem ja rukom,
debeli su mi prsti,
ja pišem od srca,
tu je moj merak!
Ja pišem pjesme
što srce dotaknu,
ja volim rimu
i glasno pjevanje,
ja sam čovjek sa planine;
moje je sjeme
tamo gdje se mjesečina
i kamen grle,
veličaju ljubav
neba i Zemlje;
tu se pjesma moja
plaho zahori,
tu orkestar moj
zapjeva i zasviri:
-vuk koji
na mjesečinu zavija;
-zvuk potkovice konja
što galopira;
-survalo niz brijeg
odronjeno kamenje;
-ovca koja bleji
tražeći svoje jagnje;
-kliktanje sokola
vjetar koji presijeca;
-orao raširenih krila
kada oblak potijera;
-lavež hrabrog
šarplaninca
huktajućeg plamena
iz ustiju,
proganjajući vuka,
čuvajući stado,
uz tonove frule
svog čobana;
-zvuk groma
nebom što se hori,
munje koja zemlju kori,
praska njena
od kog kamen gori;
-isplašena jarebica
kada iznenada
svom brzinom
krilima zamaše;
-tankonoge divokoze
vratova dugih,
plesa njihova
koraka elegantnih,
što se hrabrom
jelenu dodvore,
onako krhke, nježne.
Moje su pjesme
čist izvor
sa Šar-planine,
što vadi iz zemlje,
iz srca
drago kamenje;
Moje su pjesme
zahuktale lavine,
što sa vrha
gromovito navale;
Moje su pjesme okićene
ljepotom pune mjesečine,
što na Šari
sa mnom druguje,
očima
mislima mojim
svjetlost daruje,
i zvijezde koje plešu
slušajući moju pjesmu;
Moje su pjesme vatra,
koju Sunce klokotom
prosipa;
one su sablje od kamena
sa oštre litice;
Moje su pjesme potoci
što se sa visova
bacaju u slapove,
žubore
glačajući kamenje,
umivajući sve ispred sebe.
Na pjesmi mojoj
ojađen, nostalgičan,
gorko zaplačem
i grohotom se nasmijem,
plućima punim
šarske svježine
pjesme moje zapjevam,
i lagano zaplešem
sa toplim julskim
povjetarcem.
Ja pjevam o lijepom,
lijepo ja volim,
ja pjevam o ružnom,
nevaljalo korim,
ja pjevam o ljudima,
ljude poštujem,
ja pjevam o svemu
što mislim da razumijem!
Moj život je pjesma,
pjesma živi u meni,
ja ne bježim od života
i pjesme moje, moje istine!
RADE ŠUPIĆ, 2000., SRBIJA, LAZAREVAC
SABLASTI SNA
Nisam ni verovao da će luna biti teška;
da neću uspeti kroz svetovno da prođem.
Prijalo mi nije kada podlost se smeška
i nudi ka Bezdanu da bez volje dođem.
Oduzet mi je govor u očima budnosti
i krhko telo postalo je izvor tamne vode;
Zarobljen u zamci astralnih bludnosti
što svojim mozgom preko pesnika brode.
Stojte i ne mislite da više može svako
crvene vaše senke – do bolesti satkane;
sa izbledelom krvlju tek obuhvatiti lako
I već otužnim dahom dozivati Orkane.
Sad vaše sam običaje zacrtao kao zlobe
što plamte tokom mraka i bude teskobe.
ALEKSANDAR BEĆIĆ, 1967, BEOGRAD (MLADENOVAC)
DOLAZAK
Da znate:
Sloboda će doći tiho.
Pojaviće se između redova
Možda baš vaših
I biće izgovorena u pola glasa
Sa sumnjom, čak.
Da znate:
Uplašiće vas sloboda.
Zato što je spora.
Pretiha.
Uplašiće vas jer ima boje
Jer ne bledi.
Uplašiće vas jer ćete čuti
Kako i drugi
Njeno ime izgovaraju
Isto
A opet, potpuno drugačije
Od vas koji ste
Prvi
Stidljivo
Samo pomislili na nju.
Tog dana
Kada sloboda
Prvi put prošeta sa vašom senkom
Mnogi će osetiti
Vrelinu
I pomisliće
Kako je sloboda
Posle svih ovih godina
Osvetoljubiva postala.
