Pjesme (23. - 34.)
ATINA MUŠIĆ, 1970. , BOSNA I HERCEGOVINA, BOSANSKA KRUPA
JEDNOM DJEČAKU
Večeras ću obući haljinu bijelu,
pustiću čežnju da venama teče,
pa neka Mjesec noćas posluša
što progovara moja duša.
Slikaću mislima sjećanja na tebe.
Pustiću ruke dodirom lakim
da te ponovo u život vrate,
dok ćutim tišinu koja me steže.
Tkam te od zvjezdica i jutarnje rose,
i bisera iz plavih morskih dubina.
Vezem ti lice mjesečevom srmom
i dajem osmijeh sanjalice.
Stihom ću život tebi dati
i tvoje tišine u riječi pretvoriti.
Jer...
jednom si i ti mene
izgradio od riječi,
raspuklu od bola sastavio
i u život me vratio,
sjećaš se?!
Mi smo oni koji se nemaju,
ali se uvijek pronalaze.
ADIS SALIČEVIĆ, 1986., BOSNA I HERCEGOVINA, CAZIN
LJUBAVNE PIJANICE
Lome se mitovi o rutiniranoj ljubavi
svaki put kada nam se usne dotaknu.
Jedna drugu miluju
kao lahor latice ruže u maju
dok jezici naši nijemo
recituju stihove o voljenosti
najvoljenijeg insana.
Svaka kap ljubavnog nektara
opija nas tako jako i žedno
da najljepši mamurluk
nam u amanet ostavlja.
Uzdasi ostaju u nama poetičnima
kao zalog za novo ljubavno opijanje
gdje ostavljamo veći bakšiš
nego što li je iznos računa.
To smo mi,
dosljedne pijanice do smrti
koje se izliječiti ne mogu
iako svaki put pretjerujemo
u našim pijankama.
Mirišem na tebe.
Mirišeš na mene.
Mirišemo na ljubav,
dvoje neraskidivih i
neizmjernom najvoljenošću povezani.
Na platnu od sunčevih zraka
svilenim kistom nacrtana je
umjetnost o umijeću voljenja
dvije hronične ljubavne pijanice.
MIRJANA RANKOVIĆ LUKOVIĆ, 1965., SRBIJA, ČAJETINA
U JEDNOJ ŠKOLJCI
U mojoj školjci stanuje vetar,
ne more!
U njoj se ne sluti tama,
već zore.
Moja je školjka čudesna
- ali sad spava
jer je po malo umorna od sveta
i java...
Školjka je moja kao tihana neka
struja...
Stidljivo izgleda, ali se ne da
za oluja...
Ume da prozbori neke drukačije
zvuke.
Moja je školjka od onih iz
mirne luke.
U školjci mojoj ne znam šta
još ima.
Slutim da se u nju spuste i sunce,
i zima.
Jer, ponekad, naprosto, ume da mi
toplo bude,
a ponekad cvokću zubi...I to je
za ljude.
I znam da su školjke uglavnom
same,
da se ne boje vode, vetra,
i tame.
Da se pomeraju i stignu ko zna
gde sve?
Ni vetar iz moje školjke tako daleko
ne sme.
Moja je školjka, verujem, čuvar
mog srca
i zato tiha jeste, al` divno
svetluca
Ne vidiš odmah svu lepotu što
u njoj diše
al` su iskrenije one istine koje su
tiše...
U mojoj školjci stanuje vetar,
ne more!
U njoj se ne sluti tama,
već zore.
Moja je školjka čudesna
- ali sad spava
jer je po malo umorna od sveta
i java...
JOVANA PAVLOVIĆ, 1999, SRBIJA, BEOGRAD.
HAMARTIJA
Šta je fatalna greška u našem postojanju?
Da li je suza prečica u iskrenom kajanju?
Ili samo ventil za dane posvecene padanju?
Šta je greška u našem postojanju?
Šta je izbor ako je sutra predodređeno?
I koliko vredi srce, koje je odavno osamljeno?
Postoji li cena ili je toliko postalo svejedno?
