Pjesme (1-13)
NADA PRANJKOVIĆ-KOVAČ 1964., SAD, NJUJORK
SAMO BUDI
Budi svitanje provincijskog jutra,
i ulica niz koju se kotrlja noć
natopljena psećom tugom.
Budi nagriženo sunce ljetnog popodneva
i mirisni lahor pod kojim trepere
polja divljih cvjetova.
Ljubavno pismo što miriše daljinama, budi;
ptica selica,
i most iznad rijeke
što teče širokim koritom naših sjećanja.
Zvonjavom napuštenog zvona
budi moj zavičaj i
osmijeh na čelu povorke
što ispraća karavane mojih teških misli, budi.
Pjena uzburkane krvi
kad te oćutim u blizini,
naša zajednička adresa
na kojoj ne živimo zajedno, budi.
Zadrhti u kapi zgnječene kupine
na rubu usne.
Mirisom kamilice,osušene na suncu,
natopi moje nosnice.
Budi moj trenutak vječnosti,
i vječnost mog trenutka, budi.
BOŽANA TRENĆESKA, 1954, SJEVERNA MAKEDONIJA, PRILEP
SVICI
Putevima nalazim svice
svijetle u mraku
po danu su nevidljivi ,
večeras su moje svijetlo
da se ne izgubim u mraku
jer me mrak plaši.
Osluškujem
samo tišina oko mene
bez riječi se raširila,
zarobila prostor
i k'o bi mogao da izdrži
toliki mrak i tišinu.
Večeras dok sanjam o tebi
nalazim samo samoću
i tugu, jer te nemam.
СВЕТУЛКИ
По патот наоѓам светулки
темнината ја осветлуваат
во денот мали невидливи,
вечерва се мојата светлина
да не се изгубам во мракот
зошто темнината ме плаши.
Наслушувам
само тишина околу мене
немо се распослала,
го заробила просторот
и кој би можел да издржи
толку многу темнина и тишина.
Вечерва додека сонувам за тебе
наоѓам само самотија
и тага зошто те нема.
NATAŠA CONEVA-LAZAREVSKA, 1979, SJEVERNA MAKEDONIJA, STRUMICA
ŠUTIMO
Šutimo, osjećamo bijes, zavist progovara
Energija koja te odvraća od dobrog dana, i pita te
Zašto je dan tako čudan a osunčan?
Licemjerje odmjereno u krivom osmijesima
Izopačen lik bez vjere u dobro - grimasa u hodanju
a misliš na lijepo - misao na zlo daje snagu samopoštovanju,
Sliči lešinaru koji je iskrivio vrat mrmljajući samo Bogu
Tiho, iskrivljeno kao svaka vjera, pa glumeći narodu
Progovara dvije, tri riječi, od vraga iznuđuje
Vjeru, da u Boga vjeruje.
Eto, takvi su mi lomili srce mladenačko, o dobroti govorili
Počinitelji zla, ljubavne ljepote iskrivili su pročelje lica sa stražnje strane
Uspone, padove, podmetanja
Da se vijesti slušaju i rasturaju, a kod kuće im kotao kuha.
Ne postoje suze za otkucaje srca, da su kod kuće živi i zdravi
Neka se farsom ljubavi vole pred prljavim ogledalom
Ne ulazim u njihove mreže, kako bi me blaženstvo ugrijalo,
Neka je oprošten moj grijeh,
A prašinu
Dobri otac će je otpuhati na sljedećoj pričesti duše
Opet ćemo šutjeti, u plamen vatre vatru da ne dolijevamo
Razmišljat ćemo da smo pravi a neispravni pred samima sobom,
Tražit ćemo potporu i za grijehe da se ne vide
A sutradan ćemo ih ponoviti misleći da su ispravni
Dok Bog ne prestane... a tada će biti bol, krik, vrisak i škripanje zubima.
I bijaše riječ...
I pjesma će se pjesmom produžiti
DENITZA PETROVA, 1980, BUGАRSKA, SOFIJA
PEPEA S RUZA I DIMU
Pepea s ruža, u dimu i spaljivanje
ali ostaje elegantna
lišće prekriveno mlazom dima
potonuti u svijet
skoro za tebe nevidljiv
zrak ih upija
suludo žedan
i osjećaš u sebi nešto prohladno
kao da mlazom dima u duši
te kradu od tvoj svjetlosti
Pepela s ruža, u dimu i spaljivanje
ali ostaje elegantna
kroz dimu proziran
bijeli sine, čuvaš uspomenu
za prošlu lice voljenog
ti to osjetiš mirišeš,crno, izgorjel
ali ovaj impuls u tebi je živ, nije mrtav
u lišće prah od pepela kristal
ponovno u tvoje srcu od strasti se zaustavio
SIMONIDA BANJEGLAV, 1972., SRBIJA, BEOGRAD
U GLAVNOM GRADU
U jednoj slepoj ulici
Negde u centru grada
Stoje tri prepuna kontejnera.