Da znate:
Sloboda će doći tiho.
I ličiće
Na iskren osmeh
Ili na korak dečiji
Na cvet koji se otvara pred pčelom
Ili na nešto vama samo važno.
Da znate:
Sloboda će doći tiho
Iznenada
I najviše će
Na istinu ličiti.
Ne smemo joj dozvoliti
Da opet
Od nas bezumnih pobegne.
Budite spremni
Da zarobimo slobodu.
BORISLAV KOSANOVIĆ, 1982, SRBIJA, SOMBOR, KLJAJIĆEVO
KASNO SAM POČEO DA TE SANJAM
Kasno sam počeo da te sanjam,
pa bih da preskočim snove
i po ubrzanom receptu
da pređemo na javu.
Potrošio sam pola života ne ljubeći te,
te bih u drugom poluvremenu
zaigrao na sreću.
Nisam ti pisao pisma
i u njima one male post skriptume,
u koje bih zabašurio
koliko maštam tvoj osmeh.
Zato bih počeo odmah da volim
ako nemaš ništa protiv.
Samo ostani nebo
koje ću da dohvatim
kada se propnem na prste.
NIKOLA BLAGOJEVIĆ, 2000., SRBIJA, PIROT
DVE ĆUDI
Stani!
Razmisli!
Progovori!
Zaćuti!
Volim.
Klonem.
Put prav,
baš me ljuti.
Ne brine.
Ne strepi.
Ne govori
i ne sluti.
Crno nebo.
Jaše vetrove.
Ne ume
da brine.
Dva sveta.
Dva uma.
Dva srca.
Dve ćudi.
Žao mi je.
Ne ume
u dvoje
ginuti.
ALMIRA MRAKOVIĆ, 1973, BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
SAMO TI
Pričaš mi blago, smireno,
opijaš me riječju svojom,
kao mjesec u vodi,
ogledam se u oku tvom
i samo ti se smješkam.
Oslikavaš mi sreću na licu,
želim te blizu, tako blizu.
Da ti budem cvijet,
ti meni jutarnja rosa i sunce
kojem ću da se radujem i predajem.
Ne daš mi da se ljutim,
želiš da trajemo i da te slutim,
ne daš mi da mi se bore
smjeste na licu,
voliš me baš ovakvu, sanjalicu.
I da se milioni ljubavi stope u jednu,
naša bi ih nadjačala,
naša posebna:
" Razumljiva i nerazumljiva,
toliko stvarna i nestvarna".
PETAR ŠLAT ČERNOV, 1984, HRVATSKA , ROVINJ
IZA REŠETAKA
Nije slobodan svatko tko
ganja vjetar po otvorenoj cesti.
Teško se raspoznaje lovac od lovine.
Nije isprva sve kao što se čini,
jer najjače se bitke biju u tišini.
Pod uvjetnom kaznom spavam,
krijem ljubav iza rešetaka.
Žuljaju me deka i jastuk tvoga prijezira.
Nijanse u dugine što se prelijevaju
Iz jedne u druge dopola,
Teško se pretaču bez taloga.
Kada se svi dojmovi saberu,
i ratničke boje sapere znoj.
Iza rešetaka ljubav moja stoji
Gledaj je, živa je...
Al’ za tebe kao da ne postoji.
JOVANA, PAVLOVIĆ, 1999., SRBIJA, BEOGRAD
ZIMA MI NIKADA NIJE REKLA DA UMIREŠ
Zima mi nikada nije rekla da umireš,
ali da budem iskrena, nisam je ni pitala.
Možda je ne bih ni čula od proleća u mojoj kosi,
jer smrt u ledu je na pola napisana pesma.
Zima mi, stvarno, nikada nije rekla da odlaziš,
barem tako tvrde moji rumeni obrazi,
što ne primiše boju od hladnoće
već od strasti koju delim sa pahuljama.
Zima mi nikada nije rekla kako gubiš lik,
Jer ja bih ti, svakako, pripisala neki stvarniji,
neki koji bi se zvao utopijom pravog izbora.
Bledo gledam u grimasu tvojih ispucalih obmana.
Zima mi nikada nije rekla da se topiš,
jer mislila bih da je to od dodira punih čežnje.
