MILI DUELI 2019 - DRUGI KRUG - LELINI AUTORI

Fields, marked with an asterisk (*), are required to fill in!

Dobrodošli na Mili Dueli 2019!


AUTORI

Lela ima ukupno 34 autora. Bit će prikazani u 3 odijeljka.

Pjesme (1-11)

TANJA OCELIČ,1969, SLOVENIJA, RENČE
NEMRTVA

ne bojim se Mjeseca
sjene Sunca

van sam života

ples ruku
zadnje simfonije

neusklađena

nogom u podzemlju
tijelom savijena

bez kostiju

velom noći
krijem lice

udovica
mrtve ljubavi

živog mi tebe



VUK STEVANOVIC, 1995, SRBIJA, BEOGRAD
DEVOJKA BEZ LICA

Ne sećam se tvoga lika
Nit očiju tvojih boje
Prisećam se samo kad je Kika
Veselo i mlado kaputom duše svoje
Prekrila nečije ruke

Nečije grudi nečije lice
U hodniku škole u raju za mlade
I htedoh da priđem i da pitam ptice
Čija je to smeđa kosa koja stade
Mirno iza Kike

Videla se samo kosa i čizmice bele
Jer je bilo mraza i pahulja sedam
I da znadoh u tom času nade vrele
Da poslednji put te gledam
Prišao bih i ćutao

Jer ćuteći više voliš nego rečju
Jer ne znajuć više žudiš neg iskustvom
Ostade mi srce na tom međurečju
Na omaž životu smrti i snu pustom
Laku noć devojko bez lica

Devojko bez grudi devojko bez stasa
Devojko od smeha ali bez kikota
Te noći kad su ptice ostale bez glasa
Otišla si iz naših života
Laku noć princezo bez greha

I sad vidim tvoju sliku
Al je kasno da te budim
I sad opet vidim Kiku (no u crnom ruhu)
Al je kasno da ti nudim
Svoju ruku

Idu ljudi sa licem sa čelom
Koračaju sa izrazom veštim
A ja pamtim devojku bez lica
Idu ljudi svojim toplim telom
Puna ih je najveća ulica
Idu ljudi s mačem ili strelom
Boreći se sa svojim životom
Ranu bitku izgubi skitnica
Nije važno šta će biti potom
Otišla je devojka bez lica



ZLATKO CERKEZ,1960.,BOSNA I HERCEGOVINA,BLAGAJ,
KRATAK DAH SKUPA LJUBAVI

Osjećam miris potrošene mladosti
Duboko u zglobovima sopstvenog mi života
U mene je neka crna jesen ušla nečujno
Dahom minulog rata

Truhlo lišće lijepi se za moje noge i obraz
Dok kročim ulicom ostavljenog grada
Ti lijepi stari sokaci zatrnuli u mraku vremena
Mirisni pupoljci mladosti moje ostavljene

Neki čudan vjetar pustoši naša znamenja
Crne barke sa još crnjom posadom pristaju
Iz onog sutra u ovo danas nepokolebljivi i zli
Bit čovjeka što je zla, vjerna samo sebi

Prizivam svoju generaciju, mladost u zrelim godinama
Pozivam ta daleka ljeta na plažama pokraj Begovine
Plaže u blizini moga doma,bijele,okrečene,
mirisom kreča
Gdje majka i babo sretni gledaju moje odrastanje

Uzalud zamišljenost,kad rijeka je preplavila dane
Bujica vremena što narasla je do smrti i dna
Izgubljeni u vremenu traže šutnju
Tmina postaje dominantnost što iskrenost se zove
U svjetlu spava mrak


ENSER HODŽA, 1976, ŠVICARSKA, ZÜRICH (VOLKETSWIL),
STAROST U TUĐINI

Čovjeka, kada otputuje,
Plaše ga dvoje…
Plaši ga zaborav,
Da ne zaboravi
I zaboravljen bude,
I plaši ga strah od starosti
U nekom tuđem sokaku,
U nekoj hladnoj čaršiji,
Okružen strancima.
Kazna metopole...

Dok mutnim očima,
Kroz brda gledam svoj dom,
Svjestan da
Nije halucinacija,
Nikakva fatamorgana,
To je samo pogled srca
Očima čežnje,
Željne zavičaja
I rodne grude.

Vidim svoj dom,
Začežnjelo ognjište,
Tu se više ne bajramuje,
Na ođaku,
Gdje je tanki mlaz dima
Ngovještavao topli dom,
Vidim ptičije gnijezdo
Čvrsto sapleteno,
Kao za vječnost…
I, kao da mi pod nos
Miris vlažnog pepela,
A pred očima neko sivilo
Što krade mi boje
Lijepih sjećanja
Na dom, ognjište,
Gdje se nekad
U žamoru i osmijehu
Dočekivali Bajrami …
Sjećanja na ognjište,
Gdje je miris
Pečenog hljeba, ipod sača,
Mamio dječju radost,
Tu ostadoše uprte oči djetinjstva
Iščekujući vruće gurabije
I nježni, topli poljubac bake,
Koji i danas grije obraze...
Hladan me strah obuzima
Od tihe topline sjećanja.

