Pjesme (12.-22.)
DUŠICA PAJOVIĆ, 1956., CRNA GORA, PODGORICA (MATAGUŽI)
DALEKO
Oslušni:
počinje jesen da razmotava uzdahe.
Vedra noć je raskopčala košulju
za drhtaj dodira nagih misli
u predaji pesme ponoćne..
Oslušni:
sustiže razum oteto vreme.
Pakuju se koferi težinom
čekanja dolaska početog života
umrlih senki ljubavi.
Stišava se topot
odjeka drumovima.
Ostaje spaljeni trag
za ogrlicu večnosti.
DANIJEL VIDAČAK, 2000., BOSNA I HERCEGOVINA, PRIJEDOR
VOĐA
Žalio se siromah kamenu:
"Slušaj; srce moje nariče
i počeće da plače ti na ramenu
dok pričam ove klete priče".
Al’ visok kamen, čvrsta stijena:
mrko gleda, kao da kazuje ovako:
„Sikter tamo, rago lijena!
Šta bi bilo kad bi svako plak’o?“
"Meni ne treba hljeba vruća.
Ma, ni mlijeka... Vode neću!
Znam, srca si malo kruća,
al' tješi dok žalim prošlu sreću."
Kamen ne reče ništa više
i hladan bi u starčevom plamenu.
Rađalo se sunce, padahu zvijezde uz kiše,
a on je umro, klečeći na kamenu.
DONKO NAYDENOV, 1980, BUGARSKA, BELOGRADČIK
JEDAN SLUČAJj
Napio sam se kao životinja
u kafani tog djeda Mite.
Onda sam odlučio otići kući,
da me noću ne vidi rodbina.
Usput sam vidio mali trg
i ideja mi je došla da se odmorim,
pa sam sjeo teško na glatki asfalt,
gledajući u mrak.
Moj umor je bio tako jak,
a pijanstvo j- prava katastrofa:
legao sam na topli trg
i odmah zaspao k'o vojvoda.
Kasnije se stvorio olujni oblak.
Strašna kiša se prelila
i bila je velika poplava,
pa me je cijelog skvasila.
Ali ja, pijan, čvrsto zaspao;
ostavljajući da me voda moči
i sanjao sam san, divan san,
kako neumorno plivam u okeanu.
A, rođaci su me tražili:
zvali komšije i prijatelje,
prošetali cijelim naseljem...
Nestao sam bez traga.
"Lele, ovaj mali, šta mu se desilo
po ovoj kiši- razboljeće se,
može ga pojesti medvjed ili vuk,
ili da ga lopovi napadnu ... "
A ja- probudio sam se sjutra:
mokar, težak, trom, u mamurluku
i polako sam krenuo prema domu:
pognute glave, kao skitnica.
Kući se okupilo mnogo ljudi.
Žale me, mole se, razmišljaju...
"Ne bojte se bre, živ sam!" - kažem,
a oni me u čudu gledaju.
Bugarska verzija:
ЕДИН СЛУЧАЙ
Напих се здраво, 'все едно... говедо,
у кръчмата на оня дедо Мите,
па после бързо хукнах кат' торпедо,
да не ме дирят наш'те по нощите.
По пътя аз видях площадец малък
и ми дойде идейка да отдъхна,
та седнах тежко на асфалта гладък,
вперил очи към тъмнината мътна.
Умората ми беше тъй жестока,
пиянството пък - истинска несгода,
че легнах меко до бордюра топъл
и тутакси заспах като войвода.
А нощем облак тъмен се възнесъл.
Порой от него силен се изсипал.
И мощни речни вади той донесъл,
та всичките ми дрехи бе разсипал.
Но аз, пиян, си хърках непробуден,
оставяйки водата да ме бори.
И сън сънувах, някакъв си чуден,
как в океана плувам неуморно
А наш'те тръгнали пък да ме търсят,
звънели те на всичките познати,
отишли чак на край село по пътя,
но сякаш бях изчезнал безвъзвратно.
"Леле, момчето, к'во ли става с него,
у тоя дъжд че 'земе да настине,
па мечка или вълк че го налегнат,
или айдуците че го настигнат..."
А аз сабале се събудих рано,
подгизнал, тежък, муден, махмурлия,
и бавно се запътих към дома ни,
навел глава и крачещ кат' кадия.
А пък у нас една сюрия хора.
Оплакват ме, и молят се, и думат...
"Не бойте се. бре, жив съм!" - им говоря.
Пред смаяните погледи върху ми.
NIKOLA SPASENIĆ, 1980., SRBIJA, BEOGRAD
KRALJICA
Želiš da budeš kraljica?
Dobro, Sonja.
Pustiću te u svoje srce.
Gospodari njime.
