MILI DUELI 2019 - DRUGI KRUG - JOŽINI AUTORI

Jože ima ukupno 26 autora. Bit će prikazani u 2 odijeljka.

DINA BAVČIĆ, 1976, BOSNA I HERCEGOVINA, GORAŽDE
SAMO LJUBOMORNA

Pokloniću ti sva srca onih koje ti srca šalju
i iskreno se nadam da će ti biti dovoljno,
a svoje ću golim rukama iščupati iz grudi,
jer nije na rasprodaji, da ga kupiš povoljno.

Pokloniću ti sve sretne ljubavi jer su lažne,
sakrivene iza maske dvoličnosti i obmane
nek’ ti sve druge budu bitne i važne
dok ne počneš noćima iz košmara da se budiš
kad spoznaš da pogrešne usne ljubiš
i shvatiš da nemaš kamen u grudima.

A ja ću biti dovoljno daleko,
da ne vidiš zasljepljujući sjaj u očima
zbog oluje u duši, što stihove piše,
mene će uvijek sačekivati neko
ko će od tebe umjeti da me voli više.

Ne možeš me pronevjeriti prijetvornim osmijehom
ni požudnim usnama, kojima me ljubiš
ako je ljubav ono što se treba zvati grijehom
potpisujem biti grješna dok me ne izgubiš.


RIDVAN HADŽIĆ, 1960., AUSTRALIJA, PERTH
PRIJATELJSTVO

Prijatelju moj,
Ne slijedi me,
Ni ja ne znam gdje ću,
Niti koliko ću biti!

Ne vezuj se za me,
Jer ne znaš da li je sidro
Moje teže od mog broda.

Ne vjeruj mi jer
Ni sam sebi ne vjerujem

Ne kladi se na me,
Izgubićeš!

Ako vjeruješ da sam pametan,
Moja glupost će te razuvjeriti

Ako misliš da me znaš,
Zagledaj se u mene
Pa vidi promjene!

Ako se promijenio nisi,
Ja jesam, i nastaviću!

Ne iščekuj me,
Možda se nikada nećemo sresti!

Ako osjećaš da si mi nešto dužan
Onda mi nisi bio prijatelj!

Ako osjećaš da sam ti dužan,
Reci mi, pa da ti platim!

Rijetko pišem pisma.
Još rjeđe odgovaram.

Valjda ti je jasno da je
Mene voljeti teško.

Ako protiv svega što rekoh
Ipak želiš da budeš moj prijatelj,

Znači da smo slični!

Jedno znaj nikad o tebi
Loše pričat’ neću

Nikad ni tebi ni tvojima
Neću ni zla misliti, a kamoli činiti!
Niti kad jesam!

Poštujem tvoj red, tvoj rad, tvoj izbor
Poštujem tvoj način života, vjeru
I mišljenje. I ti poštuj moje!

Ako želiš da budem tvoj prijatelj
Zbog onoga što je bilo – nemoj!

A uspomene naše dijelićemo
Ako ih imamo!

Onako kako ih se sjećamo,
Ako ih se sjetimo!

Ako želiš da budeš moj prijatelj
Zbog ovoga što sad jeste
I što sad jesmo – dobro mi došao!
Pa dokle li – što li! Nije do nas!

Prijatelju, dobro mi došao!


ANA DEDOVA, 1982., SJEVERNA MAKEDONIJA, KOČANI
O D U S T A L A !


DUNJA TANASKOVIĆ, 1994., SRBIJA, BEOGRAD
MRAK

Sklupčala bih se kao dete
samo da ne budem deo ovog sveta;
posmatrala bih kako dani lete;
al` ovakvom životu ne bih bila meta.

Žmurela bih nad životom koji menja vid;
neću da sam svedok kraha ispred sebe;
jer bi me u tom slučaju bilo stid
što ne mogu da utićem na stvarnost koja grebe.

Ogluvela bih nad bahatim kricima;
i stisla usta da me pogana ne bi ljubila;
zažmurila bih nad svim tim licima;
koja su se u mutnoj vodi izgubila.

Zanemela sam pred ruljom koja kliče;
jer galama ne čuje glas što žubori;
ne čuju ga, jer se svojim diče;
a ko sa tom bukom sam da se bori?

Zapušila bih sva čula
jer neprimetno se mogu prikloniti masi;
bolje je tako, nego da sam nula
koja svojim postojanjem sve vrednosti gasi.