Bajrami se nižu,
Vrijeme prolazi,
Gorkih suza sve manje,
Slike izblijedile,
Sve slabije grije
Toplina sjećanja.

Upitan,
Jel gorka suza
Na izboranom licu
Što dušu žigoše,
Tragove utire,
Posljednje što osta
Od doma rodnoga?

Sve je jasnije,
Gasi se u meni proljeće-
Što mirise rađa.
Shvatam…
Proguta me vremenska zaborav…



NERANDŽA KOSTIĆ, 1965., SRBIJA, DONJI MILANOVAC
KOŠULJA ZA BOL

Šijem ti košulju za bol
od kamenčića što stopala mi žulje,
od prve zajedničke rane i sanje.
Šijem ti košulju belu za puste snove
smaragdnim sjajem obojenu,
protkanu činima zlobne vile,
što klasje naše zatrova
i otera golubove i sunčeve trake,
te jatake naše ljubavi silne.
Šijem ti košulju
dok bol pod rebrom bridi,
i suzama je ucveljenim natapam,
sedilom svoje kose srebrim
da ti se dar na oko svidi
da mi umineš
i pokriješ pokrovom nebeskim.
Šijem ti, dušo moja,
košulju za bol
i sebe tkam u svakom koncu,
da me tu ima
da ti kraj srca stojim.
I dok ti živiš srećno,
ja tu zauvek da te volim i bolim.



PETAR ŠLAT ČERNOV , 1984, HRVATSKA , ROVINJ
LIMB

Vidio sam te u Limbu
Kako sjediš na ljuljački od cvijeća.
Sve je bijelo, nevino i čisto,
samo si ti jedina stanovnica tog kvarta.

Vidio sam te ispred ogledala,
Kako se šminkaš za godišnjicu mature.

Vidio sam te u Limbu
kad sam se vraćao iz druge smjene,
kako pomažeš ljudima da zabace mreže -
obratno od oseke, obratno od plime.
Prema gore, prema zvijezdama.

Kad se spremaš za spavanje
prozirna spavaćica od paukove mreže
ispletena od najfinijih niti
ocrtava ti obrise tijela.
Nisi još spremna za put do Raja.
Vrati se na Zemlju, ne dam te samo tako.
Ti si moje blago bez kojeg
Ne želim živjeti.



ALEKSANDAR BEĆIĆ, 1967, SRBIJA, BEOGRAD (MLADENOVAC)
(NE)ISTINITA PESMA

Mrtav sam.
Mora da sam mrtav.
Nema drugog objašnjenja.
Mrtav sam odavno.
Samo mi je dugo trebalo da to priznam.
Sebi.
Vi to odavno znate.
Zato mi se ne javljate na ulici
Kada svakog jutra prođem pored vas
I pozdravim onako kako su me nekad
Davno
Dok sam bio živ
Učili oni koji su umrli pre mene.
Mrtav sam.
Mora da sam mrtav.
Nema drugog objašnjenja.
Zato se valjda iz dana u dan
Dvopek koji pojedem za doručak
Iznova pojavljuje u kutiji za hleb.
Mrtav sam.
Mora da sam mrtav.
Nema drugog objašnjenja.
Shvatio sam to po
Poštanskom sandučetu
U kom je sve više računa
Iako ih svako veče
Po povratku iz celodnevnog
Ćutanja i lutanja
Ili je bolje reći lutanja i ćutanja
Uzimam i odnosim u stan
U kom se po ko zna koji put
Emituje ko zna koja epizoda
Neke glupe serije
Koju je ona gledala
Sve do jednog četvrtka
Kada me je napustila
Zauvek
Po pedeset-i-treći put
Mrtav sam.
Mora da sam mrtav.
Nema drugog objašnjenja.
Samo je pitanje
Kada će komšije sa mog sprata
Shvatiti da me odavno nisu videli
Pod uslovom
Da uopšte imam komšije
Pod uslovom
Da oni nisu
Umrli pre mene.



ZDRAVKO OSTOJIĆ, 1979., SJEVERNA MAKEDONIJA, SKOPLJE
MISTERIJA SVETLE TAČKE

Režeš me misterijom,
nož iščekivanja
zarijaš duboko,
dok kao ogledalo
koristiš moje oko.
U dubini zenicâ
nije tvoja duša orhideja,
no sakrivaš lik
Dorijana Greja,
dok sediš na oblacima
od pisama što su napisale
moje tišine.
Odzvanja ponoć klatno
starog sata,
dok škripavim krikom
otvaraju se vrata.
Splet slučajnosti
pored puta, ne znam
da li me budućnost
ili prošlost guta?
Odjednom sam na brodu,
a ne vidim pučine,
od debele svile paučine.
Slepi miševi u mislima
obilaze kulê,
osećam ujed Drakule.
Okolo je pustinja,
a u mom telu okean
skelet kao skerlet.
Gleda se zrno i celina,
a nigde belina.
Na dlanu ključ,
pitam se od čega,
možda od ovog
malog kovčega?
Zagnjurim ključ u bravu
i okreće se kô da pliva,
otvori se kovčeg
i otkri tajnu koju skriva.
Svaka tvoja reč
što je odavno postala
tišini rob,
tu je našla svoj grob.
Niko ne zna šta se tu zbiva,
kada se svetlost
po koži mraka sliva.
Na kraju tunela,
zgrabi belinu sjajnu,
tu jednu svetlu tačku
koja je otkrila tajnu.