„Mogao bih Vas zavoleti, Vaše visočanstvo.
Hteo bih biti Vaš sluga.
Ispuniću Vam najskrivenije prohteve.
Stvarno hoću:
zaista priželjkujem, svim bićem.“
Ah, prokleto lep ugođaj se vraća.
Bezrazložno se plašim, nepotrebno drhtim.
Stiglo je proleće:
ti si moje sunce.
Ugrej me.
Miluj blagorodnim zracima.
Pomozi da poletim.
Poražavajuće stanje zaljubljenosti
na neka davna vremena seća.
Opet sam napet, opet zanesen;
ponovo uživam u bolu:
malim, slatkim mukama.
„Da li joj se sviđam?
Ma ne, ma kakvi.
Mada, možda ipak?
Ko to zna?“
Želiš da budeš kraljica?
Dobro, Sonja.
Otvoriću ti u svoju dušu.
Gospodari njome.
„Radite sa mnom šta Vam je volja,
Vaše visočanstvo.
Vaš sam rob.“
Učiniću raznorazne gluposti za prijatno peckanje:
senzaciju snage, senzaciju moći.
...Dokaz da sam živ.
Pomutila si mi svest:
zbunila, obradovala.
Nisam očekivao. Nisam se nadao.
Stiglo je proleće:
ti si moj mesec,
u mraku što osvetljava put.
Pokaži gde da idem.
Reci: kuda sam krenuo?
Dolazi naredno razdoblje.
„Da li joj se sviđam?
Ko zna, ko to zna?“
Želiš da budeš kraljica?
Dobro, Sonja.
Daću ti svoje telo.
Gospodari njime.
„Sada sam Vam ustupio sve,
Vaše visočanstvo.
Ogoleli ste me do srži.“
Uzmi, nosi,
ne treba mi.
Podario bih ti mnogo, mnogo više:
ali nemam.
Stiglo je proleće:
ti si zvezda,
moj sjaj u očima,
moja radost, moja sreća.
Proganja me stari, bezobrazni poriv
i nameće pitanja:
„Da li joj se sviđam?
Ma ne, ma kakvi.
Mada, možda ipak?
Ko zna?“
Želiš da budeš kraljica?
Dobro, Sonja.
SLAVKA BOŽOVIĆ, 1965, CRNA GORA ,NIKŠIĆ.
PLETISANKA
Nebo potka, prsti- žica.
Snove plete od uranka.
Uplete i osmjeh s' lica:
neumorna pletisanka.
Osnova joj čista duša:
danonoćno, ljubav plete.
Dok disanje lati sluša
leptiri joj na dlan slete.
Po pamuku neba tanka,
lakoprsto kupi svice.
Misli štrika, pletisanka!
S' usana joj poju ptice...
Plaho zađe, poput laste,
te uhvati recku sunca.
Šum izvora dahom nađe:
prikači ga rubom srca.
Dok vjetrovi snove tuku,
za jarbole- mustre kači;
sidrom- veže ih za luku.
Iz grudi joj ponos zrači.
MARINA LETIĆ, 1996, BOSNA I HERCEGOVINA, BIJELJINA
POZORJE
Vjeruješ li u ovo što pričam
il' od praznih riječi damar se stvara?
Pogled je tvoj mom zanosu sličan.
Ista ti misao- misao para.
I ja sam, vjerujući da mogu,
povjerovala vjerovanju svom.
Sad u raskolu tražim slogu,
što je suprotno vjerovanju mom.
Ipak su riječi bile djeca:
neiživljene,nedozrele da se kažu;
i dalje mi se strasno srce breca
kad one umjesto mene lažu.
Pokloniću se na kraju svakog čina,
jer ugled je zahvalnost koju pružim.
Priznajem, bučna mi je ta tišina
što mi namijeni publika kojoj služim.
Šekspir je zanavijek imao pravo!
To pozorje ulogu dade i meni.
Svako dobije koliko je dav'o ,
a aplauz ode- razvratnoj ženi.
I ja, ponekad, povjerujem riječima;
povinujem se- k'o sluga okrutnom caru.
Mogu se boriti i sa većima
ako porastem u svome daru.
KEMAL VALJEVČIĆ, 1988., BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
KIKOT PJESNIKA
Čio sam i veseo, ulovljen u raj.
Koje sudbe odrediše moju sudbu?
Meke ljetne kiše posipaju glavu,
Kvase kosu,
Svježe dušu.
Zlatni pupoljci zriju,
Prosipaju mladost dokle pogled seže,
Poletnosti leže u ljuljaškama vjetra,
Dok se njišu sve one usijane sjete,
Pjesnici glade riječi,
Kišu rime,
Kikoću pjesme,
Dnevne zvijezde raja slijeću na tjeme
Svake glave u kojima bujaju mašta i vrijeme.
