Pjesme (27. - 40.)
GALINA MOSKOVA, 1969, BULGARIA, GORNA ORIAHOVITSA
DISANJE
Ulazim u moju dušu i tako je božanstveno.
U minutama sreće, pretvaram se u cvijet,
Svemir se zatresao i rađa se čudo
miris ljeta i života poslije mene.
Svijet se budi i diše čežnje,
prozori, bezbrižnost, zaustavili su zrake.
Srpanjsko sunce me gleda. Namiguje mi.
Još uvijek te volim jer si sa mnom.
Koračam po pijesku i budim Svemir.
Tražim spas u kišnoj kapi,
u maminoj molitvi, u biljnim štapićima,
prostranstva u polju, u snu cvrčaka.
I dalje sanjam, volim život,
na ljubičastom zalasku sunca
čak i poslije mene
Ja sam djevojčica rođena u srpnju
i još uvijek sam jako zaljubljena ... dišem!
Bugarska verzija:
ЗАЗОРАВЯНЕ
Зазорява душата ми и е толкова светло.
В минути на щастие превръщам се в цвете,
Вселената пърха и ражда се чудо
ухая на лято и на живота след мене.
Светът се пробужда и вдишва копнежи,
прозорци, безбрежност, спрели лъчите.
Слънцето юлско ме поглежда. Намига ми.
Пак се обичаме щом си до мене.
Стъпвам по пясъка, събуждам Всемира.
Търся спасение в капка дъждовна,
в молитва на мама, в стръкче от билка,
простори в полето, в съня на щуреца.
Още мечтая, обичам живота,
в пурпурен залез дори и след мене.
Аз съм момиче родено през юли
и още съм влюбена , влюбена още...
ILIJA TODOROVIĆ, 1956.,BOSNA I HERCEGOVINA, BANJA LUKA
MARKA LIPOVCA 48
ODŠKRINI
Odškrini malo put do srca,
ne skupljaj otrov gdje ljubav živi;
Ako su ova vremena luda,
pa nisu za to svi drugi krivi.
Odškrini nek’ uđe vazduh u pluća,
neka dišu i za druge kao i za tebe;
Ako je toplota u tvome tijelu,
nemoj da drugi kraj tebe zebe.
Odškrini dlan, ispruži ruku,
i daruj nešto onom što moli;
Ako su tebi previše dali,
pruži i njemu da ga ne boli.
Odškrini i oči, pogledaj jako
nek‘ pogled ti dosegne do treptave zvijezde;
Ako su tebi kočiju dali,
primi i druge neka s tobom jezde.
Odškrini, daruj, pomaži i živi
ne osuđuj gnusno nisu svi krivi;
Postani čovjek, učini tako,
podari i onom – kome nije lako .
SRETO STOJAKOVIĆ LUŽANSKI, 1957, AUSTRIJA, KUFSTEIN
MOĆNA SI ŽENO, MIRISOM I LJEPOTOM
Ženo,
Zbog Tebe podižem glavu nebu
Zbog Tebe ja i zvijezde dozivam
Zbog Tebe klanjam se vinu i hlebu
Zbog Tebe ja i uspomene prizivam
Zbog Tebe život se kreće
Zbog Tebe miriše cvijeće
Zbog Tebe, tu i sad stojim
Zbog Tebe ja još postojim
Zbog Tebe ptico kao mašta poletim
Zbog Tebe ja i Ljubav u snu osjetim
Zbog Tebe, suncu se divim
Zbog Tebe, Bogu se molim
Zbog Tebe u željama živim
Zbog Tebe, ja i sebe volim
O`moćna si Afrodito, Ženo
sniva u Tebi čarobna vrednota i ljepota
božanskom strašću Ljubav je u Ženi isprepletena
ko´žrtvu na oltar poklanjam joj Srce života na dar
Hvala Ti Bože, za Ljubav iskrenu,
Hvala za san života, hvala za Ženu
Hvala, što duši kroz Ženu, smisao dade
Hvala Ti Ženo, od Tebe sve ljudsko postade.
Ljubim Onu što mi reče, Ljubavi daj Srcu što te voli
Ljubim želju životno milu i snenu, nju Boginju Ženu
Ljubim i onu što me rodi i Onu što se za mene moli
Ljubim Majku i sestru, ljubavnicu i svaku milu Ženu
Ljubim Vas sve drage ljepotice, od prirode oživljene
Ljubim Vas, pa na dar, primite poštovanje od mene.
