MILI DUELI 2019 - DRUGI KRUG - NERMINOVI AUTORI

Nermin ima ukupno 46 autora. Bit će prikazani u 4 odijeljaka.

LILI KOCI, 1967.,HRVATSKA, ZAGREB
SMIRUJEM GLAD

Smirujem glad.
Zidam ti oči da ne govore više,
Dosta mi je utapanja u njima.
Trijumfom samoljubivo ugađam sebi
Da samo moj je
Tvoj dah.




SVETOZAR GUŽVIĆ, 1998., BOSNA I HERCEGOVINA, ŠEKOVIĆI
NISMO TI KOJE STE ČEKALI

Djeca novog očaja
Izgrađeni od nade roditelja
Utkani u njihove snove
Živimo da njih zadovoljimo
Samo mapeti
Tek lutke u predstavi
U kavezu zavezani
Svako svakom zalogaj
Kandže vrebaju žile
Uče nas korake
Svi plešemo moranje
Rekvijem svira
Gazimo pepelište izgorjelih snova
Nismo ono što su htjeli
Roditelji razočarani
Preci nas odozgo gledaju i kunu
Niko nam više neće pomoći
Najzad su shvatili
Nismo ti koje su čekali




ALEKSA JADŽIĆ, 1997, SRBIJA, BEOGRAD
IZMEĐU ZAVESA (FRIDA KALO)

Ne André. Nadrealna nisu zapažanja koja oslikavam.
Slikam život, stanja alodijalna i na bol se ne navikavam.

Seljanka iz Tehuana - rođena na dan Revolucije,
Ćopa sama kroz život, strastvena,
jer golubicin slon ide putem prostitucije.

Ma, uostalom, šta će mi noga? Raskošna golubica ima krila.
Kaktuse, papaje, stene predela svoga,
šta sam videla u vodi, koje svetove sam snila...

Ali kaktus koji predivno cveta i još divnije bode
- uspeva na pesku, kamenu, svuda;
osušio je srce mom svetu - zbog bluda raskrvarila se gruda.

Ipak, osmeh je na licu. U inat! Bludnice saputnikove upoznajem,
Združismo se. Ma nek’ me i konkubina zovu.
Autoportret sam koji se tako dobro poznaje.





EMSADA SEMIĆ, 1993, BIH, SARAJEVO
METAFORA LJUBAVI

METAFORA LJUBAVI

kada bih bila
tvoj poeta
ljubav bih
stavila u par redova
neke mizantropsko
patetične pjesme

i

na dlan lijeve ruke
urezala bih svako
sjećanje na prošlost
da je nikada ne zaboraviš
(kao što si
zaboravio mene)

šekspirovski bih nizala
sve promašene ljubavi
u romantične
elegične pjesme

i

svaki dan
slovima ljubila
tvoje greške
da te podsjete
da si kriv za svaku kap kiše
koja padne na mene
(i slomi me)

uzalud bih
pošla protiv sebe
i pjevala ti
o moru i stijenama
pticama i leptirima

kada znam da naši životi
i dalje bi bili isti
isti glumci
sa istim predstavama



ESMERALDA MURATOVIĆ, 2001., BOSNA I HERCEGOVINA, GRAČANICA
AKVAREL

Tvoji su prsti kistovi.
Koža mi komad hartije.
Ucvali tu su vrtovi
dola tihe utopije.

Pupoljci cvatu prkosno
sjeverno rascjepu fjorda.
Rumeni, strše zanosno
vrhom ogoljenlih brda.

Dol nadlijeće orao,
povremeno tek ga ljubi.
Divljega čulnost dodao.

Ne dajući mjesto dvojbi,
da ljupkost ženskog tijela
sadrži čar akvarela.



BOŽOVIC GORICA, 1999, CRNA GORA, NIKŠIĆ
DOBRO VEČE

Mokra noć - svi koraci mi se čuju.
Usamljena šetam, ne bih li kog' srela.
Nikoga nema!

Šetalište prazno - nemaš kome doći.
Ostala sam sama, u ovoj kišnoj noći.
Kroz maglu,ugledah sjenku čovjeka,
A možda mi se samo učini.

„Dobro veče“ - tiho sam rekla.
I ne čuh ni riječi od njega.
Usamljena nastavljam da hodam,
Tako promrzla i bljeda.

Šta je danas sa ljudima ?
Čemu ta gordost?
Danas imaš sve, a ipak si prost.

Za mene jako je važno,
Predstavlja izvor sreće.
Prolazniku,neznancu,uputiti,
„Dobro veče“.




HARIS JUSUFOVIĆ, 1996., BOSNA I HERCEGOVINA, ZENICA
HEDONISTIČKA BALADA

Do krvi su mi ispucale usne.
Nesnošljiv nedostatak poljubaca.
Od razgovora usta se suše.
Dolijevam ih jeftinim vinom.
Šutnja otvara gnojive rane.

Treba mi tijelo, mlado, uzdrhtalo,
da svojom čistom kožom
zakrpi rane i ne pita ništa;
jer težak je nebeski grob
na krhkoj kičmi čovjeka.
Mnoštvo punokrvnih bogova
obitava u njemu - orgija.

Uši šizofreno zvone.
Smrt je bliža od tek udahnutog
dima cigarete u plućima.
A miris čvrstih, bijelih dojki
nestao je iz mojih nosnica
jedne prezrele noći prošlog ljeta.

Uznemirena površina
Boračkog jezera.
Izgubljen pogled iza
poluvlažne, duge, crvene kose.
Moja prekratka – ljudska ruka,
i sićušna rebra zdrobljena
u crijevima svemoćne vode.

Treba mi okus živog mesa
na okamenjenom jeziku!

Treba mi umiranje.



SEADETA OSMANI, 1974., HRVATSKA, ZAGREB
LJUTKO

Ljute te ljudi
koji iskaču iz kalupa
u koje si ih smjestio-
ti ili oni prije tebe, svejedno.

Ljute te oni kojima viri noga
ili ruka, ili misao,
ili ideja
izvan okvira
kojima si ih uresio,
ograničio,
na zid okačio.

Ljute te,
izbacuju te iz cipela
koje nosiš samo da ti
noge nisu bose,
a kojima ionako nikamo ne putuješ
i ne stižeš,
jer odavno si već dom pronašao
u svojoj ljutnji
zbog neispunjenih vlastitih čežnji.



DRAGICA BEKA SAVIĆ, 1958., SRBIJA, BAČKA PALANKA
STID

Pod svetlošću stida maska je pala
i crn je obraz ispod sloja šminke.
A kad se zagrebe boja murala,
ispliva ružno lice ispod krinke.