Prespavala bih sve današnje repertoare;
tužne ali i komične;
koji ne izazivaju više ni smeh a ni tugu,
već samo komentare ironične.


DRAGAN KRSTIĆ, 1976., SRBIJA, LJUBOVIJA
KRUG ISTINE

Život kao reka protiče kraj mene,
ide svojim tokom,onda naglo skrene
i u senci svojih ogromnih dubina
čas me vuče dole,čas baca do visina.

Stazama kroz večnost dušom svojom šetam
uspavanim korakom da nikom ne smetam,
oko sebe gledam mržnju veliku k'o tvrđavu
uspevam da izbrišem svaku misao zlu ,tešku i rđavu.

Smisao svega pronaći sam hteo,
da li nisam znao ili nisam smeo?
Vrata tišine otvorih i to mi oduze moć
opet sve teče isto,novi dan,nova noć.....


JASNA ŠEMIGA-PINTARIĆ,1971, HRVATSKA, ŠANDROVAC (BJELOVAR)
PREŽIVJETI DAN

Pupim od želje
skrivena pogleda
pod travnati pokrivač.
Miris zemlje
i ranog proljeća
puni mi pluća
u uzastopnom,
opetovanom,
neprekinutom stapanju
s vječnošću.
Požuda je prokletstvo
il' dar od boga
u danu što se rađa
umirući?
Spremna prigrliti
sve tvoje
rastem do neba
vinuvši se i dalje ...
Pupim prepunjena željom,
grabim ovozemaljske darove
i pretvaram ih u hranu
uzdrhtalom tijelu
dok strijele moćne žudnje
pohlepno ližu
latima uzbibanim
i tvore auru
na rubu rasprskavanja.
Tanka je opna
između tebe i mene
i mi je kidamo šutke.
Tek dahom
režemo zrak
i uzdahom punimo
praznine povratka
na poznato tlo.
Pupim
pod tvojim pritiskom,
otežala zemljo ...
očajnički hvatam dah
milujući zrak
praznim rukama,
trudeći se da preživim
još jedan dan bez njega.



ALMA OMEROVIĆ, 1997, BOSNA I HERCEGOVINA, ZENICA
POTRAŽI ME

Odlazim ti;
Umornog tijela
I ostarjele duše.

Poražene sujete
I zagasnulog sjaja oka moga.

Sa starim kaputom
Prebačenim preko pognutih ramena
I raskopčanim dugmadima bijele košulje
U kojoj sam ti pijan
Recitovao Puškina.

Odlazim ti sada
Kada me više ne osjetiš.
Kada bijedna životna zadovoljstva
Preuzimaju kormilo tvoje mladosti.

Mlada si, tješim se.
Shvatiti ćeš, ubjeđujem se.
Potražiti ćeš me onda
Kada ti tuđi dodir više ne bude palio kožu
Ali opekotine će biti tu.
Podsjetnik.
Lekcija.

Da si imala jednog starog muškarca
Koji ti je dolazio sa starim kaputom
Prebačenim preko uspravnih ramena
I raskopčanim dugmadima bijele košulje
U kojoj ti je pijan
Recitovao Puškina.


DENIS TALIĆ, 1967., KANADA, HAMILTON
EH’ KAD BI DOŠLA

Lezim na dnu života
ko zalutala kornjača
sto se okrenula na leđa,
da me ti malo
pomaknes i gurneš,
pa da opet krenem putem,
koji si ti zacrtala ,
nesigurnom stazom
griješnika.
Pa da još jednom prođem
te mostove od srama,
koji vode do tebe,
zida plaća ,ponosa i rana.

Čekam tebe
ko list jutarnju rosu,
da me malo umiješ
onim toplim pogledom
po mom borama
skrivenom
mladom licu
i zamotas toplim plaštom
ljubavi,hladno srce,
moju izdajicu.

Kad bi mi bar još jednom,
šapnula na uho,
onim toplim glasom,
onako ljupko,
pa da se probudim iz
košmara i tog ružnog sna
a ti si me uspavala,
ljubavnim riječima ,
nevinog anđela .

U tamnom kutku
svoga postojanja,
nadam se opet tebi,
ko ispukla zemlja
sto samo želi kišu ,
pa nek mi poslje
i održe misu,
da mi oprostiš moju
zlobnost i pakost,
još jedan put vratiš ,
životu radost.

Život živim
a tebi se nadam,
spavam,plačem
budim se
i starim
a tebe sanjam.