NEBU HVALA, ŠTO NAM JE ŽENA LJUBAV DALA
SOFIJA ĐURIĆ, 1997., BOSNA I HERCEGOVINA, PRIJEDOR
***
Iznad mene čudo se dešava neko...
Vidim te, sasvim jasno te vidim
u svom šarenom svodu.
Treperiš poput noćnih nebeskih sijalica i
pokušavaš mi reći nešto isuviše važno...
Pokušavaš mi odgonetnuti šta ljubav za tebe predstavlja, ali
suviše smo prošli da bi tvoja riječ imala vrijedost i neko istinsko značenje!
Tvoja riječ mi
ne znači ništa, a sve mi je na svijetu.
Dobra djela tvoja meni se prepisuju
dok u tebi samo jedna velika hrabrost čuči.
Rođen za jedno veliko svašta
A izabrao si da budeš : veliko ništa
Egom tvojim bi se mogla i najveća sujeta nahraniti
Dušom tvoja bi i svaki mir uznemirila
Pred lažima tvojim bi se i najveći manipulator postidio
Ljepotom tvojom bi se sva sunca umivala
Glasom tvojim bi se život slavio
Dodirom tvojim bi sva srca ustreptala
I sva bi se bića ljubavlju kitila
Postoji nešto tako kontradiktorno u tebi
Jedno si u snu
Drugo si na javi
Moje želje sada trepere poput noćnih nebeskih sijalica
I pokusavaju ti reci nesto isuviše važno:
Volim te...
JELENA SPASIĆ, 2002., SRBIJA, BEOGRAD
MOĆ
Plivam najbistrijom nebeskom vodom,
gazim po oblacima raznih boja,
razmišljam šta ću sa svojom slobodom,
miluje me po kosi ruka tvoja.
Hitre mi misli trče duge staze...
Sa pticama sričem šaljive pesme...
Mala dela silinu priča gaze,
osmeh da mi pokvari niko ne sme!
Sladunjav ukus prašine meseca
daje ritam srcu, uzima glavu.
Najiskreniji jesmo baš mi, deca,
Obožavam onu zbunjenost pravu!
Da stanem jer nema nikakvog kroja?
Baš neću! Pesma je samo moja.
JASNA SOFIJA KOSANOVIĆ, 1965., NJEMAČKA, KEMEN
ERATO ZAŠTITNICA LJUBAVNE POEZIJE
Nježna kao i stih pjesme
strastima ponešena na oblacima bdije
pod rukom joj slika ljubavnog para poigrava se
žudnjama njihovih nagih tijela
I tek ponešena uzdasima vjetra
stezanjem srca oko pasa pa zaželi dodir strijele
Amorove ,gleda sa visine kako se obični ljudi vole
pjesmama vodjeni i krikom požude nošeni
Kao tajna koju ispisa pri rodjenju,trenutak slabosti,
razdvaja usne od usana
da sebe sačuva od bola rastanka
utisnuta sloboda u dodirima
Erato ,kao boginja ljubavne poezije
seje riječi od želje saznanja
vrijeme joj iztiče ljubav se samo jednom radja
Predana uživanju zatvara oči
nježno im ruke pruža
stihovima slova ispisuje,zaštitnica ljubavne poezije.....
SNEŽANA IVANOVA - SALI IBRAHIM, 1950., BUGARSKA, SOFIJA
SVETI ĐORĐE- POBJEDONOSNI
Dan Svetog Đorđa!
6. maj, zora, legenda o sv. Đorđu oživljava!
Na bijelom konju, sa kopljem, dokazuje hrabrost -
pobjeđujući vatrenu zmiju.
Probija joj meso i pušta čistu, živu vodu
ljudima slomljenim borbom
protiv žeđi i jada zmijskog.
Bijelo runo od janjetine,
u znak žrtve,
vješa svaka kuća …
Majke peku mirisne hljebove,
opisujući crtežima njegovu hrabrost,
i grančicama žive vrbe kite vrata, prozore,
kapije!
Mirisno zeleno, zeleno prostranstvo širi se
dokle pogled seže...
Na ljuljaškama ljuljaju se djevojke sa cvijećem.
Stričevi uče mladiće da im priđu.