Šta je izbor ako je sutra predodređeno?
Šta je istina, ako je niko ni ne traži?
Da li zalazak ikada nosi boju laži?
Ili su sve nijanse naslagani kolaži?
Šta je istina, ako je niko ni ne traži?
Šta je odgovor, ako pitanje ne postoji?
I zašto zvezde niko ne može da izbroji?
Da li je neko probao, il se svako toga boji?
Šta je odgovor, ako pitanje ne postoji?
Šta je fatalna greška u našem postojanju?
Da li je to kod upisan u našem trajanju?
Da li si ti moja hamartija, kao kompromis umiranju?
Šta je fatalna greška u našem postojanju?
* Hamartija/hamartia- pojam koji oznacava fatalnu grešku junaka u tragediji. Splet okolnosti, koji neminovno dovodi do tužnog završetka. Prvo korišćen od strane Aristotela, a najviše se povezuje sa grčkom tragedijom.
DRAGANA ILIEVSKA, 1969., SRBIJA, PANČEVO (CREPAJA)
ŽDREBICA
Umij me noćas hladnom istinom, ledenom, bolnom, surovom, nagom.
Dok mesec izvire iz moga oka,
blista u suzi svom svojom snagom.
Baci u lice i prospi sve reči.
Ma neka bole milost ne želim!
Ne diraj suzu u mome oku.
Neka plovi. Znam! Nismo hteli.
Baci pred noge izdaje slasne.
Nek' mesec blistav u suzi luta.
Oskudno nudiš trag sažaljenja.
Raširenim rukama, sklanjaj sa puta.
Prospi iz grla sve proste reči.
Umij me slutnjom koprenom, crnom.
U meni cvili ždrebica pala.
U meni jeca ranjena srna.
Jadnica nisam, a za ljubav ne prosim.
Ždrebica hrabro na noge skoči,
zareža ponos slomljenog srca.
Feniks uzleti, zaseni mi oči.
BOGDAN JEVTIĆ, 1965, SRBIJA, KRUŠEVAC.
KIŠNI DAN
Stajao sam na stanici
gradskog prevoza,
ispod kišobrana,
da se odvezem do stana.
Polako je devojka hodala,
nije joj smetalo
što je kiša padala.
Odeća sva natopljena,
ona je kiši prkosila,
dok joj se kapi slivale sa lica.
Ponos je bio
privid spolja,
duša povređena do bola.
Pogled izgubljen
u daljinu,
nešto joj
promenilo sudbinu.
Ponudio sam
kišobran kao spas,
mislio sam nije
registrovala moj glas.
Zastala ja
i ljubazni rekla "Hvala
kiša mi je tugu sprala."
Oseti se fluid obostrani,
čudni su kišobrani i kišni dani,
postaju ponekad sjajni.
Zajedno smo šetali ispod duge,
na njenom licu više nije bilo tuge.
SANJA GOLIĆ,1969,AUSTRIJA, SALZBURG
AKO TE JEDNOM SRETNEM
Ako te jednom sretnem
sijat će zvijezde bez broja,
nebo obojit‘ će rumena stid,
stid k’o čeznja moja.
Vidim te sa čašom u ruci
onako lezeran, tih
i ličiš svim svojim bićem
na najljepše napisan stih.
A ja..bit ću ti blizu
i ne znam kako će bit,
da l‘ teći će riječi iz mene
u nizu
ili ću pogled krit .
Mozda će razum od mene pobjeći,
jer ako pobjegne znaj
sklopit ću ruke oko
tvog vrata
i to za mene bit će raj.
Nek kuckaju čaše,
muzika svira,
ne postoji razlog veći
jer sve što zaista
kazati imam
moj zagrljaj sve će ti reći.
Ako te jednom sretnem
sve bit će kao stih,
topla noć ,ples zvijezda
i mi izmedju njih.
