Pjesme (37. - 47.)
ALEKSANDAR MARKOVIĆ, 1958, HRVATSKA, PETRINJA
UMIREM U DODIRU TEBE
MAŠTAM kako učim sebe
Tebe voljeti
Kako Ti šapćem na uho
i umirem
od dodira Tebe.
TI si moj svijet i
sa Tobom je sve ljubav
Bilo gdje da odem bio bi
već odavno mrtav,
Ti to znaš ali čekaš da Ti priznam,
da izjednačim stvarni život
i maštu...
Zar nije tako ?
Kaži mi
dok još mogu razumjeti
pokret, shvatiti riječ
moliti život
što plače u meni
Kaži mi
prije nego smijeh nestane
u rukama drugih...
SJETI se našeg veselja
u tuđim srećama,
zbog nekih drugih i
naših plakanja
- Cijeli svijet smo izgubili
ali mi smo ostali zajedno
I DA NAS NEMA
- BILI BI...
VILDANA STANIŠIĆ, 1971., BOSNA I HERCEGOVINA, ŽEPČE,
TOG SUMORNOG JUTRA
Kad osvaneš bez duše,
nepomično ležeći na odru uspomena i iznevjerenog povjerenja,
kad očima gledaš, a ne vidiš ništa sem lika dželata svog.
Ni suzu iz oka kad pustit ne možeš,
jer su iz napaćenog tijela i suze pobjegle.
Onog sumornog jesenjeg jutra kada se probudiš,
kad noge ti budu i od olova teže,
a ruke opružene ti nepomično leže
uz tijelo prazno poput oklopa od metala.
Kad budeš strana, tako daleka i samoj sebi,
tek tada ćeš možda shvatiti kako je sada meni .
I dok otkucaje svog srca brojiš,
shvataš da više ne možeš ni da mrziš, ni da voliš.
Da ne osjećaš više ni tugu, ni sreću,
ni ljubav, ni bol.
I nisi više svjesna postojanja svog.
Tad shvatiš, ženo, da si kroz cijeli svoj život
pogrešnim putem išla.
Tog jutra kad osvaneš, bez duše,
živa si, al' ne živiš dok sudbinu za sve loše kriviš.
Tog sumornog jesenjeg jutra
dok nebo bude plakalo zbog tebe,
shvatićeš da si u potrazi za njim
konačno izgubila i samu sebe.
MILAN ČORAK, 1946, HRVATSKA, VUKOVAR
BAŠČARŠIJSKI ĆEIF
Ilidžanski drvoredi pupovima okićeni,
proljećno se sunce sad za ljeto sprema,
zelenom dolamom Trebević se skriva,
čuje se poj slavuja, a mene tamo nema.
Baščaršija, srce moga voljenog grada,
ćeif mi je slušat' zvuke dobro znane
što se vijekovima u kujundžiluku čuju,
uz koje Sarajlije provode životne dane.
Jata golubova u letu šire krila,
slete gdje ih čeka mrva hljeba cijelog' dana
sa minareta mujezin na molitvu zove,
udarci čekića gube se u zvuku ezana.
Ćeif je sjesti uz džezvu mirisne kahve,
zasladit' se rahat-lokumom punim slasti,
dok negde iz daleka dopire pjesma uz saz,
puna suznoga behara, sevdaha i strasti,
Ovdje se živi polagano, nikom se ne žuri,
ovdje uz kahvu i moj stari amidža drema,
ćeifi on kao i dedo naš u onaj prošli vakat.
Miriše pečena kahva, a mene tamo nema.
Jednoga dana dozvaće me zvuk čekića
kojim kujundžije naš životni ritam pletu,
svoj ću ćeif ispuniti tu, na Baščaršiji mojoj,
najljepšem mjestu u zemaljskom dženetu
MILANCO MILENKOSKI, 1971, SJEVERNA MAKEDONIJA, ŠTIP
DOSIJE 5 I 1/5: KATERINA
Kad sam se rodio - mora da je prošlo treće veče
konstantno sam po strani - potisnut, pa čak i ugnjeten
pod raznim torturama, od jutra do večeri
svakodnevno, ceo dan - na tihoj vatri ispečen.