SELVETA SELVA KATIĆ, 1961., BOSNA I HERCEGOVINA, JELAH
UVIJEK ISTI SAN

Od sjete satkana sjećanja neka
odzvanjaju tiho, a ipak su jeka
u mislima jako stvarne slike
utvare to su il crne prilike.

Umotane uspomene u paučine,mreže
bori mi se um u cjelinu da poveže
ili mi samo riječi žude
da pronađu put do rodne grude.

A riječi mi teške ko da idu pješke
ipak u susret pohrle svima
na svim jezicima...

Ispod tog nebeskog svoda
kuća mi stara i bunar voda
usred svojih najljepših snova
selo u sjeni jablanova.

Na tamnom nebu svjetlucav trag
ugašena želja kao zlatan sag
pade tamo u tamu omorika
a nebo tužno iznad krajolika.

Dok žalosno se klate zelene trave
zgažene čizmom ljudske strave
u bolu se rađa novi dan
opet me isti proganja san.

Ponovo kolona što se boji
proklinje zlo što tu postoji
okrenuti znakovi, nepoznati puti
niko ništa nezna, niko i ne sluti.

Ja u koloni sa sjemenom ljutnje
zagrnula djecu plaštom šutnje
ugleda priviđenje jutra
hvala sudbino, za još jedno sutra.

Duboko udahnu, prenuh se ja
proganjana,umorna od tog istog sna
na pitanje vječno, rekoh "Nisam kriva"
dva rođendana imam,ja ponovo živa.....


VALENTINA MILOVANOVIĆ, 1991., SRBIJA, ZAJEČAR
NJOJ

Izabrala si alkohol da ti život kroji,

stapaš se sa svakom kapljicom agonije.

Princezo rugla i duševne boli, koliko ti je još stranica ostalo,

da završiš knjigu koju bezuspešno pišeš.

Ujutru te pogledaju plave okice,

kojima ne pridaješ nikakav značaj.

Još koliko flaša, pa da završiš sa tim, gracijo tame i propadanja?

Život meriš litrima popijenih u samoći,

dok ti isti prolazi i vuče te za rukav.

Ne shvataš koliko trebaš dok grliš flašu,

budi čovek, daj ruku klincu koji te bezuslovno voli.

Uzvrati mu ljubavlju bez lelujanja zidova u zadimljenoj sobi,

budi jaka dok se budiš mamurna, pa opet …

Daj mu šansu da oseti majčinsku ljubav

Daj šansu sebi da se izvučeš iz pakla,

poslednji stepenik je tu blizu.

Blizu kraja bez povratka.



MILICA MICIKA VASILJEVIĆ, 1994., SRBIJA, VALJEVO
ŽELELA BIH

Želela bih da stanujem daleko,
negde među zvezdama,
gde caruje mir i tišina.

Želela bih da nestanem
u prostranstvu svemira
i da te samo zvezdana prašina
podseća da sam nekad bila živa ...

Ako me budeš poželeo,
u nebo pogledaj - tamo je moj dom
i osetićeš zagrljaj moj
a u dugim noćima kada nemaš sna,
milovaću te prstima od vetra,
ti ćeš znati da to sam ja.


ALEKSANDAR NEŠKOVIĆ, 1992., SRBIJA, SVILAJNAC
TVOJA MOĆ

Posmatram te samo...
Onako neprimetno,
iz potaje.
Čini mi se da bih
i život ceo
mogao provesti samo
gledajući te.

Prstima dok prolaziš
kroz kosu pozlaćenu,
okupanu Suncem.
Svaki valoviti pokret njen
podseti me
na miris peska i morske soli.
Odsjaj njen,
baš kao i to Sunce,
miluje mi obraze
Toplinom svojom.

Jedan treptaj
u meni pokrene
hiljade i hiljade
uragana.
Ne opirem se.
Već ih pustim
da me tako nose u beskraje.
Jer u svakome od njih
si ti.

Žar u oku tvome
u grudima potpaljuje
onaj ugarak
koji ostao je od
mog srca.
I svaki put
kada pogledi nam
se sretnu
srce mi se ponovo,
kao Feniks, iz pepela
rađa.

Onaj vrh jezika,
koji viri među usnama
dok se smeješ,
u meni u isto vreme
budi muškarca,
koji je spreman
biti najjači zbog svoje
najveće slabosti,
i dečaka
koji ponovo veruje
u moć iskrenog osmeha.
Moć koja može promeniti
čitav njegov svet.



BRANKA JUGO, 1957., SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA
PORUKA

Jednog proljeća
sva ushičena sam šapnula Miljacki:
volim te.