Znam da čuvaš stihove na vrhovima prstiju,
ali ne znam da li se usuđuješ i dalje da pišeš?
Zima mi nikada nije rekla da u tišini patiš,
dok vidaš rane ili otvaraš neke nove
a krv se proliva i ne želiš da stane,
jer sebe si ubedio da je moja ljubav flaster.
Zima ti nikada nije rekla da neutešno boliš
Iako me voliš, ja nisam utočište nedovršene pesme.
Ne, zima ti nije rekla, a ni ja nikad ne smem,
jer kako reći nekome ko umire
da ću ja videti proleće?
ZLATKO CERKEZ,1960,BOSNA I HERCEGOVINA,BLAGAJ
STIHOVNI STEĆAK
Kameni gordi gospodar
snagom traje kroz vijekove.
Prođe i ostade vremenom vremenit
donese sadašnjost prošlošću čuvan.
Putnici prolaze nemušti od bola,
oni što igraju od kola do kola.
Gorčin što budi bogumilski damar.
Miruju ruke i slova bogatog kova.
U vremenu bola
stalno se piše o tebi
A, ti k`o ti, šutnjom kazuješ samo sebi.
Pišite, brišite po živom kreču.
Veliki mislioci, pisci kamenitosti
pripisaše tebi,
Najveći spomeniče TI pišes o sebi.
ADIS SALIČEVIĆ, 1986, BOSNA I HERCEGOVINA, CAZIN
KUNEM SE
Voljenom rijekom Unom
i studenim izvorom njenim,
kunem ti se tmino nečasna
koja svjetlost mubarek od mene kriješ
da skinuću tvoj crni podmukli veo
i utopiti ga u slapovima smaragdnim.
Iznad sanka ovoga hamala,
u blaženstvu augustovske noći
dok kroz misli protiču mi čežnje
za zlatnom džezvom, bosanskom kahvom
i rahat lokumom od oraha,
lebdi krvavi krajiški sevdah.
Ašik sam na Krajinu ljutu i prkosnu,
bezbeli da mi je ahlak sav od nje,
jer od kismeta se pobjeći ne može.
Njenim inatom stoljetnim i medom gorkim
kunem ti se tmino da bugagije hladne tvoje,
sa amaneta krajišog strgaću
i na jarbolu, nebu pod oblake uzdignutom,
zavijoriti će se zastava od poezije satkana.
Iz ibrika srebrenog,
sevdali krajiškinje rukama od pamuka sipaće
šerbet od ljubavi nemjerljive svoje
i častiti nafakli prosce iz tuđine
utažujući žeđ i njihova srca zaljubljena.
Kunem ti se, ostaviću se rakije šljivovice,
ali hošefa hladnog i pekmeza vrelog nikada,
i poezijom svojom osvjetljavati noći
čuvajući sve svoje, tmino, od ujdurma tvoga.
(mubarek - sretan, blagoslovljen; hamal - nosač; sevdah - ljubavna čežnja; ašik - ljubav; bezbeli - naravno; ahlak - moral; kismet - sudbina; bugagije - lisice, okovi; amanet - povjeravanje nekome na čuvanje nekog dobra ; ibrik - metalni vrč; sevdali - zaljubljen; šerbet - voćni sok; nafakli - sretan, uspješan; hošef - kompot od šljiva; pekmez - džem; ujdurm - smicalica, podvala)
NERANDŽA KOSTIĆ, 1965, SRBIJA, DONJI MILANOVAC MOSNA
JELENE MOJ
Čuješ li divljine zov
na izmaku zime,
mirnotočnom pesmom kako
šumaraju potoci vilinski,
dok srne sred pojilišta rastu?
Jesi li odrastao,
mlado moje, od života?
Slobode tvoje
kasaju u pesmi srmenoj,
hrane te martovske pridike o lepoti.
Nas nije sačekalo busenje paprati
na tremu starenja.
Nismo se našli u pokajničkoj besedi
(zato kažem ,,moj").
Jelene hrabri,
protrčaše inja pred našim očima
kao da te nisu lovile
vatre iskonske.
Nisu bili trofejni postupci,
ni zamki dovoljno da padnemo
u istom pepelištu.
Tebi je uvek bilo lakše
da preskočiš grmlje,
a srnu da pustiš hajci
sa mladim lanadima,
pa kad odrastu
da slobodno otkasaš
imanjem pravednika.