JASNA DŽEBA, 1969., HRVATSKA, SLAVONSKI BROD,
POSLJEDNJI TANGO

Trebala je biti
savršeno moderna bajka,
na krovu nebodera započeta,
od svih znatiželjnih pogleda
sakrivena

Da me nisi nazvao Aleksandra

I trebala sam se
po prvi put napiti,
razbiti čašu o tlo,
vikati iz sveg glasa,
zaboraviti na tišinu
i one koji odavno već spavaju,
probuditi poznatog pijanca
dole na stepeništu,
nehotice uplašiti psa lutalicu
jednog tužnog Lesija

A trebala sam ti
crne obrve prekriti usnama,
na pianu od tvog tijela
odsvirati Mozarta,
krik požude osloboditi,
na vrelim stopama noći
ljubav položiti,
trebao si mi pod mekom
kožom šaputati
da je ovo naš odlomak
tanga u Parizu

I trebala je i ova moja
slavonska gruda zadrhtati
i ulice mog djetinjstva
s nama se radovati
i Mesićeva
i Starčevićeva
i moja rijeka Sava
i ponosna mi tvrđava

O, ptico varljiva
tvoja je ljubav odletjela,
njeno ime ja sam
i ne želeći otkrila

I da
trebalo je svanuti
i jutro sunčano
ali je nebo
suze svoje spustilo.
Na drugoj strani
moje ulice
dimnjačar je
bicikl gurao.
Otkad ga ne vidjeh
kroz zavjesu
od suza nebeskih
zapitah se

Zašto si me nazvao Aleksandra?

I bez tog uočih
kraj jednog tanga
i da ova ljubav
i nije neka bajka

Posvećeno dragoj prijateljici
iz djetinjstva i mom rodnom gradu



LJILJANA LIPOVAC, 1957., HRVATSKA, ZAGREB
Z A H V A L A

Radi čega zahvala?
Kome zahvala?
Tad se prisjetimo …
njenog pogleda, njenih ruku,
njenog govora.
Pogledom nas je ljubavlju hranila,
nježnim rukama milovala ili
ponekad kažnjavala blago.
Njeno je postojanje postojano.
Ovo je zahvala svim ženama
jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni vas.
Ni nas ne bi bilo.
Da nije nas,
svega ovoga danas ne bi bilo.

Ovo je oda ženi – temelju svih postojanja



ALEKSANDAR MILOŠEVIĆ, 1987, SRBIJA, BUJANOVAC
T I Š I N A

Kao kad se lome talasi o stene
ili vetar u pustinji kad diže prašinu,
razni zvuci svuda oko mene,
a meni je potrebno da čujem tišinu.

Tiho, tiho, još malo tiše
tu je - iza ugla čeka
poput divne sene koja diše
tako blizu, a tako daleka.

Sklapam oči, zovem je bez reči
Previše je buke pa se vešto skriva,
tišina, mir koji dušu leči,
što je ne čujem nije ona kriva.

Kao uplašena ptica oko mene leti,
još malo samo i kod mene tu je,
pružam dlan da na njega sleti,
ko iskreno želi samo on je čuje.

Uživam dok me miluje i ljubi,
duboko u njoj pronalazim sreću,
i dok sve oko mene se gubi, tišinu
da izgubim nikad ne želim i neću.

Pjesme (12.-22.)

SANELA HAMZIĆ, 1994, BOSNA I HERCEGOVINA, ZAVIDOVIĆI
ŽELJO MOJA

Mirisao si
kao zemlja poslije kiše
snažno i postojano.
Već dugo,dugo mirišeš
na uspomene,bolne i sjetne,
davne i daleke ali
srcu najbliže.
Dođi,dođi mi opet
da udahnem bar malo
prošlosti
jer ostadoh željna tvoje
bliskosti.
Odmori na mojim
grudima
otkucaje srca mi osjeti
pokloni mi barem trenutak
svoje slabosti.
Pa neka to bude i samo
prijateljski.
Tajnu ljubavi ću tako
i tako čuvati
u svojoj sehari uspomena.



SANJA IVKOV, 1994, SRBIJA, KOSJERIĆ
USPAVANKA

Presijavam se na pupčanoj vrpci.
Žvrljotine se utišavaju.
Koraci iznad glave.
Nivoi se lakše prelaze
uz odbranu.
Vekovi čuče iznad nas.

Od otisaka-čisto.