Dok veče pada,
Padaju i kese sa đubretom
Sa prozora i balkona.
Šarene kese od najlona
Izgužvane posle petog rođendana
Na petom spratu.
Iz kontejnera preliva na sve strane.
Tu su pacovi, čavke i vrane.
Kese pune smeća.
Tu je stara odeća.
I gomila stvrdnutog hleba.
Sve što nikome ne treba.
Lutka bez noge i bez oka.
Tu je utoka
Kojom je prosvirana nečija glava.
Krunski dokaz ubistva u susednom kvartu
Izvršenog u martu
Koje se i dan danas prepričava.
Odzvanja plač tek rođene bebe
Umotane u svetlo plavo ćebe.
Sigurno je dečak,
Ko ima petlju da se opkladi.
Obnevideo od gladi
Tip izvlači glavicu kiselog kupusa
Od pretprošle jeseni.
Šokirani i potreseni,
Stuštili se iz okolnih solitera
Pospani stanari.
Neko iskasapio nevenčanu ženu
Posle žučne svađe.
Rasporedio je u nekoliko crnih najlon kesa.
Nadao se da niko neće da je pronađe
Na njenom poslednjem putovanju.
Komšijama je rekao da je otišla u banju
Na lečenje.
Prošlo bi kao užeglo pečenje,
Samo da vlasnica pečenjare nije bila lenja
I da je ranije izručila kofu sa pepelom i žarom
Iz svog lokala koji radi na crno.
I da je onda tokom noći
Radnik sa obližnjeg gradilišta
Sasuo kofe pune šuta.
Ne bi provalili ništa.
Savršen zločin! Prvi čin!
Neće proći!
Ofucana mačka
Sela na poklopac kontejnera.
Kao na tron.
Tu je polomljeni dron.
Horde buba-švaba i balegara.
Sabrana dela Rabindranata Tagore,
Nepročitana, što je najgore.
I gomile glasačkih listića
Sa izbornog mesta na periferiji.
Iskopali najvatreniji glasači.
Vozači – pušači
Ispraznili piksle iz svojih vozila.
Bakuta sa potkrovlja se zgrozila
Što neko nesavesno baca u kontejner
Sekundarne sirovine.
Tegle, flaše, stare novine...
Neko renovira stan,
Pored kontejnera je položen dušek,
Sav iscepan.
Federi iskočili kroz platno.
I šporet koji verovatno
Ima mnogo više godina nego što izgleda da ima.
I frižider koji hladi kad je zima,
A kad je leto ne radi.
Ovo je kontejner sa pet zvezdica,
All inclusive,
San svih skitnica
I beskućnika.
Iz njega se vadi,
U njemu se prespava,
Skuva, pojede, popije, zabavi...
Tuguje se i slavi...
To je slika
Sveta slobodnih ljudi
Kojoj svi teže.
Tri prepuna kontejnera
I oko njih velika žurka.
Gladni psi reže:
''Dajte malo!''
Slepa ulica steže
Obruč oko tri prepuna kontejnera
Sa pet zvezdica
U centru grada.
Uhapšen ubica.
Priznao da je iskasapio
Nevenčanu ženu posle žučne svađe.
Tri prepuna kontejnera.
Kese pune smeća.
U njima se svašta pronađe.
Baš svašta.
Samo ne sreća.
MILČO MISOSKI, 1972, SEVERNA MAKEDONIJA, STRUGA
PLAVA MASKA
Nađoh je sasvim pustu
u kuli
ispunjenu nekakvim nebeskim znacima
paučinom
i večnošću
kao nemo lice
koje govori
pred likom anđela.
Nisam verovao da će mi se ukazati
ponovo kao dete
u daljini
koja je predskazivala
najlepšu pozorišnu predstavu
naga ženska tela
plovili su svojim lađama
ka nebu dečjih snova.
М О Д Р А М А С К А
Ја пронајдов неа сосема пуста
во кулата
исполнета со некакви нишани, пајажини
и вечности
како сува пупка
која говори пред очите на ангелот.
Не верував дека ќе ми се појави
повторно како дете
во долината
која претскажуваше
најубава претстава
а ладни женски тела
пловеа со своите кораби,
кон небото на детските соништа.