Istina lažima drži opelo,
poverenje samo iskrenost slavi.
Snob na golom caru vidi odelo,
glupost duhovnu sirotinju pravi.

Zalud su duge guste trepavice,
napućene usne što mame na blud.
U očima su hladne žeravice,

od lažnog sjaja u srcu vlada stud.
A kad se stid u krvi zapenuša,
sve do srži prosvetliće se duša.



NEBOJŠA JANKOVIĆ, 1996, SRBIJA, ŽABALJ,
OD VIHORA FRESKE

Flekave mi ruke, a odelo nije,
Kaljavo je ono od blatnjave suze;
Adama ja slikam gde gamižu zmije
I žbunjem ih kitim - ne vidim kad puze.

Gazite mi čizme, ako vas to čisti,
Parčajte mi srce, neće teći boja.
Sa iste palete, ali nismo isti,
Jer crna je vaša, a bela moja.

Po straćari lutam oronule zgrade.
Anđeli me rane, osmesi me kolju.
Oreole slikam, da mi se ne zgade
Kad crvena čelo rosi slikam volju.




ANA JUGO, 1988, BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
O ONOME ŠTO JE MOGLO BITI

Negdje na korijenu jezika
Što dalje od svjetla dana
Baulja misao pijana od skrivanja
Zatomljena tiha bojazan
Negdje u genetskom kodu
Neka sitna indiskrecija
Poluugušena ikarovska nit.
Gdje god se sudara
Mjesečina s betonskim zidovima
Tu naraste cvijet
Ili mali buntovni busen trave
Iz probušenog zadnjeg džepa
Sipaju snovi spremljeni za kasnije.
Šaka vitamina i sunca
Obnavlja do podne istrošenu
Odlučnost na velikost.




KANDIĆ SAMRA, 2002., CRNA GORA,PLAV (KOMARAČA)
MRZIM ŽIVOT

Mrzim ovaj život
Danas živiš sjutra umreš
Ne volim ovaj svijet
Laži pričaš u Boga se kuneš
Povređuju te ljudi
Naprave ti rane
Dodirnu ti rame
I njihova lažna suza kane

Prave se prijatelji
Kao dobro ti rade
Ali to su neprijatelji
Zlom se slade.

STEFAN STOLE ĐURIĆ, (1993), BOSNA I HERCEGOVINA, BIJELJINA
SVE TVOJE EMIGRACIJE

Šta bi bilo da odeš;
koliko bi samo života
ko dugme u smrt spalo?
Da li bi noć još bila ovako crna?
Gdje bi stigla poezija?
Čini se,
da bi sve ko bolesna ptica
utihnulo. .

Kome bi onda
pisao pjesme;
onako, noću,
dok samo jedna zvijezda
gori na horizontu...

Da li bih ikada više bio čovjek
ili bi me opet zvali ljudožderom
jer me pola nema?
A kad bi otišla korakom u daleko
sigurno bih dozivao ti ime
upleten u trnje najcrvenije ruže
dok i posljednja riječ ne iskapa iz mene.
Tražio bih te među prstima,
u kosi prolaznika.
Svi ljudi bi bili višak u pogledu u kojem sam te sreo.

Šta bi bilo kada bi mi otišla,
slovom kada bi odstupila do mene...?
Pjesme bi postale bjelina,
smrt umjetnost nad umjetnostima,
papir bi plakao
jer je naučio na tvoju ruku.

Šta bi se desilo da odeš?
Red za pasoše bi bio ogroman,
jer malo srce ne bi više otvaralo svoje granice,
a lica bi bila poluprazna.
Samo ja bih ostao redati barikade,
lijepiti letke i dizati proteste...
na putu bez srca i osmijeha
koji vodi nigdje.



RUŽICA PARLAIN, 2001., BIH, TOMISLAVGRAD
NEPOZNAT SVIJET

Ostavi me
na hladnim pločicama.
Ne dotiči.
Plamteći leptirići
neka umru.
Pusti ih!
Potaknut ću
uzburkale tvoje osjećaje,
upast ćeš u moje odaje
i biti prisiljen na predavanje.
Rezanje je
hladnim noževima
po poetici
hodanje po ivici,
u rasplamsanom trnju
i nedorečen stih.
Život
strast je i požuda,
neodbijanje naslada.
Uvod u nemir.
Uvod u zbunjenost.
Mistične mašte elektroda.
Idi.




MARINA MILOŠEVIĆ, 2002, SRBIJA , ZRENJANIN
PAPIRI

Plava kosa, nežna je.
Meka poput cveta.
Iznad malog nosa
u očima joj seta.

Papiri je strani
čine srećnom, reče.
Prodala je lepotu!
Traži beg od sebe,
sad svako veče.

Čini druge srećnima,
a srećna nije sama
Postoji li, ustvari, ona?
Devojka iz telefona.

Lepa je,
ali ružna kad voli.
Nije ni voljena,
samo je neko željan,
dok ona traga
za onim što nema.

Ode tako bez traga,
samoj sebi inkognito.
Sva je prirodna,
i drugačija.
ali ne može bit' to.

Sakriva osmeh,
zatamljuje stakla,
pokriva se.
Anđeo je ona
pred vratima pakla.




SARA ABCI, 1997, SRBIJA, PANČEVO
ATLANTIDA U MOJIM MISLIMA.

Običan naslov za običnu temu običnih petaka u običnoj osnovnoj školi.

Atlantida u mojim mislima.

Treba da napišeš knjigu,
Rekao je.
Još sam u grču,
Rekla sam.
Treba da napišeš knjigu,
Rekao je.

Atlantida u mojim snovima.

Običan san ispunjen pričom.
Obična priča ispunjena snovima.

Nered u mojim mislima.
Atlantida u mom neredu.
Misli u mojoj Atlantidi.

Varaš me, jel da?
Rekao je.
Trebalo bi da napišem knjigu.
Rekla sam.

Atlantida u mojim snovima.
Snovi u mojim pričama.
Priče u mojoj Atlantidi.

Volim kada pišeš.
I volim kada plešeš.
Rekao je.
Voleo bih da ne plešeš sa drugima.
Rekao je.

Atlantida u mojim sumnjama.
Atlantida u mojim suknjama.
Atlantida u mojim đinđuvama.

Kome pišeš?
Sa kim plešeš?
Za kim plačeš?

Atlantida u mojim suzama.
Atlantida u mojim bluzama.