Jelene moj
po šipražju koje stasava u visu,
a mi
samo mrva zaboravljene bliskosti.
ATINA MUŠIĆ, 1970., BOSNA I HERCEGOVINA, BOSANSKA KRUPA
RIJEČ
Kad oštrica britka
srce probode i
svoj otrov proširi po tijelu-
kloneš.
U nutrini nešto pukne.
Dišeš,
ali daha nemaš.
Oštrina riječi te kao bolest
polako izjeda.
Gubiš se u bezdanu praznine,
u jecaju pjesnika
što stihom struji svoju bol.
A kad vrijeme
sve samelje,
sagneš se i pokupiš
latice svoje duše
da više ne šire miris
na smetljištu
bezvrijedne duše .
Pjesnik će svaku ublažiti...
MEDIHA OMEROVIĆ SMAJLOVIĆ, 1967, DANSKA, VIDEBAEK
Da MI JE SAMO
Da mi je da sam ruža rumena
Ispod pendžera njegova da cvatim.
U postelji mirisnoj slatko dok sniva
na grudima njegovim, željom se zvati.
Ili da budem prodavačica snova,
a on mušterija vjerna sa šeširom.
Stih u grudima što pritišće pjesnika,
pa da me željno prostire papirom.
Da mi je da budem balerina,
obožavatelj on mi iz prve lože,
pa dok mi se dive i zovu me prima,
ja sakrivena ispod njegove kože.
Voljela bih da budem bijela lađa,
a on kapetan kormila moga.
Sretni se kupamo, sunce se rađa
jedini mi ispod nebeskog svoda.
Prsten na ruci od staroga srebra
da me od žudnje okreće i vrti ,
žena stvorena od njegova rebra,
Julija Romeu
do same smrti.
Nestašni vjetra da budem pir,
lice da mu milujem čežnjom.
Svilenih krila žuti ja leptir
pojim se na dlanu njegovom nježnom.
Da mi je da budem usnama šapat,
tijelo što prožima topla struja,
zvuk violine u kasni mu sahat,
kamena stijena, on što bježi guja.
Da budem zvijezda i zlatna zraka,
mjesec on moj, što drži me u skutu;
obgrljeni sretni na sapima mraka,
da prospem se u sjaj na njegovu putu.
Da mi je... samo.
VUK STEVANOVIC, 1995, SRBIJA, BEOGRAD
AZBUKACIJA
Često četujem sa čestitim čikitama
Žovijalno žongliram, deja vu u žitima
Šutiram u šuškavcu maštovitim šutevima
Pažljivo prolazim poštenim putevima
Volim te, vodim te, van, voljena
Pokloniću ti prvi prah polena
Sama si, sama, misice stoleća
Pokloniću ti poklone proleća
A braća su braća, bahatih brada
Gubi se, gubavče, iz glavnog grada
Volim te, vodim te, van, voljena
Kleknem na kivna, kriva kolena
Ruže se ruše, brestovi suše
Dim davnih dana te divne duše
Deko, viko si vazdan, dobri moj Vuče
Klinci se klinački kenjkavo kurče
Pederi pederske pljuge puše
Mrakovi mračnim mislima muče
Žilave žlezde hormone luče
Otisci talične strpljive tuče
Histerični hipsteri hakuju hrom
Klasični kreteni krišom kidaju koks
Sami sirotani stalno satiru spid
Socijalisti stranački spominju stid
A ti si takva, tigrasto tripuješ mir
Hladnim hridima hipnotišeš hir
Nemoj da negiraš da nikad nisi nas
Sjebala sikćući, sad sjebavaš spas
Kajsije kasno zru, kidam kristalnu truth
Beograđani bleje po balovima i čine blud
Druže, daj da drknemo dunju da se podigne duh
Panduri pičkasto pecaju i traže plastičan proof
Ruzmarin rano zre, rotiraš, praviš rez
Znam te, zla si i zlatna, zajebi poslednji vers
Jer jednostavno jača je youth nego reč
Lepo si lagala, lakonski, laž je nekada lek
Na Avali u Adidasu rekla si mi I love you a lot
Ali ako je Avala brdo, Adidas nije La Cost