ZDRAVKO SRETENOVIĆ,1957, SRBIJA, JAGODINA (BAGRDAN)
GREŠKA
Umoran mozak misli ne zavezuje.
Snevovidom svetlost ulazi u krug.
Pitanja teška odgovora nemaju,
dok spremam se, spremam na put.
Odlazim niz veliko zakrivljenje
sa velikim teretom na nejako telo.
Samo psi lutalice i poneka ptica
u zenici odslikavaju lice belo.
Ostaju seni kroz kišno nebo.
Zamagljena prošlost lepote se stidi.
Od uludog čekanja na stanicama života
tuga ranjenog srca se ne vidi.
Možda je sve samo greška bila.
Lažan bol u srcu pravom ne postoji.
Neko iznad nas sve gleda, sve meri,
neko iznad nas sudbinu nam kroji.
Greške, eh, te puste greške-
ponekad umeju da budu teške,
ali kako zaljubljenom srcu reći,
kako jednu ljubav veliku poreći.
Ima li ljubav pravo na grešku-
da zaljubiš se u nekog u koga se ne sme,
da ni patnja, ni bol, sad zapisa nemaju,
dok ostaju nam samo tužne pesme.
VLADO FRANJEVIĆ, 1963, KNEŽEVINA LIECHTENSTEIN, SCHAAN
SRNE
u zavoju
u selu prije sela
na me zasjale
oči u mraku
primjetio sam ju na vrijeme
prešla je polako preko puta
srna
možda u rodu baš one
koja se u totalno krivom filmu
zaletjela danas
u automat ri- registracije kretalo
i čiju sam drobinu nakratko
izbačenu na sredini ceste
u blagom šoku hipnotiziran
gledao
pravac glavnog grada
u kojem moja draga
valjda mirno spava
ALMA BULJUBAŠIĆ ,1956,DANSKA,HILLERØD
OSTANAK
Ljubav je
moje mjesto,
sa njom
se družim često,
u srcima našim
mi krijemo nešto.
Ljubav je moj dom
toplina u srcu mom,
sjemenka koju čuvam
u mutvaku svom.
Proljeće kad dodje
ja bacam je svuda,
da beremo je svi
svake zime i jeseni.
Ljubav je stablo
mog života
haljina vječnosti,
sa njom
mi duša puna radosti.
Iz nje pupoljci rastu
cvijet najljepši postaju,
i cijeli život ljudi ostaju.
MILENA ČOVIĆ 1974., HRVATSKA, PUŠIŠĆA (OTOK BRAČ)
IZAĐI IZ SEBE MALOG
izađi iz sebe malog,
velika je ovo planeta
izađi iz sebe tužnog,
gledaj očima djeteta.
skini povez sa očiju
što poslušno si ga sebi svez'o
već imaš dan manje,
koliko god da se naprez'o
život je ovaj današnji dan
sve prije i poslije samo je san
NATALIA GEORGIEVA, 1977, BULGARIA, LOM
OSMEH
Moj osmeh u tvojim očima umire
One ne daju da procvjeta.
I ničija milovanja nеćе podstaći
zrak sreće u njenom drhtaju.
I cvećе sa оsmehom cveta i umire,
ali čarom i mirisom sebe, dокаzuје.
Život i posle smrti pronalazi а
proljeće negovo ime iskazuje.
А život као reka i kapi preko ramena
u buket osmeha i suze slaže...
Istina je: Dva puta se živi samo –
kad se radjaš i kad voliš.
Мој оsmeh će procvetati i bez proljeća,
i pod kišom gorčine i tuge...
Ali samo, ako me pogledom pomiluješ
sa zracima vernost i ljubav.
Усмивката
Усмивката ми по очите ти вехне.
Те задушават я да не цъфти.
И ничия милувка не ще открехне
лъч на щастие по нея да трепти.
И цветето с усмивка цъфти и умира,
но с чар и аромат, себе си доказва.
Животът път след смъртта намира,
и пролет неговото име ще разказва.
А живота като река и капка през рамо,
в букет усмивки и сълзи се стича...
Истина е : Живееш два пъти само-
кога се раждаш и кога обичаш .
Усмивката ми ще цъфне и без пролет
макар под дъжд горчив и суров.
Само, ако я погали твоя поглед
с лъчи на вярност и любов.
GALINA MOSKOVA, 1969, BULGARIA, GORNA ORIAHOVITSA
BUGARSKA, RODINO
Biću slijepa i gladna i prožeta pogrešnim nijansama života,
duboko u duši- srećna, što te imam posle punog mjeseca!