Ponoćni bluz.
Jutarnji džez.
Sa kim plešeš?

Atlantida u mojim plesovima.
Atlantida u mojim stresovima.

Treba da napišeš knjigu,
Rekao je.
Još sam u stresu,
Rekla sam.




ANTONELA JEREMIĆ, 2003, SRBIJA, VARVARIN (OBREŽ)
RAĐANJE KRILA

Sa zorom se u polju cvetnom,
Rodi leptir duginih krila.
Obasjan suncem, mokar od rose;
Eh sreća je to prava bila!

A on narcis, sobom se zadivi;
"Ima li kog lepšeg na svetu?",
Ko Sneguljicina maćeha se zapita.
Šepurio se ko misica i ko avion leteo u krug;
Rugao se čak i novorođenim cvetovima.
A onda mu naiđe bumbar pa se začudi:
"Šta je sa tobom, nesrećo, jedna?
Pa ti živiš samo jedan dan!
Tvoja ljepota gine brzo i postaje bezvrijedna!"

Zastade leptir pa razmisli,
Bumbar je upravu - kratak je let!
Zar ta lepota uzalud se rađa
Kad ne može letom da obiđe svet?
Sklopi svoja krila i sleti na travu,
Rastuži se i pomisli tužan:
"Šta je moja svrha kad živim tako malo?
Bolje dug život makar bio ružan."

Slomljen od bola leže na travu,
Šta sad da radi gde da nađe spas,
Zajeca tiho sam na ovom svetu,
Ali odjednom začu nežan glas:
"O, Bože, kakvog li prekrasnog bića!"
- Savi se dečak i stavi ga na dlan.

Otvori kapke da vidi da li sanja
kako je na ruci veselog dječaka.
Postade važan i podiže glavu,
A dečak mu nežno pomilova krila.
On odlete na kosu mu plavu.
I zatvori krug početka i kraja.

Ponovo važan leti - svjestan:
I sve dok se neko zbog njega raduje,
Nije mu važno što će umreti.
Možda je kratak njegov let,
Ali u očima ovog dečaka,
Ko ogledalo stoji naslikan svet.



MILJANA ŽIVIĆ, 1996., SRBIJA, NIŠ
IZDANAK

Ćutanjem i jekom u vozu
opravdaj izdanak mojih moštiju.
Kolovoz isperi suzama
ne odričući se svojih načela
i svoje tihe pravde.

Prostranstvom nepredvidljive prirode,
čulom raznesi boje
i pogled...
Prekini nemir - u sebi
i obasjaj dan crnom sudbinom!

Moja krv se ni ne prosipa samo tako;
ona nestaje iza pruge,
iza istrulelih i orđalih šina
(dalekovečnih).

Prelazak ostavlja kap oronulu
deobom oka presušenu.
Pronalazač kida sebi
poslednju vlas sa glave
i gubi zlo.

Traži spas na litici.
Ruši poimanje izgubljeno...
Besprekorno vraća početak kraja
(Proživljava pad).

Dešava se tajna.

Još jedna
kritika kapi nepadnute,
svesti prekinute,
i časti ukaljane.




MARKO BAČANOVIĆ, 1984, BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
ALHEMIJA

Kadgod bi' magijskim pečatom probao u crnilo
Pror'jeti da nečisti zgorenoj ujeknem ti ml'ječnost;
Duša tvoja demonska, okamenjena u bunilo,
Propuštala nije pjesmu moju – ni vazduh, ni tečnost.

U miru tom skrnavnom koji podsjeća na furiju,
Ti raščinjen si svemira koji prorokom te čini;
I kao umir krvi te prošikljale – iz ustiju,
Ti lokotom se zavraćaš hermetičan u grčini.

No, u smaragdu nebesnome čovjeku nema kraja
I retorta gdje krvariš – neisušivo je vrelo;
Dragocjenih nam svjetlosti, svih gutljaja i grcaja
Na uviru u beskrajnost Duha i Veliko Djelo!

Na izviru iz t'jela sajedinjen sa Djelom – čekaću te krunjen
Konačan beskonačno i konačno beskonačan – Božanski Crven.




MIROSLAV JOSIFOVIĆ, 1987, SRBIJA, KRAGUJEVAC
ĐUBRE

Samo jedno skretanje pogleda i stvorila si se

sa njim – ispred mene. Držite se za ruke...

Trenutno pomračenje svesti.

Jedva stojim. Pukao bih od muke.

Nikad lepša, držiš za ruku;

tog malog, debelog, odvratnog stvora.

Tako te volim – i tako mrzim

u ovoj večeri noćnih mora.

Videla si me! Pokušavaš mu se otrgnuti

ali on – đubre, sve jače te steže.

Pozdravljaš me veštačkim osmehom.

Jedva stojim i dišem sve teže.

Najzad, otrgla si se od spodobe.

Pitaš me nešto, tek onako, kurtoazno.

Mumlajući prolazim pored tebe

i osećam se bedno – osećam se prazno.

Dovlačim se do prve birtije.

Sastav ljudi ovde – dobro mi je znan.

Vinjak mi se čini kao dobar izbor;

prošao je – još jedan dan!



LUKA AKSENTIJEVIĆ, 1996, SRBIJA, KRAGUJEVAC
PAS UVEK ČEKA

Ako se jednog dana okrene i ode
ulicama mokrim od kiše
a vetar joj ledenim rukama
zamrsi svilenu kosu
neću je čuti u snu da diše

(nikada više – nikada više)

Ako se jednog dana okrene
i ulicama mokrim od suza ode
a prolećni lahor mi zapara odbegle misli
telo će mi nositi bujice tuge

(nemirne vode – ohole vode)

Ako se jednog dana okrene i ode
a krvavo joj sunce pomiluje klas
ostaću sam u svetu strahote
dok mi u mislima odzvanja

(samo njen glas)

Ako jednoga dana ne okrene se – ne ode
i sa njom ostanu svila joj i glas
biću joj saputnik do kraja borbe
i posle smrti – veran kao pas




MIRJANA DANILOVIĆ, 1953, SRBIJA, BEOGRAD
OČAJ

U srcu zima
Cvokoću ptice očajnice
Drhti vasiona od njihovog cvokota
Odškrinem prozor duše
Možda uđe toplota
Iz nekog drugog sveta
Iz druge galaksije
Muk
Ničeg nema
Nije toplije



SLAVEN TREBOVAC, 1977, BOSNA I HERCEGOVINA, PRIJEDOR
(PO)KRADENA MLADOST

U dnevnoj stvarnosti navukli su zastore, u postelji ušuškali užeglog slijepog miša.
Noć se prikrala lopovskim koracima.