Ponijela je moje riječi
poklonila ih Bosni,
Bosna Savi,
Sava, sretna i zaljubljena
grleno izrekla Dunavu.

Dunav ih prenio moru.

U noći punoj mjesečine
jedan talas se rasprsnuo o
stijenu u hiljadama kapljica;

bljesnulo je: "volim te."

Zaćuđena djevojka, zajapurenih obraza
zapita se da li joj se učinilo
ili je njen dragi
u baš u taj tren izgovorio
dugo čekano i silno željeni:
"volim te".

Miljacka i ja zavjerenićki
namignusmo jedna drugoj
i šutimo.
Našu tajnu niko ne zna.

JADRANKA KLISAROVA, 1961., SJEVERNA MAKEDONIJA, SKOPLJE
OČI KOJE PLAČU

Stojim nemo na raskrsnici, dok pitam se:
Kojim putem da krenem?
Koji put da odaberem?
Ka svetlećem nebu upirem tužni pogled.
Ugledah dve sjajne zvezde
kako svetlucaju u tihoj noći
i kako se izdižu u sve veće visine.
Ne skidam pogled sa njih, pratim ih u korak.
Iz očiju mi krenuše suze.
Poteče reka kao iz dva bistra jezera,
reka nemira i nespokoja.
Oči koje plaču zbog težine misli.

Misao me vraćala nazad.
Vraćam se korak po korak.
Gde me to vodiš, misao moja?
U rodni kraj – uz ognjište rodno,
tamo gde neko čeka čedo svoje, reče misao.
Oči koje plaču za rodom svojim.

Misao moja, vodiljo moja,
vodi me napred ka zvezdama!
Tamo me čeka radost roda moga!
Oči koje plaču ispunjene nadom
za neko srećnije jutro.
Neka bude od sutra samo radost i smeh.



RUŽA VELČEVA, 1946., BUGARSKA, VELIKO TRNOVO
KAKTUS

Oštro trnje.
Delikatni cvjetovi.

Bolno elegantna ljepota
i čvrsta prijetnja
u tijelu
zelene svjetlosti.

Plašim se
da dodirnem
s ljubavlju ...
Povrijediću
i sebe i njega.



MIRELA KLARIN, 1967., HRVATSKA, JEZERA
ILUZIJA

Čije sam ja dijete,
dijete neba, dijete zemlje, dijete daljina,
ili možda dijete oblaka,
možda nisam ničije dijete
Možda sam samo sjena iza oblaka
možda samo zrnce praha zemaljskoga
ili samo točkica na dalekom horizontu
možda kamenčić na ovom otoku

Da li netko zna za mene,
Netko me vidi možda, ili osjeća moju blizinu
da li imam formu tijela ili postoji samo možda
duša bezimena
Hm, tko zna, možda nisam ništa ni od toga
možda sam samo prah, iluzija, trenutak ništavnosti
nevidljivo i nepostojeće biće

Ali, ako sam samo prah zašto imam misli
ako sam samo iluzija, zašto patim
ali, ako sam trenutak ništavnosti
zašto me boli, zašto je tuga tu uz mene
zašto me opsjeda, zašto me muči
Ako sam nevidljivo i nepostojeće biće
zašto me drugi gaze, mrze, preziru

Ne, ne mogu objasniti,
Ne, ne mogu reći
Ne, ne mogu pokazati
i ne mogu reći
jer ne znam
Znam samo da želim biti iluzija
u ovom prokletom, bezimenom,
rastopljenom vremenu



LJILJANA LUKIĆ TATIĆ, 1958., SRBIJA, SREMSKA MITROVICA
ŽELELA BIH

Želela bih da stanujem daleko
negde među zvezdama,
gde caruje mir i tišina.

Želela bih da nestanem
u prostranstvu svemira
i da te samo zvezdana prašina
podseća da sam nekad bila živa.

Ako me budeš poželeo
u nebo pogledaj-tamo je moj dom
i osetićeš zagrljaj moj
a u dugim noćima kada nemaš sna
milovaću te prstima od vetra,
ti ćeš znati da to sam ja.



JAGODA VELIČKOVSKA, 1951., SJEVERNA MAKEDONIJA, KUMANOVO
VREMEPLOV

Sanjajući plaćam ceh sudbini,
i pitam se se: Zašto starim?
Prošlo je i ovo proleće,
a ja još uvek život slavim.
U novom jutru brojim latice
a godine tresu stabljiku
i dane sumornog sveta.
Dok mastilo popunjava hartiju,
osećam da ponovo koračam
kao u prošlosti trčaću maraton,
još uvek željna sam svega,
stihove nove zapisujem.