Moja kazna bela, a svetska - zove se Katerina,
bezobzirna zver - senkom koju mi raskida
potpuno me slomila - sitna sam čestica prašine,
hvata me pincetom i zato prezirem tu ludu Katerinu.
Nisam mogao više, tražio sam da me štite,
da me spasu od ovog svakodnevnog pritiska,
pukla bruka u celoj državi, priuštila mi je blamažu,
ona me je ubila pogledom u oči i dodala još jednu gnjavažu:
"Moje srce zlatno, ovo je samo između nas,
Katerinče tvoje je jedini tvoj spas
a sada ćuti, jer samo ako čujem tvoj glas,
raspašćeš se na komade u isti čas".
Isplati li se ovakav – život izuzetno bedan
ako samo za nenormalnu si toliko mnogo vredan,
bolje da me nema, pa onda u nekom sledećem životu
da živim kao ljudsko biće, pa makar živeo samo dan jedan.
A čak nije poželjno ni da se reinkarniram
jer će Katarina i za to da sazna.
Jedini spas je samo da me "korpira"
Tada ću možda moći da živim u miru.
ДОСИЕ 5 И 1/5 : КАТЕРИНА
Кога сум се родил - мора да била трета вечер
па да сум постојано - репресиран, па и гмечен
под разни тортури, од утро па до вечер
секојдневно, целодневно - на тивок оган печен.
Мојата казна белосветска - има име Катерина
безмилосна ѕверка - сенка што ми скина
ме растури комплетно - на најситна прашина
па ме збира со пинцета - таа луда Катерина.
Не можев веќе - па барав арбитража
да ме спаси од оваа секојдневна масажа
пукна брука - во цела држава бламажа
а таа ме прострела со поглед и следново го кажа:
“Срце мое златно, ова е само меѓу нас
Катеринчево твое тебе ти е единствен спас
а сега молчи, зашто само ако чујам глас
на составни делови ќе те растурам јас”.
Се исплати ли ваков - живот крајно беден
ако само за ненормална - си толку многу вреден
подобро да липсам, па во некој живот следен
да живеам ко човек, макар само еден ден.
А не е баш пожелно ни да се реинкарнирам
зашто Катерина и за тоа ќе се информира
единствен спас е само ако ме “корпира”
па дури потоа можеби да живеам на мира.
NENAD SIMIĆ - TAJKA, 1952., USA, FLORIDA
SAN, BEBO
Trebaju mi tvoje meke usne
i nekoliko poljubaca,
mora se sve lagano izmešati
ne samo na obrazima,
draga moja gospo x
sa jansima.
Trebam tvoj dodir
tako puno,
s osmehom,
namigni okom.
Ali, znam da kažem
sve od moje bebe iz snova!
IVANA BELIĆ, 2001., SRBIJA, SREMSKA MITROVICA
PESMA ZA TEBE
Beskrajno dugo posmatram te iz daljine,
živim u senci, duboko u svojim odajama tišine.
Nema za pitanja srca, gluva za njegov plač,
dok nadanje pusto kroz njega probada surove realnosti mač.
Okovale mi telo te oči čudne boje,
zarobile mi biće, a opet, nisu moje.
Otrovao mi um taj osmeh snežno beli,
zabranjeno mi je da imam ono što najviše želim.
U mom je oku zvezda, mlada, što tek se pali,
ona za tebe sija, a neki za nju bi sazvežđa svoja dali,
no ja ne volim lepotu pupoljka što tek ga vide’ svet,
ja volim zumbule plave što odveć’ su zreo cvet.