Pjesme, kupanje u rijeci koja isparava
krila vazduha do neba, ka Bogu!
A najlepša djevojka: smjela, hrabra;
plete vijence za svaku glavu.
Ona je ljepota ovog naroda! Sjajna!
Na dan Svetog Đorđa pjevaju pjesme o horu anđela, tihoj muzici, proljeću.
O hrabrosti Sveca.
Dan Svetog Đorđa! Slavlje!
Najmirisniji među buketima praznika, divnih.
Ne fali nam sunca! Vjesnik je sudbini i sreći!
Legenda o Đorđu, svetom, pobjedonosnom.
Bugarska verzija:
СВЕТИ ГЕОРГИ - ПОБЕДОНОСЕЦ
Гергьовден!
Шести май, призори, легендата за Св. Георги оживява!
Напет на бял кон, с копие, явна смелост -
Свише, побеждава огнения змей!
Пробожда плътта му и освобождава, моми,
Чистата жива вода, хората сломени от труд,
жажда и напаст змейска...
Бялото, руно агне, жертвоприношение в знак
На смелостта му, окачва кожа в дворището
На всяка къща... Жените, вият баници,
Майки, пекат хлябове уханни,
Описвайки с рисунки храбростта му,!
И кичат с живи върбови - клонки, врати, прозорци,
Порти!
Ухание зелено, зеленее до където поглед се
Простира... Следва хорото, вие се като змейска
опашка, люлките люлеят момите с цветя,
чичкото с кантара, премерва до грам избуялите момчета...
Песните при къпане в реката, изпарявате се,
криле ефирни до небесата, сред лоното на Бог!...
И най-красивата мома, пристава на храбреца!
Венци изплетени, кичат всяка глава и най-гиздава
Е тя! Красавицата на цялата рода! Най-достолепна!
На Гергьовден, пеят песни за хорото, за софрата, пролетта!
И храбростта на Светеца! Гергьовден! Празник!
Най –пъстър, сред букета на празници прекрасни!
Къс от слънце! Вест за съдба и щастие!
Легенда за Георги, Свети! Победоносец!
NATALIA GEORGIEVA, 1977., BUGARSKA, LOM
PORUKA
Noć je bila crna navlaka,
tugovanje nad zemljom zbog razdvajanja.
Bilo da je riječ o radosti ili tuzi
nebo zvijezdama neprestano svijetli.
Dan, žrtva vječnog ciklusa
žureći da nestanu tihim koracima
i krasti bez milosti i sramote mladost
a lišće i pupoljke ostavite da se osuše.
Čak i ako on preuzme svu radost,
ovdje, trud rada i voće ubrano
neće lišiti snove o drveću koje
cvjetaju i nazivaju se Visina i Ljepota.
Koliko god bila cijena, neću odustati
u borbi sa životom i s vremenom ću
pronaći izlaz ali zadnju vjeru izgubiti neću,
niti ću ponovo dati svoj duh u zamjenu za materijalno.
Možda uzalud se borim?!
Možda imam samo želju za borbom ...
Slijedim zakon svoje volje,
i dočekat ću svoje jutro s porukom.
Dodatne verzije:
ПОСЛАНИЕ
Нощта сне черно покривало
траур над земята за разлъка.
Дали от радост, или от мъка
в звезди окичен свода засиява.
Денят, жертва на вечен кръговрат,
бърза да изчезне с тихи стъпки
и граби без пощада от моя сезон млад,
сухи листа и неразцъфнали пъпки .
Дори всички радости да вземе, ето;
зърна от труд и плод набран сега,
не ще отнеме от дървото мечти, това което
цъфти и зове към Висини и Красота.
Каквото и да струва не ще се предам,
в двубой с живот и време изход да намеря
и последна вяра да изгубя, пак не ще дам
духа мой в замяна на материя.
Може би напразно се боря?!
Може би остава ми за борба желание..
Да следвам закона на моята воля,
да срещам своето утро с послание.
VERONIKA STAVREVA, 1983, BUGARSKA, SOFIJA,
ТVOJE OČI
Tvoje oči kad ih pogledam
Kao i Nirvana, želim da sednem, da se divim i da budem tiha, da me ugrejat kao se nasmija, da pitat nježno, da mi kaže, hoćeš nešto, ili čak čitat u meni nepoznatu priču za mene.