Moja domovino... Očeva kuća, miris pšenice u crnoj zemlji,
dašak vjetra i oštar bajonet- snaga kraljevske pobjede!
Biću ponosna, puna priča o vladarima,
o gozbama i njihovim poklicima, o lobanjama Nikifora i Baldvina.
Još uvijek čujem odjek poziva: kopita tonu u zemlju,
tragovi ostaju u majčinim njedrima,
zemlji svetoj: kamenju i zlatu.
Tamo gdje vjetrovi duvaju, uspavljujući Vardar i Dunav;
gdje Jantra i Struma pjevaju u snijegu...
Marica, Strandža, Rila i Pirin i naša ponosna - Stara Planina...
Ogromni šapat dubokog glasa… More nas grli i preplavljuje.
U našim dušama: čežnja i stih- za jutro novo, novo vrijeme.
Još uvijek neotkrivena: napisala sam riječ i umrla.
Poklanjam se pred tobom danas, pred tvojim zastavama izvezenim od bola za
Rajnom, Kočom, Botevu ili za sasvim nepoznatim buntovnikom.
Pred tobom, domovino, danas sam na koljenima,
za taj slavni i pobjednički plač, prije nego što se Bogu pomolimo.
A, vrijeme sada ćuti: vječna vatra je zapaljena
sa Šipke duvaju vjetrovi i pjevaju nedovršenu pjesmu!
Klanjam se pred tobom, majko, Bugarska! Još uvijek čuvaš Crne Komore!
Ikona, mač i oštar bajonet, u tvoje ime. Danas ti padam na koljena!
BULGARIA, RODINO ...
I will be blind and hungry and imbued with the wrong nuances of life,
deep down in your soul happy that I have you after the full moon!
My homeland, father's house, the smell of wheat in the black earth,
a whiff of cheer and a sharp bayonet, of the might of the royal victory!
I will be proud, I will be full of History forever and ever for rulers,
about the feasts and their shout, the skulls of Nicephorus and Baldwin.
I still hear the echo of calls, the hoofs sink into the ground,
traces remain in the mother's breast, a land sacred with rocks and gold.
Where the winds blow and Vardar and the Danube fall asleep,
where Yantra quietly sings in the snow of Struma.
Maritsa, Strandzha, Rila and Pirin and our proud - Old Planina,
the vast whispers of a great voice, the sea embraces us and overflows.
In our souls a longing and a verse, for the morning a new, new time.
Now I am still undiscovered, I wrote my word and died down.
I bow before you today, before your flags embroidered with pain,
about Raina, Kocho, Botev or another unknown, real rebel!
In front of you, Rodino, I bow today to your knees,
for that glorious and victorious cry, before God let us pray today!
And the time is silent now, the eternal fire has kindled
of Shipka winds blow and they sing their own unfinished song!
Bow in front of you, Mother, Bulgario! You still keep the Black Chambers!
The icon, and the sword, and the sharp bayonet for you, I fall to my knees today!
БЪЛГАРИЙО, РОДИНО...
Ще бъда сляп и гладен и пропит от грешните нюанси на живота,
дълбоко в душата си щастлив, че имам тебе аз след пълнолуние!
Родино моя, бащин дом, ухание на жито в чернозема,
на полъх ведър и на остър щик, на мощ от царската победа!
Ще бъда горд , ще бъда сит с История вековна за владетели,
за пиршиствата и победния им вик, за черепа на Никифор и Балдуина.
Аз чувам още ехото зове, копитата потъват в земята,
следи остават в майчината гръд, земя свещенна с канари и злато.
Там дето плискат ветрове и Вардар с Дунава заспива,
там дето Янтра в снегове на Струма тихичко припява.
Марица, Странджа, Рила и Пирин и гордата ни – Старата планѝна,
просторите нашепват с глас велик, морето ни прегръща и прелива.
В душите ни един копнеж и стих, за утро ново, ново време.
Сега съм този все още неоткрит , написал словото си и притихнал.
Пред тебе се прекланям днес, пред знамената ти извезани със болка,
за Райна, Кочо, Ботев или друг незнаен, истински бунтовник!
Пред теб Родино, се прекланям днес за четите непаднали на колене,
за оня славен и победен вик, пред Бога нека днес да се помолим!
И времето сега мълчи, запалило е вечен огън
на Шипка брулят ветрове и пеят свойта недопята песен!
Поклон пред тебе, майчице, Българийо!Ти още пазиш черните чембери!
Иконата, и сабята и остър щик за тебе аз днес падам на колене!
ZORAN KELAVA, 1970., HRVATSKA - NIJE POSLAO PJESMU.