Upražnjavam disanje.
Koristim pluća na način tvog življenja.
Nedodirnuti prsti.
Potreba nije potrebna.
Porub shvatam
pijući zvuk.

Godinam se kroz tebe.
Mravi nas ne mogu pronaći.



RADE ŠUPIĆ, 2000., SRBIJA, LAZAREVAC
VORTEX

Katkad je vidim na sunčanom peronu
kako čeka staru ljubav iz detinjstva;
tu bukti moj govor skriven u grudima
i podstiče zelenilo da niče iz pločica.

Katkad je gledam ljupku ispred teatra
i prevarim se da je pramen bio njen.
Um vidi samo ono za čim melos žudi;
spoznaje ono neumitno što je tkano.

Katkad je snivam na krvavom staklu
i evociram davno izgubljene smene.
Realnost je surova samo kad se gubi;
jer se ljubi vatra – neprolazne žene.

Osećam je u svakom nežnom šumu
kako čeka staru ljubav iz detinjstva;
tu bukti moj pjesan skriven u grudima
i podstiče korov da raste kraj cveća.



GORDANA MALAŠIĆ LAZIĆ, 1974., ZAPREŠIĆ, HRVATSKA
SVIJET KOJEG VIŠE NEMA

Blijeda,
Krhka,
Raščupana,
Izmiče životu.
Sakrila se,
U kutku plijesni,
Zida koji plače,
I zove,
I zove,
I zove,
Svijet kojeg više nema.



ANĐELA PREDOVAN MRKELA,1992, HRVATSKA, VRSI
ČAJANKA KOD KLOBUČARA

Svojim glomaznim ustima
Razvlačiš teške riječi,
Sjedim pokraj tebe i
Okrećem šalicu kave…
Lijevo, desno…
Moje moždane stanice
Su isključene,
Samo osjetim kako u bjesnilu
Kupaš desnu stranu mog
Obraza.
Uzdišem…
Oči su mi uprte
U figure sačinjene
Tragovima kave,
Ulazim u svijet
Tog smeđila, vidim što i
Ne treba, a ti
I dalje vičeš…
Tvoje propovijedi
Ometaju moju iluziju
O mirnoj kavi,
Okrećem glavu prema
Tebi i izgovaram: Tako je!



STOJAN TINTOR, 1955, SRBIJA, SREMSKI KARLOVCI
ĆOPIĆEV LIK

Danas pored reke Une ne šume vrbe
Ne pevuše tihu setu
Unom okupan osećam se
najusamljeniji na svetu

Sena Ćopića ispred mene minu

Tamo iznad Save sunce već zađe,
sjedini se prostor i nestaše međe
Vidim, Branko put svoj nađe
i lagano preko svoje seni pređe

Prekri za tren nebesku čistinu
Da li i pesma sa njim bez sene minu?
Umirila se voda -
sada Branko nebesima hoda

Pored Une danas vrbe ne šumore
Zelena reka neke nove zore čeka
samo jos talasi da se ne umore
neka i dalje po sedri nežno liju
Odlazak na nebo, od kako je Boga i veka
Uvek je tekao bez zastoja i prepreka

Smrkava se i mesec se javi
Zagledan u nebo,
ležim na mekanoj travi
Iz visine zvezda pade, čuh čudesan klik
Pridigoh se i u vodi Une ugledah
poznat Brankov lik


NIKOLA BLAGOJEVIĆ, 2000., SRBIJA, PIROT
***

Truje mi misli vrela nostalgija i dušu razara.
U hladu sedim i čekam nekoga - bilo koga.
Da li sat otkucava u tamnici sporije?

U mojoj glavi vrišti tišina,
a oči isplakati ne mogu svoju bol.
Suze nekontrolisano teku...
Čini mi se da su velike poput oraha.
I oblaci se posramili, jer ne postoje takve kiše.

Strpljivo čekam nekog samoću da mi satre.
Zovem ljude, ptice i zmije, da mi društvo prave
u ovom bezumlju životne stranputice.
Postalo je već neizdrživo i bojim se!

Molim te Bože da postanem nečije Sunce,
nečiji vetar ili nečiji talasi.
Ako molitva ostane neuslišena,
Sunce neka me sprži, vetar neka me oduva
i talasi neka me potope!
Šteta! Baš sam život voleo, a uvenuh tako sam...



EŠEF KOVAČEVIĆ, 1999, BOSNA I HERCEGOVINA, GRADAČAC

ZLOČIN

Lako je napraviti kraj.
U obamrlom strahu
želim se lišiti ove ljubavi.
Mirišem njenu smrt, ne znam zašto.

Teško je voljeti
i svakodnevno biti ubijen
od pogleda tvojih.
Samo zavaravam sebe.

Nisam htio ubiti svaki nemir
kako bi zločin bio veći.
Jednostavno želim da ti presudiš
pa da se raziđemo kao ljudi.

Hajde ubij me!
Nemoj da žališ oružje
i trošiš vrijeme.
Riješi ovo jednom zauvijek.

Nije zločin ubiti ljubav
koja života nema.
Lako je napraviti kraj
ali je teško stvoriti početak.



