Pjesme (1-9)
MILICA RISTOVIĆ, 1990, SRBIJA, BEOGRAD
HODOČAŠĆE
Spavaj.
Spavaj – dok tumaram u tvojim snovima,
dok plivam u tvojim strahovima.
Modri su putevi tvojih želja
crne su rupe tvoje volje.
Spavaj.
Hodaću miljama po tvojim mislima.
Izgubiću se tražeći te.
U nadi da mirno spavaš,
da se u snu ne pomeraš,
brojaću tvoje mladeže,
pamtiću tvoje ožiljke…
U krugu se vrtim zatvorena.
Pešačiću neumorno,
radoznalo, uporno.
A kada se umorim,
odmoriću se na putu
što razdvaja podlakticu od nadlaktice,
ili tamo, na putu
što deli liniju života od linije smrti...
Tu ću i zaspati,
ali ti ćeš se probuditi.
Poslednja nada da ćemo se sresti
pašće...
No, ja ću ipak,
kada opet zaspiš,
nastaviti svoje sveto hodočašće.
NIKOLA VUKOJE, 1998., SRBIJA, ZRENJANIN (SEČANJ)
VOLELI SMO SE ĆUTANJEM
Čekajući dane
gubili smo godine,
ljubili užareni pesak
dalekih obala.
Krili smo
ukradene varke koraka,
delove padanja i dizanja.
Voleli smo,
nedosanjana čekanja,
puteve bez putokaza,
pravce na kojima je pisalo;
ljubav.
Krali smo staze
cvećem sakrivene,
da ljubav na njima
ostavi trag.
Paradoks sreće
prosut bojama neba,
belom zastavom maše.
Zagrljeni,
na otvorenim trgovima nadanja,
volimo se
ćutanjem.
STEVO LESKARAC, 1963., HRVATSKA, ZAGREB
ZNACI VREMENA
Tišina zadrhti u reskoj slici
Zgrušanih sati od ledenog stakla.
Otisak oblaka na novoj skici
I kazaljka se u magli pomakla.
Varnice svitanja prkose danu,
Načetoj minuti, trenutku novu.
Osvitu pošalju rosu na dlanu
Plašeći ptice što sjede na krovu.
Rame uz rame sa sjećanjem – drugom,
Idemo spokojno iz dana u dan,
Klizeći polagano svojim krugom.
U kružnici prolazi i život sam.
Na licu procvaše godina znaci
S ništavilom u stisnutnoj šaci.
OGNJENKA KALAJDŽIĆ, 1949, ŠVEDSKA, VÄXJÖ
ISTINITA PJESMA
Opet će Ibraginica izaći sa čvorugom na glavi
i reče kako se od ćošak udrila
i svi će znati otkud joj modrica,
samo Ibro neće.
I dođe vakat da Ibro na onaj svijet kreće.
Ona ga po čelu krpom vlaži
I nježno mu viče:
- Neće, neće!
A on jedva, tiho odgovara:
- Hoće, hoće i treb`o sam davno.
DENIS LUKIN,1967.HRVATSKA,RIJEKA
DVOJBA
Kada je dijelio svijet
na one crne i bijele
što je mislio on
kada je podijelio mene
gdje da se potražim
da potrošim vrijeme
do novog susreta
sa sudbinom
hoću li ostati jak
dostojan njegovog pogleda
nakon predugih lutanja
kada je smislio plan
u ovoj partiji straha
gdje su vojnici lude
a kraljica izdade kralja
da li je odredio stranu
na kojoj je izginut časno
ili je svejedno
ili je prekasno
i je li čast vrlina
ili je kletva vremena
o kojima pišu pjesme
izdani od roda
sami na polju kamenom
je li sreća udisat bol
studen i sol vjetra zavjetnog
rukama dok prinosiš srce
je li svejedno
ili je zaista prekasno
i što je
zaista što je mislio on
kada je mene dijelio
do kada će to trajati
i je li se tome veselio !
STOJAN D.TINTOR, 1955, SRBIJA, SREMSKI KARLOVCI
ČEŽNJA
Srcem neveštim
pišem ti
na pokisloj
stranici bdenja.
Oblaci nad licem
sudbine moje,
suze su samo nevine reke
mozdanih ćelija i krvi.
Telom,
u naručju nedogleda,
оbilazim sva raskršća
moga života.
Tečem i potapam
kamen,
којi suzоm leleče
a misli rasute teku.
Još ništa ne gori
i ništa ne može
zaustaviti
nabujalu čežnju.
Jer ...
Srešćemo se na svim
raskršćima
daleke neizvesnosti.
VESNA ESCHENLOR, 1964., AUSTRIJA, BEC
SRECA
Treptaj oka
boja tvojih ociju
jedan zvuk
mozda jedna rec
jedan dodir
toplina
svetlost predvecerja
tvoje usne
sekunda sa tobom
samo tren.
Iz svega toga
se necu vratiti
kao ista;
Iz toga, nikad
se necu vratiti.
Ti se vise nikad
neces probuditi
bez da si
moje ime sanjao.
Kad bi predodredjenost
uvek imala ukus
kao nas dvoje,
sve sudbine
bile bi slatke,
a to je sreca.
SANJA SINANOVIC, 1980., SVEDSKA, JÖNKÖPING
NA ZEMLJI JEDAN
Vidio sam tehnolosku djecu,
u setnji zemljom ovom.
Pod kosuljom im nebolno
srce bije.
Zerava oko zapali,
i bol sto ih ne boli.
Robovi svijeta i zivog blata,
potomci novih babaroga.
Olovne sobe pune su
-novih tehno- poema:
Brat sestru zdere,
sestra brata,
u utrobi majcinoj,
i deponiji sjemena zivog,
radja sjeme zivota.
Kurve, te prve dame
usnama plasticnim
slasno se slade.
Na zemlji jedan dan.
NADEJDA KOSTADINOVA A. ELIZABETH ROSE, 1974, BULGARIA, SOFIA
AVGUST
Ljeto teče kroz vruća zrna pijeska:
tvoja mokra bedra natapaju se ukusom.
Prsti se grče u jutarnjem horizontu;
slikajući zlatna sunca nad prostranim, svilenim morem
i, u ostacima,
u uglu usana,
skupljaju kristale jagode:
valjajući se po bijelim, naboranim listovima.
U ljepljivim popodnevima
i kroz istegnuto nebo, poput prelijepe slike,
dani se nastavljaju
u beskrajnoj zavisnosti.
English:
AUGUST
The summer is flowing through the hot grains of the sand
your wet thighs are soaking the taste of it
the fingers are clinching in the morning horizon
painting golden suns over the vast silky sea
and in the scraps
at the corner of your lips
are gathering strawberry crystals
rolling over the white wrinkled sheets
in the sticky afternoons
and through the stretched sky like a beautiful painting
the days keep on looming
in an endless dependency