SVETISLAV MATIĆ, 1971., SRBIJA, UB
BALKANSKA

Nema tu sreće
jer tuđe sunce ne greje,
nema ni radosti
jer nisam svoj na svom.

Ova kuća moja,
moj nije dom!

Godine su prošle
a ja se nisam navik'o.
na ove ovde,
i za one tamo,
sam i dalje meta.

Njima čak i ime moje smeta ...

Ko nas je sejao,
ko nas je mešao
Ko nas je od zla semena
ludima načinio
i zlim nas mlekom zadojio?

Bog ga ubio!

Nikad više ja neću
imati dom,
lutaću do smrti
tražeći put natrag,
onaj put koji u ambis
nas je sve skupa poveo.

Lutaću i tražiću ...

I grob će mi biti u tuđini:
naše groblje,
naš krst,
sve je naše a ništa moje nije
nad mojom glavom ...

Hvala za utočište,
hvala za hrabrenje,
tople reči, tople postelje ...
Hvala i za tu
mračnu duboku rupu
u koju ćete me spakovati.



MEHRIMA OMERDIĆ, 1988., BOSNA I HERCEGOVINA, ZENICA
ODLAZAK

Dok pišem ova posljednja slova,
U uglu sobe moj kaput stoji
I pored njega sat otkucava,
Prašinu skuplja i dane broji.

Na put nam valja sada poći,
Ja i moj kaput, ko' dva drugara,
Ostaće snovi, ostaće noći
Ostaće prijatelji i majka stara.
Drhtavom rukom čelo brišem,
I bol i tugu u sebi nosim
U svitaj zore poći se mora,
U tuđoj zemlji da sreću prosim.



SLAĐANA MARJANOVIĆ, 1987., BOSNA I HERCEGOVINA, JAJCE
LAŽEM KAD KAŽEM

Lažem kad kažem,
da volim,
da ljubim...
A srce se ne pomjeri ni tren.
Gdje je ta dubina moje duše,
zašto prazninom zjapi sad?
Razbijena stakla
na podu leže,
prašina
i
ništa...
I zato lažem kad kažem,
da volim,
da ljubim,
a u meni ,ljubav gdje je?
Da prožme moje biće,
moje tijelo...
.
Kako li se ljubav sadi,
da i ja uzmem jedno sjeme?
Da procvjeta
duši ovoj napaćenoj,
cvijet nade,
u šaci zemlje
donešene.



ELIZABETA PAVLOSKA, 1972., SJEVERNA MAKEDONIJA, KUMANOVO
NE UMIRE PRAVA LJUBAV

Šta smo bili mi

u ovom lažnom svetu

punom patnje i gorčine;

lutalica i sanjar ili samo prolaznici

koji razmene se na životne raskrsnice.

Šta si mi bio u

sve ove godine, potrošene kao sitan novac?

Moja srodna duša,

ili samo mojoj deci brižan otac?

Šta sam bila ja u tvome srcu

budi iskren pa mi kaži;

voleo li si mene, moje oči, usne

ili su sve samo bile navike i prazne laži.

Ko smo sada mi

nakon sve ove prošle dane našega života

punog uzbuđenja, borbe

i po koje skrivene praznine?

Udaljila li su nas sva ova iskušenja

i te proklete daljine?

Bili li smo

ljubavnici, u kojima kuca srce strastveno i ludo,

ili samo prijatelji koji dele život

i ne vezuje ih ništa drugo?

A život leti, ide i ne želi ni za tren da stane

ko da odneo je sa sobom

sve te naše divne srećne dane ...

Zato ne daj, da nas tuga slomi,

ni daljine da nam srca razdvoje -

pusti da prava ljubav

još u dušama našim nastavi da kuca.

Ne daj da nas sujeta

ko najveće smeće zgazi,

poljubi me, zagrli me,

ostali su od života samo uspomene i sitni dani.

Šta smo bili mi

u ovom životu, punog izazova a i kocke?

Dušo moja, ti i možda ne znaš

da sam ja u stvari bila tvoja brižna supatnica

koja kao senka pratila je tvoje stope.

Ti si uvjek meni bio

Potpora i srce lavje -

ah,to znamo samo mi,

zaključali smo u srce naše.