MILOŠ BOJIĆ, 1998., CRNA GORA, NIKŠIĆ
KATREN OD SIVILA

Kao kroz maglu gledam svijeću
Kako pod svojim plamenom nestaje,
Gori u znak pomena na nesreću
Što čovjek vječno dijete ne ostaje.

No spoznaje odrastanje oštrije od mača,
Bude tako životom surovo izigran,
Bosim nogama po trnju korača,
Na ivici svijesti od svega satjeran.

U tamnici puste samoće i čame,
Na zemlji kao odbačen cvijet,
Pokriven plaštom tihe tame,
Čovjek je stranac za ovaj svijet.

Usudi li se takav nekoga da voli,
Znajući za veliko ljubavi breme,
Pod kojim uzdignut mora da odoli
Svakom iskušenju što donese vrijeme.

Jesmo li rođenjem ovo zaslužili,
Ili to ide sasvim drugim tokom?
Možda smo sebe premalo pružili
Da bi ljepotu makar pipnuli okom.



BORISLAV KOSANOVIĆ, 1982, SRBIJA, SOMBOR, KLJAJIĆEVO
NOĆAS

Noćas snevam ili sve je varka,
jer u tami jedan šum žubori,
da l' dolazi moja mrtva draga
da kroz snove ona meni zbori?

Da li snevam, u bunilu živ sam,
posteljom se prevrćem u znoju?
Pišem davno izgorela pisma,
kroz njih zovem, mrtvu dragu svoju.

Kasni sati, a jutro još nije
grmljavina dočarava zvuke,
po oknima vetar hladni bije,
a grčevi stežu moje ruke.

S njima tražim po postelji njenu
spavaćicu, pod jastukom spava,
otkad mrtvu, ja ispratih ženu
ona stoji gde joj nekad glava.

Pa mirise donosi mi njene
kad sećanja ophrvaju glavu,
uspavljujuć' moje oči snene
prostirući njenu kosu plavu.

Ja osetim preko svoga lica
škakljiv pramen kako mi se plete,
na prozoru stoji gavran ptica
iznad njega uvojci ti lete.

Spavaćica pod jastukom nije
već tu lebdi nad prozorom mojim,
beli veo čudno lice krije
ja je gledam da l' ona postoji.

Ko utvara po prozoru kucka
kažiprstom poziva me k sebi,
bleda ruka više nije ljudska
i da mogu budio se ne bih.

Paučinu razgrćem sa veđa
tihim zborim, čini mi se, glasom,
kad se krenuh okrete mi leđa
sad me zove zavodljivim stasom.

Jesi l', mila, da me vodiš došla
il' da vidiš je l' postelja prazna?
Za tobom još ljubav nije prošla,
sve što živim, to je samo kazna.

Tu kroz veo nazreh osmeh blagi
protkane su istančane veze,
među nama što smo bili dragi
bolno srce još za njenim čezne.

Čudna svetlost obasja mi oči
još nesvestan gde sam ja je tražim,
jutrom sunce kroz prozor mi skoči
noćas opet čežnju ću da blažim.



TIJANA NAŠPALIĆ, 2008., SRBIJA, KIKINDA
OSEĆAJI

Nevina i čista je ljubav moja kao labudice,
te divne, nežne, bele ptice.
Tako je lagana kao balerina,
mojim bićem vladaju sjaj i vedrina.

Slobodna mi kao golub što leti duša,
željna nove stvari da kuša.
Sada imam raširena krila
pufnasta i meka kao svila.

Mogu njima u nepoznato da poletim,
na čudesno mesto sletim.
Gde vazduh prijatno miriše,
gde tuge nema više.

Sedim na obali mora,
na mom licu nema od bola bora,
u suton sunce je more u šareno obojilo,
mene mir osvojio.
Talasi sviraju tu neobičnu melodiju,
opuštajuću rapsodiju.

Vreme je da se u nebeske visine vinem
uspela sam teret sa srca da skinem,
poći ću na mesto drago srcu mom
to je moj topli dom.

Pjesme (23. - 34.)

ATINA MUŠIĆ, 1970. , BOSNA I HERCEGOVINA, BOSANSKA KRUPA
JEDNOM DJEČAKU

Večeras ću obući haljinu bijelu,
pustiću čežnju da venama teče,
pa neka Mjesec noćas posluša
što progovara moja duša.

Slikaću mislima sjećanja na tebe.
Pustiću ruke dodirom lakim
da te ponovo u život vrate,
dok ćutim tišinu koja me steže.

Tkam te od zvjezdica i jutarnje rose,
i bisera iz plavih morskih dubina.
Vezem ti lice mjesečevom srmom
i dajem osmijeh sanjalice.

Stihom ću život tebi dati
i tvoje tišine u riječi pretvoriti.
Jer...
jednom si i ti mene
izgradio od riječi,
raspuklu od bola sastavio
i u život me vratio,
sjećaš se?!

Mi smo oni koji se nemaju,
ali se uvijek pronalaze.