SLOBODANKA KULINA, 1966., SRBIJA, BEOGRAD
RAMAZAN
Džan, svoj pripremi
srce svoje spremi
dlanove k'o knjiga
otvorene
usne iskrene
reči
čelo na tlo
sedžda
dolazi, najdraži gost
Hallali svakome
sve
džan saburom
okiti
srce ljubavi
zakiti
abdest, dlanove
čistotom
reči
želje
opskrbi
Dolazi, najdraži gost
pusti pitanja
Zašto je?
Kako je mogao?
zaboravi loše sve,
Hallali
dolazi, najdraži gost
RAMAZAN
džan da se raduje,
srce da voli
dove za bližnje
dove za sve
levo
desno
Dolazi,
RAMAZAN
ALLAHOVU MILOST
donosi
ELHAMDULILLA
BISERKA M. VUKOVIĆ, 1958., HRVATSKA, LOVRAN
ŠAPAT SUZE
Jednog dana je i mjesec sa mnom
tugovao,
odlazio si, nestajao
uz šaputanje jesenjeg lišća.
Onako gord, slušao si moje
nijeme jecaje,
nesposoban obrisati suze
koje su padale.
Zatečen silinom suza
što su tekle kao slapovi
blijedim obrazima,
tvoje su oči tako zbunjeno gledale,
usne pitale – što da radiš?
Tako sam te silno ljubila
I samo sam šutjela, tišinom govorila.
Šapnula sam ti „Idi“
Tada su tvoje oči ispod trepavica
rosom zablistale kao biseri.
Šapatom rekla sam „Idi“
RUSSEL EDLES, 1987., FILIPINI, GENERAL MEK ARTUR
STARI, DIVAN OKVIR
Skoro da sam mogao osjetiti milovanje sumraka
kako duboko miriše u mom napuštenom srcu.
Prošle su godine, prelijepi ožiljci nisu nestali.
Moja čežnja treperi: da vas čvrsto zagrlim.
Skupljam snagu da uzmem stari, ljupki okvir.
Njegovi prekrasni duborezi, zasljepljujući su pred očima.
Suze mi preplavljuju sistem krvotoka.
Polako slabe moji zadebljali prsti.
Ne mogu da veslam kroz inkubirani okvir koji je membrana,
niti mogu kroz talase čežnji.
Jučerašnja ljubav naših života, u mom napuštenom src,
prijeti sjutrašnjoj snazi.
Razbio sam stari, divni okvir i raznio ga u nebo.
Ipak se vratio u moju mermernu dvoranu i preplavio mi trezvenost.
Izašao sam napolje, moleći pljuskove
da očiste slomljeni okvir, ukorijenjen u mom postojanju.
Engleska verzija:
THE OLD LOVELY FRAME
I could almost feel the caress of twilight
Breezing ardently in my deserted heart
Years passed, the beautiful scars didn't take flight
My longing flickers to hug you tight.
Ascertaining my strength to hold the old lovely frame
Its beautiful prints dazzling onto my eyes
Tears flowing breaking my vein system
Slowly weakening my strengthened toes.
I can't paddle through the incubated frame laming my membrane
Nor can I pedal the waves of my longings throughout the lane
Yesterday's love of our lives in my deserted heart
Threatening my tomorrow's strength.
I broke the old lovely frame and sowed it unto the sky
But then it returned to my marble hall and overcast on my sobriety
I went outside beseeching the torrential rain
To wash the broken frame rooted in my existence.
MARI FELICES, 1978., FILIPINI, PALAWAN
MORE MOG ŽIVOTA
Buđenje kasno u noć.
Posmatram treperavo more, pod mjesečinom.
Drhtim, drhtim u hladnoj zimskoj noći.
Voljela bih da si ovdje, da me ugriješ dodirom.
Dok gledam čamac koji klizi
po blistavoj mjesečevoj vodi:
valovi plešu po morskoj obali
u ritmu naše pjesme.
Zatvaram oči: tvoju sliku vidim.
Ona me tješi, pa bude bolje.
Ti si, dragi, to što mi fali.
Trudim se zaliječiti tu bol.
Čeznem da budem s tobom,
želim te ljubiti
poput leptira koji ljubi cvijet.