Na doboš tvojih godina zasadili su gumeni cvijet.
Stakleno sunce mjerilo je uzdahe sa izdanog plavetnila slobode.


Probadano kopljem besmisla, srce se razlilo po buđavoj stranici vremena. Odraslo u magli, okićeno pepelom.

U lavirintu odomaćene prašume stope ti okrvavljenje, korak zalijepljen. Zvijeri se gomilaju oko tvojih medalja. Plašiš ih vatrama vlastitosti, ludo svoj u ozakonjenoj divljini.

Iznenada, iz riznice vedrih sjećanja na rame ti slijeće raspjevana ptica.
U mislima nasmijana djevojka muzicira na lauti.
Glasovi čuda prizivaju tvorca šiframa tvoga vaskrsnuća.

U ritmu počinje da kuca novi sat ... Bez kazaljki. Bez broja.
Pod budnim zvijezdama,
poljanom beskraja,
bradato dijete
ponovo trči.
I ponovo sanja.




BUDIMIRKO GAVRIĆ, 1995., BOSNA I HERCEGOVINA, LOPARE
PANTA REI

Sve teče, sve se mijenja i sve prolazi.
Dok osluškujem tišinu svoje sobe,
Razmišljam o životu, o prolaznosti.
Kako će sve ovo što je danas, sutra postati juče.
Kako će sva draga lica kojima se danas radujem,
Sutra biti samo lica, na čiju ću vijest „umro je“, pustiti suzu.
Kako ću jednog dana i ja biti taj,
nad čijom će smrti neko drugi plakati.

Sve teče, sve se mijenja i sve prolazi.
Mnogo potcjenjujemo značaj vremena.
Mislimo kako ga imamo sasvim dovoljno,
A već sutra ćemo se probuditi kao šesdesetogodišnjaci.
Pitajući sami sebe, da li smo to vrijeme koje je iza nas,
iskoristili na pravi način.
Ili smo ga samo protraćili.
Čudno je to, kako danas mislimo da možemo sve,
a već sutra ćemo biti umorni od svega.

Sve teče, sve se mijenja i sve prolazi.
Kiša koja polako počinje da pada,
Dopire do prozora moje sobe.
Taj zvuk mi prija. Opušta me.
Volim kišu.
Ni kiša neće padati vječno,
Zato i uživam u ovom osluškivanju.

Sve teče, sve se mijenja i sve prolazi.
Prošla je i ponoć. Još jedan dan je iza mene.
Šta će biti sutra? To ne mogu da znam.
Ono što znam je da će i to sutra, proći.

Sve teče, sve se mijenja i sve prolazi.
Samo su pjesme te koje prkose vremenu.
Koje će postojati i kada nas više ne bude.
Jedino one ostaju, zauvijek.

DŽENAN IBRAHIMAGIĆ, 1999., BIH, ZENICA.
POETSKI TUTORIAL: KAKO NAJLAKŠE IZGUBITI PRIJATELJA

Kao jučer da je bilo

pisao sam prijatelju
sa lažnog profila
bio sam neka zgodnica
dobra sa svih strana

(ma onako čisto iz šege
da ga malo zezam)

on se zaljubi u nju
a ja se sve pravim
ko biva ne znam

sjednemo u kafiću
vidim sličnu djevojku
e, reko' - to ti je ona tvoja
sa fejsbuka

nagle promjene na njemu
pratim - poskakuje, otvara usta
kezi se...
budi drug, bolan, kreni sa mnom
da joj priđem - reče mi

(hajde kreni, idem ja za tobom)

priđe on i reče ćao malena
ja sam taj i taj...

(smijeh)
djevojka poče da plače od smijeha
nisam ti ja tvoja malena

on se zacrvenio i krenuo iz kafića
a ja
ja sam bio daleko
jer ne bih da me bespotrebno
neko lema

nismo u kontaktu već tri godine.



KRISTINA ANĐELA ERCEG, 2001., BOSNA I HERCEGOVINA, ODŽAK
***

Jedne julske noći,
u ne tolikoj tami,
ugledah tvoje oči,
koje sjaje poput zvijezda
razbacanih na tamnom platnu,
koje ljudi nazivaju nebom.
U taj tren,
kad su nam se pogledi sreli,
bilo mi je jasno da započinjem
svoj put u novoj dimenziji.
Izgubljena u njegovom liku,
te noći,
pažljivo promatrah njegove prste
koji su prolazili preko šest žica,
stvarajući neopisive zvuke.
Pomislih da te mogu slušati cijelu vječnost
pa i više od toga.
Poželjela sam te slušati stalno,
u budućnosti.
I dobih priliku.
Taj poljubac u čelo značio je,
prolazak kroz sve galaksije,
kojima i danas lutam...
Znam.
Pečem se na istu vatru neko vrijeme
i bojim se da ću tako izgorjeti
zajedno sa svakom emocijom.
Ali, znate kako kažu
živiš dok voliš.
I u tom trenu pomislih,
samo da tvoji prsti vječno traže spas u onih šest žica,
i neka ne fali poljubaca.
Možda otkrijem i novu galaksiju.




JELENA MORAČANIN, 1995., CRNA GORA, BUDVA
***
Morala sam da oprostim sebi ljepotu
I zrele grudi
napuklo srce
pješčani sat koji mi ističe
Prvo spajanje

morala sam da se pomirim
sa puzlama i sa tim da nisam tvoj
ključni dio za kompletnu sliku
već karta koja ruši kulu

morala sam da naučim svoju
Hrabrost napamet
da je znam u pola dana i pola noći
kako mi niko
nikada više ne bi
mogao reći da sam nešto manje od
Veličanstvene Božije kreacije
i jedre, nabijene emocijama žene

Morala sam da oprostim sebi
da bih oprostila tebi





PETRA VIDAKOVIĆ CVETKOVIĆ, 2000., SRBIJA, BEOGRAD
IDOLI

Kipovi
lažnih bogova
svode se na predstave:
nametnute - obeščašćeni organoni.

Celokupna nesavršenost
i pojedinačne zablude,
komunikacione,
teatralne.

Pećine od trgova
na trgovima od pećina;
savremene predrasudama,
predrasude savremenima.

Hermes brzo šalje
spore reči;
"Moj poštar je neradnik".

Na srednjem prstu starogrčki kalendar.