ĐORĐE MAKSIMOVIĆ, 1993, BOSNA I HERCEGOVINA, BANJA LUKA
PROGLEDATI
Spadne koprena sa oka
umesto večne ljubavi
pred sobom ugleda zid
posle lažnih dodira
i voljnoga slepila
duga iza večne kiše
sunce što grije tle.
Iz živih rana ističe so
iz zemlje trule nema ploda.
Kad koprena presahne
oči progledaju
ogledala laži pucaju
blagi raj rane zaceli
poljubac meki
nutrinu ponovo okrepi.
TOMA ZIDIĆ, 1988., HRVATSKA, ZAGREB
* * *
Ruka mi klizi
niz ogrtač od Tise
Oči bježe kroz
livadu koja nosi
mjesečeve brazde
Prsti propeti kroz staklo
prodiru na drugu stranu
Tamo -
pjeskovito brdo vjetrenjača
Ovdje -
golubica na grani
Gledam kako se
moje prisutnosti
susreću sa cestama
i neprekidnim putovanjima.
Gledam kako
moje ruke postaju tvoje
i kako se oblik mog tijela
prilagođava osmijehu.
Gledam smjenu
tišina i korake koji se
odnose prema nama.
Kumulonimbus.
Nakostriješio se.
Jedno tijelo
ljubi beskonačnost
u oba smjera.
Stihovi
okruženi krošnjama
u neprekinutom lancu.
Cirostratus.
Oblači svjetlost.
Kremen.
Prva iskra.
DANICA RUSOV, 1957., SRBIJA, NOVI SAD (VETERNIK)
BAKA
Prehlađena jako al u krevetu ne ležim
nije mi lako,al od obaveza ne bežim.
Tu u sobi leži jedna baka,nije moja
već od pokojnog momka -majka.
Već 10 godina,ona je moja briga,
kad vidim da je dobro,srce mi od radosti igra;
Sve ove godine dešavalo se svašta,
ne može to opisati njedna bujna mašta.
Znala me je rasplakati,jer joj je narav teška,
onda se zapitam,što je gledam,velika je greška.
Pa onda posle kiše,opet sunce sine
zaboravim sve tegobe,tepam joj od miline;
Život je težak u razna iskušenja nas stavlja
čas nam je dobro,čas ništa nevalja.
Ali kad je ljubav u duši,nema problema,
ona sve prepreke ruši.
Umojim godinama,nije baš lako
ja se jako trudim,pa ide nekako.
Zadnji 6 meseci,briga je velika;
pojaila se nezvana,jedna prepreka.
Nije više svesna,ni reči ni dela,
ne zna ni šta hoće,ni šta je pre htela;
Sirotica moja 90 leta,sad obema uvek,
dosta stvari smeta.
Godina je puno,i teško je jako;
kad mozak otkazuje,to ne shvata svako.
Zato se svakog dana,ja Gospodu molim,
da nam on pomogne,jel je ipak volim.
Vasiono velika,pozitivnih sila,
zaštiti mi majku,jel mi srcu mila...
DUŠAN ĐORĐEVIĆ - NIŠKI, 1951., SRBIJA, NIŠ
SUDBINA
Kad se popije poslednje vino iz čaše
Mesec se u nju useli, nada neka,
Na dnu se presijava, ljulja, ta prepreka
Mami da je popiješ bez ostatka,
Sa Mesecom, družeći se, ulice ravnaš,
Širiš, da kao zenice u strahu, ukočene
Tvoje telo podnesu, nadu pijanu
Za stvarni susret sa njom,
Sudbinom, koju drugi dele dok si se čudom
Čudio i svašta radio da zvezdama nedohvatnim
I sobom neutešnim, poslednjim vinom
Iz čaše, sa Mesecom, zavedeš tom ulicom,
Pijanom, ko letva, dok joj serenade mumlaš,
U hodu smišljaš skladnu rimu:
Da na tu prevaru, njenom pojavom sebe prevariš,
I po starom običaju nastaviš...