Učiti i stideti se, treperiti da me prevari, da me progutat i izgubiti, i gledati u mene da me voli.
Tvoje oči kad ih pogledam kao Nirvana i želim da sednem
ОЧИТЕ ТИ
Очите ти, когато ги погледна
Като нирвана са и искам да поседна, да се любувам и да поотихна, да ме постоплят, като се усмихнат. Да ме попитат нежно, да ми кажат, да пожелаят нещо или даже да прочетат във мене непозната, история за мен самата.
Да ме научат и засрамят, проблясвайки да ме подмамят, да ме погълнат и изгубят, и гледайки ме да ме любят.
Очите ти, когато ги погледна, като нирвана са и искам да поседна..
DENITZA PETROVA, 1980., BUGARSKA, SOFIJA
ILUZIJA U BJELINI
Soba, žena, u samoći
još jedan miraz, ujutro svjetla
nevini kolaž
Kalijum bela pojavila se u pejzažu
kako ja hoću za nju
da vam kažem,
tako bijela,
i tako živ
samo nevinost
na crtežu je lijepo,
ako sam kalijum,
bit ću sretan
Soba, žena, u samoći
prava iluzija u bjelini
rođenih u senci i stvari su išle
klice u bijelim listovima
strast u njoj oživljava
u bijelom satenu, tišina
kontura žarko upija mrak
zatim se probudim u zoru.
Engleska verzija:
Illusion in whiteness
Room, woman, in solitude
another mirage, in the morning of light
innocent collage
Potassium white appeared in the landscape
how I want for her
to tell you,
so white,
and so alive
just innocence
in the drawing is beautiful,
if I'm potassium,
I will be happy
Room, woman, in solitude
a true illusion in whiteness
born in the shadows and things went
sprouts in white leaves
the passion in her resurrects
in white satin, silence
the contour soaks in the darkness
then, I wake up at dawn.
ZORAN KELAVA, 1970., HRVATSKA, KRAPINA
***
lako se sela na sofu od sena
fina jela jela i pila vina ružina
ugnežđena noge presavila
uzdahnula zdravo podrignula
pa zapevala monteverdija
pur ti miro pur ti godo
slatka ko sače livadna meda
ruke podiže pazuhe pokaže
stvarnija od istina noči i dana
zanosnija od znana i neznana
nesta svih mračnih strahota
sav svemir posta velika lepota
AMELA VEJZOVIĆ, 1989., BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
BOSSMLET
Sad da se vidim ko što ne vidim, nikad se ne bih poznao
Dobrote, ljepote svoje, e golgote... željan sam postao
Ima li me od silnih apsurda, zabluda, još u vlastitim grudima
Il robujem tuđim bludima, ćudima, usudima, glupostima?
Ja koji ne postojim uvijek premostim.
To jesam il nisam,
To me ima il me nema...
To sam stabilan samo labilan...
Vidno se potresam, plamsam, talasam, glasam, kusam, žigosam..
Frazema muka golema, dilema mojih bedema, duh mojih totema...
Ja koji uvijek premostim od samog sebe postim.
Kažu vrsta koju ne možeš lahko naći...
Bježi ko Đavo od krsta, guja zna umaći
Osim ako baš ne tražiš, potražiš, istražiš
Potcijeniš, omalovažiš...
Vidljiva kad moliš boga da je nisi presreo,
Nepredvidljiva, prilagodljiva, zajedljiva...
Nađu je onda kad je potrebno da nestane...
Okuraže priznat joj postojano samo da odustane...
Jer u dahu, jednoj kapi kad čeljusti razjapi...
Razastrt je vrt a u njemu i život i smrt....
Jalov, blagoslov, lov, izazov, korov, nitkov...
O beznađe, ko me nađe, molim milosrđe...
nek mi javi čiji sam takav objavi, prijavi...
Kad već na me huška ralje bolje da ne spozna moje bezumlje...
VLADO FRANJEVIĆ, 1963., LIHTJENŠTAJN, SCHAAN
PREVARENI
prevario sam i vas i sebe
nećemo se grijat u istom grobu
kome za života
zajedno
toplo bilo nije
u blatu i pepelu
bit sigurno neće
ADVIJA HERENDA, 1952., BOSNA I HERCEGOVINA, GORAŽDE
O D U S T A L A