AMNA MULIĆ, 2002, BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
JEDNOM KAD SE AURORA BOREALIS UGASI

Kad otkopčaš košulju
i rasporiš kožu
kad čuješ kako
kost puca
i kako se otvara sredogruđe
zaviriš malo iza srca
i vidjet ćeš

gledat ćeš svjetlo
u svjetlu nadu
u nadi pravdu
iskra tvog neba
nikad neće zgasti

ali

ako ti se desi
jednom
da se Aurora borealis
ipak ugasi
jedno malo sazviježđe
zauvijek će za njom zgasti

otići će za njim muzika raja
pobjeći će balade i soneti
nestat će pera i mirisne svijeće
i htjet će anđeli da dovrše priči

ali
(nisu oni baš toliko sveti)

taj kraj
poginuće jedne renesanse,
metamorfoza umjetnosti
u romanse
to se ne dešava

stvorila si tlo od pamuka
na kamenoj zemlji
otkrila si svilu
ispod grube duše

tebi je sibir pobjegao
pravo u oko
i kako tebi da se desi
zvijezde da ti klonu

(ti si ta koja mora
čuvati Auroru borealis)

dovoljno si puštala da svijet tvoj
bude anarhičan
sada opet sprječavaj
da umre još jednom
jedan Don Juan.



SAJRA ŠARENKAPA, 1999, BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
SMRT

Slobodu krotim,
želje pripitomljavam,
ambicije čujem,
ponosom ih zamajvam.

Ostajem na slogu,
riječ tražim po slovu.
Zrak je bogotiji,
za misao pogubljenu.

Tugu ušuškam,
iluzijom uspavam.
Sramotu previjem
i zaboravom sakrijem.

Glavu dižem gore,
bradom param oblake.
Oči se suzama pune,
u čast umrle lude.




ARNELA ŠABANOVIĆ, 1991., BOSNA I HERCEGOVINA, ZENICA
STRAH

Skrivena od razuma,
pažljivo iscrtana,
mladost prolazna.
Navratite pa recite,
nema one koja čuva uspomene.
Putokaz u nepoznato.
Nevidljiva,
predodređena sudbina.
Jedni bez drugih ne postojite,
ne strahujte kada se rastajete.
Timor poenam.
Prolaznost je sigurna.



MARINA SINANOVIĆ, 1993., SRBIJA, BOR
TEŠKI GOST

Iz dubina bezdana
ko od gvožđa pravljena
na srce mi nalegla čežnja.

Beskrajna ko gorčina čemerna
dušu mi natovarila kamenje da nosi.
Dlanove svoje nebesima je pokazala
ko napuštena kuća svoje trnje.

Miljama ukrug - žive duše nema.
Ratovi bukte u mislima. Ona besni
- lutanje joj beznadno.
Samo umor na kolenima kleči.

Poznoj dobi noći prikrala se u san
ko od gvožđa pravljena - priznala je da je teška.
Visoka ko žena - samouverena, došla je po svoje
sa imenom Čežnja.




SLOBODAN STANIŠIĆ, 1989, BOSNA I HERCEGOVINA, BIJELJINA
NEMOJ SE ČUDIT'

Prazne su žile i trijezni komarci...
Prestaću dušu pred tobom izuvat'.
Nemoj se čudit' kad padnu mi kapci,
dijete u meni se prestalo grudvat'.

Suha su polja i umorni kosci...
Tuđe te krilo drži pod kaznom.
Nemoj se čudit' kad izrone rovci,
pod stopom tvojom svo tlo je prazno.

Vene ti nebo u krošnjama gustim...
Skraćuješ ljubav da produžiš dan.
Nemoj se čudit' kad ruku ti pustim,
i slažem u trenu da znoji se dlan.



RADOSTINA GEORGIEVA, 1996, BULGARIA , SOFIA
NIRVANA IZGUBLJENOG VREMENA
ti
pronašao si me
u izgubljenom vremenu
nađenih ljubavi


English version:
"Nirvana from the lost time"

you
met me
in the lost time
of
the found
love




SARAH ISUFI, 1994, ALBANIA, KAVAJË
U MOJOJ PRIČI NEMA PRIČE, SAMO JA

Sve priče počinju tim sićušnim glasom
u grlu, zaglavljenog poput kamena
protresenih srca, u rajsferšlusu umova...
Sve priče imaju šta da kažu,
da bi iz njih pričala čarolija.

Moja priča nije više oduševljena,
a još manje zbunjena.
Moja priča tjera me da umrem u dubini mora
dok bi se zbog mene i dalje na obali zabavljala.

Nema određenih odredišta
da me negdje odvede.
Još uvijek sam i tu i tamo
uživam u ružnom sajmu nečega što ne želim kupiti.
Kako je svemir mali?!
A opet tako je teško naći sebe
čak i kad se glasno zoveš.
Ovakva ili onakva,
raščistila sam sa sobom kakva ću umrijeti. .

Vidite, nemam priču za pisanje,
već ono o čemu sam pisala - to želim biti.
Nemam lijepe priče,


English version:
My story ain’t no story, but me

All stories begin with that little voice
in the throat, stucking like a stone,
shaking hearts and closed minds…
All stories have something to tell,
at least it’s worth to spell.

My story ain’t more enthusiastic,
nor less confused…
My story makes me die on the deepness,
and on the shores I’m still amused.

No certain destinations
can lead me somewhere.
I’m still there and there
enjoying the ugly fair.
Oh, the space, how small!
Finding myself would be hard,
even after a loud call.
Right or wrong,
weak or strong,
I’m clear about how I want to fall.


I have no story to write,
but the one in which
what I write, I want to be.
I have no more beautiful story,
but the one, in which I’m back to me…!

Albanian version:
Tanë historitë që m’çojnë n’mue

Tanë historitë fillojnë me nj’at za të vogël,
si ujë i mekun
n’fyt ngecun.
Tanë historitë kanë diçka me thanë.
S’paku me i tregu s’ashtë fort muzg i ranë.

Historia jem s’ashtë ma e lumtun,
as ma pak konfuze…
Historia jem m’ashtë vdekje e thellësive pa kthim,
m’ashtë dhe jetë e brigjeve n’harrim.
Atje jam, atje
tue shijue të vërtetën pa atdhe.
I vogël horizonti,
sa me ma të madhen thirrje
zor me e gjet vedin.
Të drejtë,
të dobët,
të fortë,
të sigurt ku me e sfidu largësinë a detin.

Nuk kam histori me shkrue,
përpos asaj që çka shkruej, du me kenë.
Nuk kam histori ma të bukur,
përpos asaj, që m’çon n’mue,
ambël tue m’diktue folenë…!