Taj trik je i meni uspevao, više puta,
Sa njom sam se često sretao tako, i verujte
Praznik je to uvek, kad u čaši sa vinom poslednjim
Mesec i ONA zaigraju ulicama ovim...
GENKA BOGDANOVA, 1950., BUGARSKA, JAMBOL
VOLI ME!
Voli me! Ne prestaj da me ljubiš, ne.
Ne uništavaj mi besmrtnu dušu.
Ako me prestaneš voljeti, čak i na kratko,
izazvaćeš mi, u srcu, sušu.
Zazivam te! Da me ne prestaneš voljeti!
Nemoj mi odlaskom dušu kidati.
U potpunosti sam stopljena sam s tobom.
Ako me prestaneš voljeti, cijela neću biti.
Nemoj mi reći da je kasno za ljubav.
Ne govori o izgubljenoj mladosti…
U ovom svijetu - teškom i surovom:
ljubav je radost, ljubav je zrak svjetlosti.
Nemoj mi reći da je kasno za ljubav.
Voli me, kao kad smo bili djeca!
Danas je život težak i surov
ali, za bol u srcu, ljubav je lijek od cvijeća.
ОБИЧАЙ МЕ!
Автор: Генка Богданова, България
Обичай ме! Не ме разлюбвай!
Душата ми безсмъртна не погубвай!
За миг дори да спреш да ме обичаш,
сърцето ми на болката обричаш.
Заклевам те! Не ме разлюбвай!
Сърцето ми с раздяла не погубвай!
Аз цялата със тебе съм се сляла,
разлюбиш ли ме няма да съм цяла.
Не казвай, че е късно за любов!
Не говори за отлетяла младост!
В този свят и грешен, и суров
любовта е светлина и радост.
Не казвай, че е късно за любов!
Обичай ме, тъй както в младостта ни!
Животът днес е труден и суров –
любовта е биле за сърдечни рани.
LOVE ME!
Love me! Do not cease to love, no.
Do not destroy my immortal soul
If you stop love me even for a break
Thou will obey my heart to ache.
I conjure you! To love me thou don’t cease
Do not with parting of my soul break a piece
I have been wholly fusing into thee.
if you stop love me, the whole I won’t be.
Do not tell me it is late for love.
Do not speak about a youth flown by!
In this world – hard and tough
love is a joy, love is a light.
Do not tell me it is late for love.
Love me as you did in our youth!
Today the life is hard and tough
But for the pain of heart the love is herb
NATALIJA NAUMOVSKA, 1993, SJEVERNA MAKEDONIJA, KIČEVO
ENIGMA
Njen misteriozni pogled bio je usmeren
prema tom maglovitom prozorčiću,
pokušavala je naći odgovor
na pitanja bez odgovora.
Kišne kapi vodile su ljubav sa zemljom,
a nebo je bilo jedini svedok
svih užurbanih ljudi
i svih upitnih pogleda
koji su tragali za skloništem.
Nemo je stajala i posmatrala
tražeći smisao
u svetloj noći bez sna
i tamnih dana
kada je nestašica bila velika
kao Ajfelov toranj
ili kada je zaborav bio nemoguć
kao sneg u julu.
Vetar joj je u kosi spavao,
a ruke je čuvala u džepovima
crvenog kaputa od kašmira
kao da je pozirala nevidljivom fotografu,
a on bi vešto zamrzao trenutak
jer ona je prkosila kiši
ili kao vješti slikar
koji bi je savršeno naslikao na platnu.
Sakrila je večitu uspomenu
u odajama njenog srca,
gde ih niko nije mogao pronaći,
preko pesmama povezivala se sa prošlošću
kada je i sama bila bezbrižna pesma,
a sada je samo obični eho
kojeg se mnogi prisećaju.
Silna u svom oklopu,
možda je odzvanjavala
u tuđim uspomenama
i nikada neće postati bezglasna nota.
Ona je glasna melodija - svojom pojavom oda života.