Dok stojim sama na plaži:
želim ti osjetiti zagrljaj,
slatku ti ljubav i nježan dodir.
Oh dragi, dušo, more mog života!
Zvijezdo, mjeseče- što uljepšavaš mi život.
Srce, ljubavi, pjesmo moje duše,
ispiracijo za svaki moj stih...
Engleska verzija:
THE SEA OF MY LIFE
Waking up late at night,
Looking at the flickering sea under the moonlight.
Shivering, trembling due to the cold winter night,
I wish you were here to make me warm by your touch.
As I'm looking to the boat glided over,
In the moonlight sparkling water.
The waves as its dances on the sea shore,
Through the rhythmic of our favorite song.
I closed my eyes, your picture is on my mind
Just to console myself and make me feel alright.
It's you my dear I missed so much
Trying to ease the pain while you are not around.
I'm longing to be with you
Wishing to kiss you
like a butterfly as they kiss to the flower.
As I stood here all alone on the beach.
I wanna feel your warm embrace,
Your sweet love and tender caress.
Oh dear, my honey, the sea of my life,
My star, my moon who brighten up my life.
My heart, my love, the song of my soul,
My inspiration to write a poem.
VALERI IVANOV, 1963., BUGARSKA, PAZARDŽIK
UVID
Pronašao sam te.
Ne želim te izgubiti.
Čak i da sam svetac -
ja ne mogu bez tebe.
Mogao bih biti neko drugi.
Zaljubiti se...
Ali, mogu li?
To je stepa, svuda okolo.
Budi i ostani ono što jesi,
čak i ako nisam bio u pravu,
čak i ako te postane nemoguće prezirati;
pijan od ljubavi
ću biti.
VALENTIN POPOV, 1979., BUGARSKA, SOFIJA
***
Ponekad je to samo vjera
na zvjezdanom nebu:
ali, onda padamo
u djavolje tragove
natopljene žalom.
Bure i vjetrovi
podižu ostrva pijeska,
nose ih u more beskrajnih
promašaja i 'događa se',
natopljenih žalom.
Tajfuni sivih zagrljaja...
Svijet od žala.
I, kad pijeska nema:
trag koji ostavljaš
briše more žalosti.
Iz mora izlazi biserna ruka
i odmahuje mi 'zbogom' u mraku
i zablista
tvoja bijela vjenčanica:
šivena žalošću.
***
Sometimes it’s just faith
in the starry sky
but then we fall
into the footprints of Satan
soaked with sorrow
And storm and winds
rise island of sands
in the sea of endless
misses and non-happens
soaked with sorrow
typhoon of grey hugs
the world full of grief
and when the sand is gone
the trail you leave behind
washes off in the sea of sorrow
from the sea emerges your pearl hand
and waves for goodbye in the dark
and there is shine of
your white wedding dress
sew of sorrow
TIJANA UGRENOVIĆ, 1990., NJEMAČKA, BONN
PESMA NEVIDLJIVOG NASLOVA
Prazna knjiga
samu sebe ispisala
osećajima koje ne umem
da objasnim rečima
Prazna knjiga
samu sebe ispisala
tišinom
Prazna knjiga
prepuna stranica belih
još uvek miriše
na maštanja i snove
Prazna knjiga
korica crne boje
u kojoj želeše
da se slova ukrste
ali ipak
njeni redovi
pusti ostaše
Prazna knjiga
što u sebi zvuke mnogobrojne krije
o tome
šta je sve moglo biti
a nije
Prazna knjiga
u kojoj se jedna tuga
ponosno beli
nevidivljivo
Prazna knjiga
natopljena suzama
i izbledelim slovima
koja su tu želela
da se u najlepše rečenice pretvore
Prazna knjiga
koju niko čitati ne ume
Prazna knjiga
koja rupom u duši odiše
Prazna knjiga
samu sebe ispisala
kad ja umela nisam
DAJANA MOTIKA RAONIĆ, 1997., CRNA GORA, ŽABLJAK
O D U S T A L A