IVAN GERASIMOV, 1994., BUGARSKA, SOFIJA
SLOBODAN ČOVJEK

Otkako se rodite i otvorite oči...
Otkad hodate i počnete pričati...
Otkako vas roditelji pošalju u školu
a vaši semestri vam se nerado plaćaju...
Onda vam drugi i posao pronađu
i polako se penjete stepenicama...

"Ali, znate, nisam siguran da to želim biti!"
Sasvim je nevažno, kažu, samo dobro stisni
olovku koja će ti život raširiti.
I stvarno, nije bitno
ko razgovara sa vama o obuci,
sve diplome, tapasi i oklopi,
neće vam kupiti uspjeh;
jer je najvažnija stvar na svijetu
BITI SLOBODAN.
Svako dijete koje previše u čovjeku živi
od neke psihijatrijske bolesti oboli,
jer samo SLOBODAN ČOVJEK
nadjača sve djetinje ubode mačem u sebi.
Mač statusa quo, u gomili ljudi,
još uspijeva da bode samo kamen.

ŽIVI hrabro, makar četvrt vijeka
ŽIVI POŠTENO, KAO SLOBODAN ČOVJEK


Bugarska verzija:
СВОБОДЕН ЧОВЕК

Когато раждаш се и очите си отвориш,
когат прохождаш и започваш да говориш,
когат в училище родители те пращат,
и с радост семестрите ти плащат.
После работа казват да намериш,
и по стълбицата бавно да се покатериш...

Но не съм сигурен, че го искаш,
не те, А ТИ ТРЯБВА ДА Я СТИСКАШ -
писалката, с която ще твориш,
и живота свой измайсториш!!!
Няма никакво значение,
кой говори ти за обучение,
всички дипломи, тапии и "доспехи",
няма да ти купят истински успехи,
защото най-важно на света е
ДА СИ СВОБОДЕН, повярвай ми, така е.
Да живее в теб детето малко,
и да лудее всякога, немалко,
защото само оня, който е СВОБОДЕН,
живее, а не е с меч прободен!
С мечът на статуквото, тълпата,
и той успява да запази си душата...

ЖИВЕЙ СМЕЛО, МАКАР И ЧЕТВЪРТ ВЕК,
НО ЖИВЕЙ ИСТИНСКИ, КАТО СВОБОДЕН ЧОВЕК!

VASIL SHUMKA, 1961., ALBANIA, KORCE
POEZIJA O MAMAMA

Ako želiš stvoriti pjesmu za majku
ne moraš biti pjesnik,
čak ni dugo razmišljati;
samo uzmi olovku za pisanje...
Srce će zapjevati
i duša će ti se zasmijati!
Radovat ćeš se!
... i kao u raju uživati.

Kad si mali
samo u naručju majke se osjećaš kao kralj.
I ona te vodi gdje god ide.
A kad odrasteš
sjeti se te mame koju si pratio
i u čijim trenucima si bio i usnio
... život vrijedi dati za nju!

Ona te rukom miluje,
zagrli, poljubi...
i tvoja duša se prolješpša.
Blagoslavlja i u tančine savjetuje:
- Budi dobar!
- Čuvaj se lošeg
i ne odvajaj sebe od Boga!

Nešto iskreno,
poput majčinskih poljubaca,
s uljuljanom dušom
poput jezerskih valova...
Evo što vam savjetujem:
- Čak i ako uživate u kraljevskom bogatstvu,
čak i ako idete na Mjesec,
nikada nećete naći drugu mamu!


Makedonska verzija:
ПОЕЗИЈА ЗА МАЈКАТА

Ако сакаш за мајката песна да твориш,
не мора поет да бидиш,
па и ниту долго да се мислиш,
само земи молив да пишуваш...
...Срцето ќе ти пее
и душата ќе ти се смее...
Ќе се радуваш!!!
...и како во рај ќе уживаш...

Кога си мал,
во мајчини прегратки се чуствуваш како крал,
ја сакаш до тебе,
каде да појдеш да биде по тебе.
А кога ќе порасниш
само на мајка се сеќаваш,
во секој миг ја бараш...
...за неа животот го даруваш!

Со својата рака те милува,
силно те прегрнува... те бакнува,
душата ти ја разубава...
Те благословува
и без крај те советува:
-Добро да правиш.
- Од лоши да се пазиш
и од Бог да не се делиш!

Со искреност,
како мајчински бакнежи,
со мирна душа
како езерски бранови.
еве што ве посоветувам:
-И ако во царска богатина да уживате,
дури и на месечината да отидете,
друга мајка никде нема да најдете!



LENA KYROPOULOUS, 1975., GRČKA, THESSALONIKI
OSMIJEH JE ZVIJEZDA

Lutala sam sa lavovima i po grmljavini.
Ruke su mi se smrzavale od samoće, od noćnih eksplozija iza ledenih oblina mog straha.
Oči su mi se usklađivale sa izgovorenim riječima i moj odjek nije imao dušu da izgovari svetlost iznutra.
Trebalo mi je nekoliko života da shvatim da imam hrapav jezik.
Jezik koji postoji vijekovima prikovan je za ćelije zadovoljstva.
Plakala sam, patila. Imala sam blata u ustima. Kušala sam arogantnu apatiju. I zavoljela je.
Sada želim preći ciljnu liniju ovog vremenskog okvira.
Osvrtanjem oko sebe i gledanjem u vas... u našem staklenom prizoru. Ova velika nevinost. Ovaj bosi mjesec. Samo luda nagluha rok zvijezda može čuti njegovu glupost u meni, sve što je popljuvalo mi dostojanstvo.
Nazovite me i bit ću tamo poput plavog neba otvorenog srca, poput golubice na ramenu boje vašeg daha.
Odmrznula sam vrijeme. Probila sam okvire.
Slijedite me, možemo od ljubavi se ponovo može praviti ljubav!
Od čovjeka do čovjeka.
Srcem do srca.
Možda nam Bog vrati izgubljenu kapuljaču našeg djeteta...

Kad bi nada imala memoriju samo...



ROLANDA STEFANOVA A. MAKTUBA, 1992., BUGARSKA, KUBRAT
LJUBAV U STAROJ ODJEĆI

Zivimo u vremenu u kojem
svi su tako zauzeti
(a non-stop online)
svi bježe od stvarnosti
i zavole kraj
već na početku.

U opticaju je sad milion ljudi
izbor se klikće na aplikacijama
kao jelovnik kad gledamo
u restoranu.