A sve prolazi ...

u životu kao letnja kiša

koja časkom na trenutak padne,

lepota, mladost, sva bogatstva ovog sveta

moć i skupe pare,

samo ljubav prava

ne umire nikad, srećom i za večno

onima koji ljubili su

kao kruna im u praznim dlanovima ostane.


RADOMARIOLA ČIKIĆ, 1991., BOSNA I HERCEGOVINA, GRADIŠKA (GRBAVCI)
PROLJEĆE

Došlo je tiho i nečujno
Prikralo se
Isto kao što je odnijelo zimu iza sebe
Tiho i nečujno
Donijelo svjetlost i radost
A odnijelo tugu i tamu tvojih osećanja boli
Tiho i nečujno



JAGODA RISTESKA, 1979., SJEVERNA MAKEDONIJA, SKOPLJE
PRIJE NEGO UMREM, ŽELIM DA ŽIVIM

Pre nego što umrem, želim da živim.
Znajući, bila sam puno puta zaljubljena
i od mnogi ljudi milovana.
Ali samo me je vetar milovao
čak i kada sam ga odminula kao da je nevažan.
Pre nego što umrem,
želim da živim.
Znajući da nema malih i velikih čuda,
Ali mi je podareno jedno,
sa svakim moj dah.
Pre nego što umrem, želim da živim.
Ne kao da nema sutra,
več kao da ni juče nije bilo.
Sa nevinošću malog deteta,
zaigrano u pesku po prvi put.
Pre nego što umrem, želim da živim.
Znajući da od svih putovanja,
najdalje sam stigao u svom srcu,
na putu ka ljubavi.
Pre nego što umrem, želim da živim.

ПРЕД ДА УМРАМ САКАМ ДА ЖИВЕАМ

Пред да умрам, сакам да живеам.
Знаејќи,
Многупати бев заљубена и од многумина погалена.
Но, само ветрот ме гали
дури и кога го одминувам така,
како неважен.
Пред да умрам, сакам да живеам.
Знаејќи дека нема мали и големи чуда,
Туку дека ми е подарено едно,
со секој мој здив.
Пред да умрам, сакам да живеам.
Не како да нема утре,
Туку како да нема ни вчера.
Со невиност на мало дете,
Заиграно во песок за прв пат.
Пред да умрам, сакам да живеам.
Знаејќи дека од сите патувања,
Најдалеку стигнав во своето срце,
На патот кон љубовта.
Пред да умрам, сакам да живеам.



JOVICA ĐORĐEVIĆ, 1964., SRBIJA, NEGOTIN
ZATVOR LJUBAVI

Sam,a gomila ljudi na ulici,
puno ljubavi.a meni ni jedna,
i dok vučeš me grubo kao na uzici,
pitam se da li si ti svega vredna.

U zatvoru ljubavi što izabra za me,
što na poklon dobih četiri vlažna zida,
mračno je i skoro nikada ne svane,
stvari nestaju,gube se iz vida.

A tiha jeza stapa se sa vlagom,
i svaki šum postaje još jači,
dok ležim na kamenu k"o na koferu s blagom,
zavaravam sebe da ću te još naći.

Moji drugovi bube,miševi i stenice,
uvek su tu i nikad nisam sam,
mrse moju kosu,prave mi pletenice,
zauzvrat od sebe ja im komad dam.

Bez pomilovanja i bez pravo žalbi,
bez sudija i porote što za dušu steže,
osudi me na smrt al" se pitaš da l" bi,
moglo nešto drugačije,nešto malo teže.

I dok telo moje sa zemljom se stapa,
vreme će od nas napraviti jedno,
postaćemo družina,k"o nekakva klapa,
što će barem cveću biti nešto vredno.

I na drob mi dođi,ne budi tad lenja,
cveće ponesi i sav ponos tvoj,
nije više važno čija si tad žena,
samo dođi,da čujem koji je razlog tvoj.



LJILJANA KOVAČIĆ, 1963., SRBIJA, ZEMUN
Bićeš tu
kada mi se oči
priviknu na tamu
i sve zaćuti.

Šapnuću ti vetrom
da mi tvoj osmeh
na jastuku počiva
i ne da noći
da mi te otme.

Zamoliću anđele
da ti prenesu
dah nežnosti
kojim trnem
tonući u san.

Pomilovaću te
mesečevim zrakom
da bi tvoja duša
srećna osvanula
u novome danu.

Prepustiću suncu
da te umesto mene
zagrli
jer znam da to ume
bolje od mene.