ADIS SALIČEVIĆ, 1986., BOSNA I HERCEGOVINA, CAZIN
LJUBAVNE PIJANICE

Lome se mitovi o rutiniranoj ljubavi
svaki put kada nam se usne dotaknu.
Jedna drugu miluju
kao lahor latice ruže u maju
dok jezici naši nijemo
recituju stihove o voljenosti
najvoljenijeg insana.
Svaka kap ljubavnog nektara
opija nas tako jako i žedno
da najljepši mamurluk
nam u amanet ostavlja.
Uzdasi ostaju u nama poetičnima
kao zalog za novo ljubavno opijanje
gdje ostavljamo veći bakšiš
nego što li je iznos računa.
To smo mi,
dosljedne pijanice do smrti
koje se izliječiti ne mogu
iako svaki put pretjerujemo
u našim pijankama.
Mirišem na tebe.
Mirišeš na mene.
Mirišemo na ljubav,
dvoje neraskidivih i
neizmjernom najvoljenošću povezani.
Na platnu od sunčevih zraka
svilenim kistom nacrtana je
umjetnost o umijeću voljenja
dvije hronične ljubavne pijanice.



MIRJANA RANKOVIĆ LUKOVIĆ, 1965., SRBIJA, ČAJETINA
U JEDNOJ ŠKOLJCI

U mojoj školjci stanuje vetar,
ne more!
U njoj se ne sluti tama,
već zore.
Moja je školjka čudesna
- ali sad spava
jer je po malo umorna od sveta
i java...

Školjka je moja kao tihana neka
struja...
Stidljivo izgleda, ali se ne da
za oluja...
Ume da prozbori neke drukačije
zvuke.
Moja je školjka od onih iz
mirne luke.

U školjci mojoj ne znam šta
još ima.
Slutim da se u nju spuste i sunce,
i zima.
Jer, ponekad, naprosto, ume da mi
toplo bude,
a ponekad cvokću zubi...I to je
za ljude.

I znam da su školjke uglavnom
same,
da se ne boje vode, vetra,
i tame.
Da se pomeraju i stignu ko zna
gde sve?
Ni vetar iz moje školjke tako daleko
ne sme.

Moja je školjka, verujem, čuvar
mog srca
i zato tiha jeste, al` divno
svetluca
Ne vidiš odmah svu lepotu što
u njoj diše
al` su iskrenije one istine koje su
tiše...

U mojoj školjci stanuje vetar,
ne more!
U njoj se ne sluti tama,
već zore.
Moja je školjka čudesna
- ali sad spava
jer je po malo umorna od sveta
i java...



JOVANA PAVLOVIĆ, 1999, SRBIJA, BEOGRAD.
HAMARTIJA

Šta je fatalna greška u našem postojanju?
Da li je suza prečica u iskrenom kajanju?
Ili samo ventil za dane posvecene padanju?
Šta je greška u našem postojanju?

Šta je izbor ako je sutra predodređeno?
I koliko vredi srce, koje je odavno osamljeno?
Postoji li cena ili je toliko postalo svejedno?
Šta je izbor ako je sutra predodređeno?

Šta je istina, ako je niko ni ne traži?
Da li zalazak ikada nosi boju laži?
Ili su sve nijanse naslagani kolaži?
Šta je istina, ako je niko ni ne traži?

Šta je odgovor, ako pitanje ne postoji?
I zašto zvezde niko ne može da izbroji?
Da li je neko probao, il se svako toga boji?
Šta je odgovor, ako pitanje ne postoji?

Šta je fatalna greška u našem postojanju?
Da li je to kod upisan u našem trajanju?
Da li si ti moja hamartija, kao kompromis umiranju?
Šta je fatalna greška u našem postojanju?

* Hamartija/hamartia- pojam koji oznacava fatalnu grešku junaka u tragediji. Splet okolnosti, koji neminovno dovodi do tužnog završetka. Prvo korišćen od strane Aristotela, a najviše se povezuje sa grčkom tragedijom.


DRAGANA ILIEVSKA, 1969., SRBIJA, PANČEVO (CREPAJA)
ŽDREBICA

Umij me noćas hladnom istinom, ledenom, bolnom, surovom, nagom.
Dok mesec izvire iz moga oka,
blista u suzi svom svojom snagom.

Baci u lice i prospi sve reči.
Ma neka bole milost ne želim!
Ne diraj suzu u mome oku.
Neka plovi. Znam! Nismo hteli.

Baci pred noge izdaje slasne.
Nek' mesec blistav u suzi luta.
Oskudno nudiš trag sažaljenja.
Raširenim rukama, sklanjaj sa puta.

Prospi iz grla sve proste reči.
Umij me slutnjom koprenom, crnom.
U meni cvili ždrebica pala.
U meni jeca ranjena srna.

Jadnica nisam, a za ljubav ne prosim.
Ždrebica hrabro na noge skoči,
zareža ponos slomljenog srca.
Feniks uzleti, zaseni mi oči.