Tako besmisleni trenuci
žele mi da odem kući
(toplo je u vama, ali ne i oko vas)
gdje je vrijeme prestalo.

Tražim našu ljubav
da smo zbog nje stalno offline
i u našoj planeti
da živi samo aplikacija
'Ljubav'.

Ne moraju svi da znaju
o staromodnoj nam ljubavi
stvorenoj
bez nepotrebne buke,
bez najave.

Ljubav ne treba pokazati svijetu,
dok te imam,
i dok te volim
želim tihu sreću.


OUR OLD-FASHIONED LOVE
/ENGLISH TRANSLATION/

We live in a time where
everyone is so busy
to run away from reality
and say “The end”
at the beginning.

Because there are millions of people now
which we choose with applications
as if we were looking at a restaurant menu.

In these so senseless moments
all I want is
to get home
warm inside you
where time has stopped.
I want our love … always be offline.
On our planet
the only application is called ‘Freedom & Love’.

Not everyone needs to know,
it is our old-fashioned love
without unnecessary noise,
without notification,
without having to show our love to the whole world
as long as I know I have you,
as long as you know I love you
this is enough for complete happiness.

*****************************************************

НАШАТА СТАРОМОДНА ЛЮБОВ
/BULGARIAN TRANSLATION/

Живеем във време, в което
всички са толкова заети
да бягат от реалността
и да казват ‘Край’
още в началото.

Защото сега има милиони хора,
които избираме с приложения
сякаш разглеждаме менюто в някой ресторант.

В тези така безсмислени моменти
единственото, което искам е
да се прибера на топло в теб,
където времето е спряло.
Искам любовта ни винаги да бъде офлайн.
На нашата планета
единственото приложение се нарича ‘Любов и свобода’

Не е нужно всички да знаят,
това си е нашата старомодна любов
без излишен шум,
без известия,
без да се налага да демонстрираме любовта си на целия свят
стига ми да знам, че те има
стига ти да знаеш, че те обичам.
Това е достатъчно за пълно щастие.






GEORGI SLAVOV, 1998, BULGARIA, SOFIA
HAJ' SAČEKAJ U AUTU

ko najvećem bijedniku
oprošteno mi je što pjevam
tisućljećima:
progonite ovu bujicu mučenja

ti znaš to
našao sam daleko

prolazeći ispod
kroz pukotine
sunčeva svetlost Boga
zarobljena u čovjeku
prožimala je polomljene nokte
za zahrđali čelik napretka

poput vjetra sam letio natrag
u grad
u istu stražnju uličicu
gdje na kraju vaših putovanja
vi čekali ste moj slavni dolazak

nešto smo razgovarali
pompozno i nebitno
(slava je tako ljepljiva)

nemogućnost je samo luđak
i zato citiram nepoznate
što su pisali po zidu

i bijah tako mlad i umočen u ludost
i tako zaljubljen u melanholiju


English version:
Go wait in the car

Forlorn, forgiven for my sing
Millenia ago
“Chase this torrential torture away”

You know that
I Found Away

Going under
Through the cracks
The sunlight of a God
Trapped in a man
Permeates the broken nails
The rusty steel of progress

Like the Wind I flew back
Into town
Into the same back alley
At the end of my journey
You waited for my glorious arrival

We talked about something
Pompous and irrelevant
Glory is so sticky

Impossible is all but folly
And so I quote unknown
The Writings on the wall

“And I was young and dipped in folly
And so I fell in love with melancholy”



KALOYAN HRISTOV, 1997, BULGARIA, SOFIA
OBLAST
ovo je područje napušteno
već je godinama tako ostavljeno
moje djetinjstvo je moje
pa sjećam se svog djetinjstva
sjećam se trga koji niko nije uspio oživjeti
sjećam se te fontane
okolo trčanja i povlačenja za leđa sve je
to jednog dana palo u vodu
i nestalo


TYRAN PRIZREN SPAHIU, 1954., KOSOVO, PRIZREN
KONAČNO SRETAN

Pozvan na karavanu sreće
ispod plavetnila od svjetskih dijamanata pjesništva
Dobrodošlica.
okupljeni su mnogi plemići riječi.

Pisane pjesme su tako snažne
isklesaei od pravih majstora zadovoljstva;
Praćene zvucima gitare
a zatim uslijede koraci argentinskog Tanga.
Narcis cvjeta.
Paunovi impresivno pojačavaju svoje šarene perje.
Glasovi poput ponoćnih melodija šire se izvan noći.



CHANDRAMA DESHMUKH, 1983., INDIA, BANGALORE
MJESEC OVAJ

Naslijedila sam ovaj mjesec
Od budnih čežnja
I zabranjenog jadikovanja
Takvih kao što sam ja - Zagubljenih. Samostojećih.

Ova transcendentna zaostavština, blistava
Prekrasna za svjedočenje, jeziva za držanje
Zaslepljuje. Napeta. Hladna.

Naslijedila sam ovaj mjesec
Sa svim pomračenim torbama
Čiji su džepovi kao rane duboke
U otrcanim kraterima.

Gledam ga kako se transformiše.
U našoj krhkoj ljubavnoj priči.
U mom bešavnom detinjstvu.
Tvoja silueta, prigušena. Ti prašnjav.
Moj karuzel, čarobni. Maglovito je.
Ja pišem mjesec svojim mislima;
Ovaj mjesec.

Naslijedila sam ovaj mjesec
Od mojih posustalih predaka
Koje nisu mogli prebrojati
Zvijezde. Ožiljke.
I jednog dana, baš kao i oni
Predat ću ga
Nekome
Čija nepotpuna pjesma
Već dugo zatvara mesečinu.


Englsih version:
THIS MOON

I inherited this moon
From wakeful longings
And forbidden laments
Of those like me - Misplaced. Detached.

This transcendent legacy, beaming bold
Gorgeous to witness, eerie to hold
Blinding. Brazen. Cold.

I inherited this moon
With all it’s eclipsed baggages
It’s wounds winding deep
In numb craters.

I see it transform
In our brittle love-story
In my seamless childhood
Your silhouette, dim. dusty.
My carousel, magical. misty
I sculpt it with my thoughts
This moon.

I inherited this moon
From my jaded ancestors
Who couldn’t keep a count
Of stars. Of scars.
And one day, just like them
I will hand it over
To someone
Whose incomplete poem
Longs a moonlit closure.



ZLATINA TODOROVA, 1994., BUGARSKA, SOFIJA
MOJIH HILJADU ZAŠTO-HILJADU ZATO

Ko će reći: "Šta je ljubav?
Gdje je i ima li, pred Bogom, smisla?"
Ko će reći da je rođen spreman
mijenjat' onog' što mu je duša svisla?