Sjaj nebesa ne da gledat' u se,
Tako je to kad naglo digneš pogled,
Uzrelo ljeto se osjeća u venama,
Kola žilama opojno,
Smjelo i vrelo,
Dok se vječnost smješi poletno
Ulovljen u raj, čio sam i veseo.
VLADIMIR ARANĐELOVIĆ, 1985., SRBIJA, SMEDEREVO
MOČVARA
Ćutanje močvare sluti nečiju smrt.
Svi se nadaju, u strahu,
tuđu.
Nema prijatelja u paklu opstanka.
Vrste se unutar sebe kidaju na slabe i jake.
Porodice, familije, rodovi i carstva
- sve se ruši.
Ceo jedan svet se ruši.
Svi ostaju sami: sa sobom i svojim strahom
(od smrti, od drugih, od samoće, od zvukova i kretanja).
Usamljen, lak plen
- paralisan strahom.
Čekaju trenutak kada će začuti očajni krik
nemoćne žrtve.
Tada će odahnuti u sebi.
Do sutra spašeni rukom proviđenja...
Ili voljom Predatora.
Ćutanje usnule močvare boji noć stravom.
Jedina živost, u tom mrtvilu, opštem
- tiho mljackanje zadovoljnog Stvora.
NIKOLA GAGIĆ, 1995., SRBIJA, SUBOTICA
MUKA
Muka mi je od onih što dele,
što narod samo ka' broj vide,
što se samo svojoj koristi vesele...
Muka mi, od monotone, stidne, etide.
Muka mi je od onih što samo kude
a, prekrštenih ruku, glasno sede.
Ma, ništa korisno od njih da bude...
Muka mi, od sede, surove bede.
Muka mi je od onih što besmislice zbore,
što grlo oštro rečima kvase,
prljavo se oni tim rečima bore.
Muka mi, od uzvišene arijevske rase.
Muka mi je od onih što nečasno bogatstvo prave,
što imaju na pretek i bisera i zlata,
što kovani novac svojim likom slave...
Muka mi, ugušiću se od tog stajskog blata!
Muka mi je od onih željnih moći,
što smrtnika vide kao roba
koji mora, gde god kažu, bezvoljno poći.
Muka mi, starog, helotskog doba.
Muka mi je od onih što igraju se vlasti,
što ih prate okrutno skupe svite,
što bahato vade narodne masti...
Muka mi, od site, veštačke elite.
Muka mi je i od sebe što se bojim,
što drhtim i jecam zbog tih ljudskih bruka,
što klečim i šapatom, za narod se molim.
Muka mi, od zvuka sopstvenih muka.
MIRNA GOTT, 1979., HRVATSKA, ZAGREB
IZLOG U IZRADI
Izlažem svoje mane
Kako te ne bi zaskočile po putu
Kako bi ih mogao vidjeti sve na okupu
Pogledaj ih pažljivo
Približi im se
Poneka te možda ugodno iznenadi
Druge oblijepi ljubavlju
Da ne strše i ne bodu
***
Izlažem svoje mane
Upoznaj ih, zavoli
Već su dugo moje suputnice
A jednom kad odeš
One će ostati
I tješiti me
***
Izlažem svoje mane
Najgore i najbolje prijateljice
Vječne kamenčiće u poderanim cipelama
Bi li znala hodati da nestanu
Ili bih se spotakla o vlastitu
Prazninu
PAVLE ALEKSIĆ , 1993. , SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE (MEJN) , BAR HARBOR
REČI
Odvešću ga na groblje, da priča za mene:
da upali sveće kada duva vetar, jer na grobljima uvek duva vetar,
- ljudi umiru u novembru.
Odvešću ga: da mi čuva leđa, da se naslonim na spomenik,
i da mami vrane iznad naših glava, da ne idu nikuda, da ih gledam u crnom mermeru.
Odvešću ga, da kaže šta ima da se kaže - i da to bude istina:
- jer ljudi na grobljima teško dolaze do istine.
Reći ću mu da upali još jednom sveće, jer sveće se gase dok si još uvek tu.
Pomaziš štene i ono ti prati noge do stanice a onda moraš da ga oteraš,
jer znaš da vozači autobusa ne vide štence:
- slično je sa svećama i grobovima.
Odvešću ga da priča naglas za mene,
- jer ljudi su nemi kada su pred grobom:
i previše govore i ne kažu ništa, a ne znaju šta je to što imaju da kažu.
Povešću ga sa sobom:
da kaže nešto što će mrtvi čuti
i što će staviti tačku na čitavu zavrzlamu kod ovih živih.
Da kaže: "the end", "el fin", "finito";
i da živimo srećno, do kraja,
kada god se setimo.