BOGDAN JEVTIĆ, 1965, SRBIJA, KRUŠEVAC.
KIŠNI DAN

Stajao sam na stanici
gradskog prevoza,
ispod kišobrana,
da se odvezem do stana.
Polako je devojka hodala,
nije joj smetalo
što je kiša padala.
Odeća sva natopljena,
ona je kiši prkosila,
dok joj se kapi slivale sa lica.
Ponos je bio
privid spolja,
duša povređena do bola.
Pogled izgubljen
u daljinu,
nešto joj
promenilo sudbinu.
Ponudio sam
kišobran kao spas,
mislio sam nije
registrovala moj glas.
Zastala ja
i ljubazni rekla "Hvala
kiša mi je tugu sprala."
Oseti se fluid obostrani,
čudni su kišobrani i kišni dani,
postaju ponekad sjajni.
Zajedno smo šetali ispod duge,
na njenom licu više nije bilo tuge.



SANJA GOLIĆ,1969,AUSTRIJA, SALZBURG
AKO TE JEDNOM SRETNEM

Ako te jednom sretnem
sijat će zvijezde bez broja,
nebo obojit‘ će rumena stid,
stid k’o čeznja moja.

Vidim te sa čašom u ruci
onako lezeran, tih
i ličiš svim svojim bićem
na najljepše napisan stih.

A ja..bit ću ti blizu
i ne znam kako će bit,
da l‘ teći će riječi iz mene
u nizu
ili ću pogled krit .

Mozda će razum od mene pobjeći,
jer ako pobjegne znaj
sklopit ću ruke oko
tvog vrata
i to za mene bit će raj.

Nek kuckaju čaše,
muzika svira,
ne postoji razlog veći
jer sve što zaista
kazati imam
moj zagrljaj sve će ti reći.

Ako te jednom sretnem
sve bit će kao stih,
topla noć ,ples zvijezda
i mi izmedju njih.


SLOBODANKA KULINA, 1966., SRBIJA, BEOGRAD
RAMAZAN

Džan, svoj pripremi
srce svoje spremi
dlanove k'o knjiga
otvorene
usne iskrene
reči
čelo na tlo
sedžda
dolazi, najdraži gost
Hallali svakome
sve
džan saburom
okiti
srce ljubavi
zakiti
abdest, dlanove
čistotom
reči
želje
opskrbi
Dolazi, najdraži gost
pusti pitanja
Zašto je?
Kako je mogao?
zaboravi loše sve,
Hallali
dolazi, najdraži gost
RAMAZAN
džan da se raduje,
srce da voli
dove za bližnje
dove za sve
levo
desno
Dolazi,
RAMAZAN
ALLAHOVU MILOST
donosi
ELHAMDULILLA


BISERKA M. VUKOVIĆ, 1958., HRVATSKA, LOVRAN
ŠAPAT SUZE

Jednog dana je i mjesec sa mnom
tugovao,
odlazio si, nestajao
uz šaputanje jesenjeg lišća.

Onako gord, slušao si moje
nijeme jecaje,
nesposoban obrisati suze
koje su padale.

Zatečen silinom suza
što su tekle kao slapovi
blijedim obrazima,
tvoje su oči tako zbunjeno gledale,
usne pitale – što da radiš?

Tako sam te silno ljubila
I samo sam šutjela, tišinom govorila.
Šapnula sam ti „Idi“
Tada su tvoje oči ispod trepavica
rosom zablistale kao biseri.
Šapatom rekla sam „Idi“


RUSSEL EDLES, 1987., FILIPINI, GENERAL MEK ARTUR
STARI, DIVAN OKVIR

Skoro da sam mogao osjetiti milovanje sumraka
kako duboko miriše u mom napuštenom srcu.
Prošle su godine, prelijepi ožiljci nisu nestali.
Moja čežnja treperi: da vas čvrsto zagrlim.

Skupljam snagu da uzmem stari, ljupki okvir.
Njegovi prekrasni duborezi, zasljepljujući su pred očima.
Suze mi preplavljuju sistem krvotoka.
Polako slabe moji zadebljali prsti.

Ne mogu da veslam kroz inkubirani okvir koji je membrana,
niti mogu kroz talase čežnji.
Jučerašnja ljubav naših života, u mom napuštenom src,
prijeti sjutrašnjoj snazi.

Razbio sam stari, divni okvir i raznio ga u nebo.
Ipak se vratio u moju mermernu dvoranu i preplavio mi trezvenost.
Izašao sam napolje, moleći pljuskove
da očiste slomljeni okvir, ukorijenjen u mom postojanju.


Engleska verzija:
THE OLD LOVELY FRAME

I could almost feel the caress of twilight
Breezing ardently in my deserted heart
Years passed, the beautiful scars didn't take flight
My longing flickers to hug you tight.

Ascertaining my strength to hold the old lovely frame
Its beautiful prints dazzling onto my eyes
Tears flowing breaking my vein system
Slowly weakening my strengthened toes.

I can't paddle through the incubated frame laming my membrane
Nor can I pedal the waves of my longings throughout the lane
Yesterday's love of our lives in my deserted heart
Threatening my tomorrow's strength.