Ko će usud filtera za duše
nositi na koži, gdje srca ne bole?
Ima li neko ko bi gledao djecu
kako na bijeloj dojci smrde, trule?

Ko postavlja takva pitanja?
Taj ne spava a diše - zasigurno.
Ko li sam ti ja? Za šta jesam
i zašto ćutim? Da pišem, puno.

Ne shvatajući koliko smo mali:
mi budimo nesutrašive prizore
- u strahu čujemo svoje sažaljenje
i pitamo se: "je li lijepo iza zore"?

Ko će reći postoji li sjutra?
Znamo li sebi biti metak?
Teški smo od hrane ili oteža sloboda?
Jesu li mrtvi oni koji vjeruju u početak?

Ma, ko će mi reći gdje ću disat'
i hoće li mi svaka minuta biti gora?
Zatvorit ću se ili odgristi rešetke:
pisati pjesme na prozoru zatvora?

Ako još uvijek neko nešto zna -
neka kaže!
Da vas čujem!
Istina je čak i zlobna,
ali čovjek je lud, pa lud i ne vjeruje.

Ljubav nije tu da prosuđuje.
Ona nema veze sa religijom.
Bog je društveno zloglasna tama;
a ljubav je put ka' raju, sasvim svijetlom.


Bugarska verzija:
Кой ще каже какво е любов?
Бог къде е и има ли смисъл?
Кой ще каже ,,Родих се готов
да заместя някой отишъл си''?

Кой ще дръзне да търси душата си
там, където сърцата не бият?
Кой ще иска да гледа децата си
на земята, в която ще гният?

Кой задава такива въпроси?
Кой не спи, за да може да диша?
Кой съм аз? За какво и защо съм?
Кой мълчи, за да може да пише?

Не разбирайки колко сме малки,
се събуждаме по-нестрахливи,
във страха си сe виждаме жалки
и се чудим кое е красиво.

Кой ще каже дали има утре
и ще бъдем ли някога цели?
Свободата колко е трудна?
И живеят ли горе умрелите?

Кой ще каже къде ще издъхнем
и дали ще е тъжно задълго?
Ще се върнем ли, или ще млъкнем?
И ще пишем ли песни за стълбата?

Ако някой все пак знае нещо -
нека каже!
Пък колкото чуем.
Истината, дори и зловеща,
е човешка във свойто безумие.

Любовта не е тук, за да съди.
Не плачете, че нямате вяра.
Бог е всяка тъмна задъненост.
Светлина и път е.
След края.


SELVIJA FERIZOVIĆ - LUZ, 1991., SRBIJA, NOVI PAZAR
NEKA DRUGA

Slika iz platna u korito curi
i kroz krovorede provuče se dan.
Tebi iz košulje srednje oko zuri
u vašu klupu na kojoj si sam.

Još jedna noć bez svedoka
nemo ti život prolazi kroz zbilju
i to što kapa iz srednjeg ti oka
umre na putu do njenih očiju.

Voliš je kažeš, al joj ne znaš reći
ljubavna su čula za legure skupe
ti imaš samo parče ovog neba
i u njenom gradu sve su tvoje klupe.

Hteo bi da joj objasniš svet
i vrednost njene Aristokratske kože
odavno kič u kosi je cvet
prokleto svesna je koliko može.

Svestan si njenih tački u poruci
i svakog progutanog odgovora
pravdaš joj odsustva sa sastanka vašeg
i tiho maštaš da to tako mora.

Tvoje srednje oko vidi da je gubiš
i da ti iz ruke klizi njena ruka
zatvara oči dok je nežno ljubiš
s osmehom pita, postoji li druga?

Postoji, kažeš.
-Ti si neka druga.


RENATA PENCHOVA, 1998., SJEVERNA MAKEDONIJA, ŠTIP
BEZ NJEGA

Treperim, karakterišem, simpatišem...
On budi moje godine.
Bučna je nejasnoća, a njen nedostatak ... nezaboravan!
Nikada joj nisam bila tako blizu,
a još uvijek tako daleko sam od nje.
Sve što sam imala od njega, držala sam u sebi:
sve njenegove riječi, ljubav i sunčanje.
Zaključao me i kroz otvor za ključanicu
Pokrio me i s nekom drugom oživio.
Znate li zašto? Jer nikad neću imati
dovoljno novca da mu kupim ponovno rođenje.
Možda u nekom drugom svemiru, ali ne u ovom umirućem.
Raste žudnja da mjerim širinu svoje duše i
da visi istok negdje kao onda kad je odletio.
Ništa nije zastrašujuće kad znam da diše.
Osvjetljava sam vrh, na kraju krajeva, i sam je postao svjetlost.
I oko mi je napuhano suzavcem, ne verujem da će ikad zablistati.
Umirem za njim, a ne mogu mu se ni približiti.
U meni ostaje najljepše živo sjećanje.
Nisam uživala u tome, a sada bez njega ne znam kako bih uživala uopšte.
Tražit ću te da naučiš,
kako želim da te volim.
Kako želim da me voliš?
Kako se ne bismo sklonili?

Treperim, karakterišem, simpatišem...
On budi moje godine.


Без неа
Трепетлико, лико, ликовие,
биди мое вековие.
Бучен недорек, недостиг...незаборав!
Никогаш толку блиску до неа,
а секогаш толку далеку од неа.
Се’ што имав од неа, се’ во себе содржав,
сите нејзини зборови, љубови и сонца.
Ги заклучив и отворот на клучалката
го покрив со некое повторно оживување.
Знаете зошто? Затоа што никогаш нема да имам
доволно пари да го купам нејзиното повторно раѓање.
Можеби во некој друг универзум, ама не во овој во кој што се умира.
Растам копнеејќи да си ја измерам широчината на душата и
да се вивнам кон исток таму некогаш и некаде кога таа одлета.
Ништо не е страшно, кога знам дека таа диши, дишам и јас.
Сама си го осветлува врвот, впрочем и таа самата е светлина.
А моево око е прегорено, со солза да го помолиш, не верувам дека ќе пушти светлина.
Умирам по неа, а никако не можам да и се доближам.
Најубавиот жив спомен останува во мене.
Не ја нарадував, а сега без неа јас не знам како да се дорадувам.
Ќе те барам за да научам,
како сакам да те сакам.
Како сакам да ме сакаш?
Како требаше да не се отсакаме?

Трепетлико, лико, ликовие,
биди мое вековие.