I broke the old lovely frame and sowed it unto the sky
But then it returned to my marble hall and overcast on my sobriety
I went outside beseeching the torrential rain
To wash the broken frame rooted in my existence.


MARI FELICES, 1978., FILIPINI, PALAWAN
MORE MOG ŽIVOTA

Buđenje kasno u noć.
Posmatram treperavo more, pod mjesečinom.
Drhtim, drhtim u hladnoj zimskoj noći.
Voljela bih da si ovdje, da me ugriješ dodirom.

Dok gledam čamac koji klizi
po blistavoj mjesečevoj vodi:
valovi plešu po morskoj obali
u ritmu naše pjesme.

Zatvaram oči: tvoju sliku vidim.
Ona me tješi, pa bude bolje.
Ti si, dragi, to što mi fali.
Trudim se zaliječiti tu bol.


Čeznem da budem s tobom,
želim te ljubiti
poput leptira koji ljubi cvijet.
Dok stojim sama na plaži:
želim ti osjetiti zagrljaj,
slatku ti ljubav i nježan dodir.

Oh dragi, dušo, more mog života!
Zvijezdo, mjeseče- što uljepšavaš mi život.
Srce, ljubavi, pjesmo moje duše,
ispiracijo za svaki moj stih...

Engleska verzija:
THE SEA OF MY LIFE

Waking up late at night,
Looking at the flickering sea under the moonlight.
Shivering, trembling due to the cold winter night,
I wish you were here to make me warm by your touch.

As I'm looking to the boat glided over,
In the moonlight sparkling water.
The waves as its dances on the sea shore,
Through the rhythmic of our favorite song.

I closed my eyes, your picture is on my mind
Just to console myself and make me feel alright.
It's you my dear I missed so much
Trying to ease the pain while you are not around.

I'm longing to be with you
Wishing to kiss you
like a butterfly as they kiss to the flower.
As I stood here all alone on the beach.
I wanna feel your warm embrace,
Your sweet love and tender caress.

Oh dear, my honey, the sea of my life,
My star, my moon who brighten up my life.
My heart, my love, the song of my soul,
My inspiration to write a poem.



VALERI IVANOV, 1963., BUGARSKA, PAZARDŽIK
UVID

Pronašao sam te.
Ne želim te izgubiti.
Čak i da sam svetac -
ja ne mogu bez tebe.
Mogao bih biti neko drugi.
Zaljubiti se...
Ali, mogu li?
To je stepa, svuda okolo.
Budi i ostani ono što jesi,
čak i ako nisam bio u pravu,
čak i ako te postane nemoguće prezirati;
pijan od ljubavi
ću biti.




VALENTIN POPOV, 1979., BUGARSKA, SOFIJA
***

Ponekad je to samo vjera
na zvjezdanom nebu:
ali, onda padamo
u djavolje tragove
natopljene žalom.
Bure i vjetrovi
podižu ostrva pijeska,
nose ih u more beskrajnih
promašaja i 'događa se',
natopljenih žalom.

Tajfuni sivih zagrljaja...
Svijet od žala.
I, kad pijeska nema:
trag koji ostavljaš
briše more žalosti.

Iz mora izlazi biserna ruka
i odmahuje mi 'zbogom' u mraku
i zablista
tvoja bijela vjenčanica:
šivena žalošću.


***

Sometimes it’s just faith
in the starry sky
but then we fall
into the footprints of Satan
soaked with sorrow
And storm and winds
rise island of sands
in the sea of endless
misses and non-happens
soaked with sorrow

typhoon of grey hugs
the world full of grief
and when the sand is gone
the trail you leave behind
washes off in the sea of sorrow

from the sea emerges your pearl hand
and waves for goodbye in the dark
and there is shine of
your white wedding dress
sew of sorrow

TIJANA UGRENOVIĆ, 1990., NJEMAČKA, BONN
PESMA NEVIDLJIVOG NASLOVA

Prazna knjiga
samu sebe ispisala
osećajima koje ne umem
da objasnim rečima

Prazna knjiga
samu sebe ispisala
tišinom

Prazna knjiga
prepuna stranica belih
još uvek miriše
na maštanja i snove

Prazna knjiga
korica crne boje
u kojoj želeše
da se slova ukrste
ali ipak
njeni redovi
pusti ostaše

Prazna knjiga
što u sebi zvuke mnogobrojne krije
o tome
šta je sve moglo biti
a nije

Prazna knjiga
u kojoj se jedna tuga
ponosno beli
nevidivljivo

Prazna knjiga
natopljena suzama
i izbledelim slovima
koja su tu želela
da se u najlepše rečenice pretvore

Prazna knjiga
koju niko čitati ne ume

Prazna knjiga
koja rupom u duši odiše

Prazna knjiga
samu sebe ispisala
kad ja umela nisam


DAJANA MOTIKA RAONIĆ, 1997., CRNA GORA, ŽABLJAK
O D U S T A L A

WebAnketa.com

Free creation of surveys