MILI DUELI 2019 - DRUGI KRUG - SIMINI AUTORI

Simo ima ukupno 31 autora. Bit će prikazani u 3 odijeljka.

GORAN VRHUNC, 1982., BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
DVOJE

Zapalit ću cigaretu,
možda porastem
u tvojim očima.

Kad prođe ljeto
i zima zasjedne na tron
grijat ću tvoje
svojim golim tijelom.

Nećemo paliti svjetla
pokretima ruku
ni imati solarne ploče.

Palit ćemo svijeće,
pržiti se voskom
i uzvisiti našu bol.

Nećemo jesti kavijar
ni egzotično voće,
hamburger ponekad
dovoljan je za glad.

Prat ćemo kose
jedno drugom
kad nam zatvore vodu,
ne zbog neplaćanja.

Sprdat ćemo se sa svijetom
dječijim imenima.



STEVAN ŠARČEVIĆ, 1962., SRBIJA, SUBOTICA
TANGANJIKA

Igrao se mali Žika
Kraj jezera Tanganjika.
Kuda ćemo dragi rode
nego pokraj ove vode?

Svi bivoli, krokodili
Živi su se začudili;
što se igra mali Žika
kraj jezera Tanganjika?

I otkud sada ovaj Žika
kraj jezera Tanganjika?
U pesmi se svašta može
o moj Bože, dragi Bože...



JOVAN N. BUNDALO, 1948, SRBIJA, BEOGRAD
BAJKA MOJE TUGE

Misao na sreću poput munje britke,
sevne mi kroz telo vijugavim tragom,
pa obasja tamu izgubljene bitke,
tad do zore ćutim sa osobom dragom.
K`o ćelije raka tuga naglo buja,
pa kroz mene teče, nevidljiva struja.


Sreo sam je davno, februar je bio,
k`o svaka princeza, bila je u plavom,
pri pozdravu stidno ja sam pogled krio,
rekao sam nešto i klimnuo glavom.
Prelepa princeza smešila se sneno,
još i sada vidim lepo oko njeno.

Ljubavlju opijen plovih ka vrhuncu,
dok lepota snova slast života krasi,
razdragan k`o dete, radovah se suncu,
u zanosu slatkom, tekli su nam časi.
Kroz oblasti žudnje plovila je sreća,
k`o opojni miris iznad poljskog cveća.

Zora u sne zove prijatelje drage,
sa njima je ona nasmejana bila,
a kad pusti snovi ostanu bes snage,
podigne me k nebu nevidljiva sila.
Jave mi se ona iz rajskoga hlada,
umiljatim glasom, lepša nek ikada.

Osećam u tami dok pravedni sniju,
da sam tlo za patnju iz svetova sviju.



MILICA RISTOVIĆ, 1990, SRBIJA, BEOGRAD
DŽENIS

Nisam ja za ovde.
Ni za sad.

Ne pripadam,
propadam
iznutra...

Ja sam u prašnjavom koferu na tavanu,
na crno-beloj fotografiji,
u zvoncarama, sa lenonkama.

Nisam ja za ovde.
Ni za sad...

U koverti napisano pismo
i pored kutije sa rolšuama,
ja sam u ćošku loptica skočica,
kliker i gramafonska ploča.

Ja sam Dženis

koja je pretekla dvadeset sedmu
pa joj nije jasno šta sad.

Ne pripadam,
propadam
iznutra...

Ja sam poster Pink Flojda
na zidu s tapetama,
pa i cvetne tapete sam ja.

Ja sam karta za voz i razglednica,
zbirka markica i značaka,
fioka puna hartije.

U prašnjavom koferu na tavanu
što se jednom godišnje prebriše, otvori.
Ja sam setna radost prošlosti
koja nije ni postojala.

I ovde i sada

ja ne pripadam,
propadam
iznutra...



MEDIHA OMEROVIĆ SMAJLOVIĆ, 1967., DANSKA, VIDABAEK
OD VIŠEGRADA DO VIDEBÆKA

Jednog dana

Kada ti jave
da više me nema
kraj prozora tvoga
glasom mojim
zadrhtaće breza
a ruža zamirisati
mirisom nepoznatim.

Srca tvoga rezá
klimava
da li će se podignuti
zaškripati
ili zauvijek pasti.

Ja, usamljena života sjenka
što ljubljah te do posljednjeg daha
srca punog straha
samo da te ne izgubim


Ti,
ah ti
Tek sada znam
Nisi volio ni sebe sam.



VALERIJA VEČEI-FUNDA, 1958., SRBIJA, NOVI SAD
PRIČA BEZ KRAJA

ma nije ovo kraj
jer nikada nije bilo
ni pravog početka

desilo se samo
neko trajanje

stvorilo se odjednom
niotkud
bez najave i planiranja
bez namere počinjanja
preskočivši bilo kakav
i bilo čiji početak

ispomeralo je
sva buđenja
i sve zalaske
pomešalo kišne kapi s čekanjima
sa glasnim ćutanjem
i nikad izgovorenim prekorima

nalazila sam
onako usput
lepe reči pretvorene u školjke
nalik našim sećanjima
i čežnjama

ni školjke nisu prepoznale
početak
trajanje
i kraj

nisu prepoznale
čak ni nas
jer nas i nije bilo

kao što nije bilo
ni početka
ni trajanja
ni kraja

bili smo samo
ti
ja
i usamljenost među rečima...



JUSUF VEJZVIĆ JUKA, 1949., BOSNA I HERCEGOVINA, TUZLA
VRIJEME

Blijedilo isčezlog vremena,
Čestim sećanjima bojim.
A ono ni nalik nije
Mojim snovima mašte.

Iz slatkog sjemena nikoh.
Gdje briga nije imala mjesta.
Gdje su tuđi, snovi
Kovali moje vrijeme.

Sve zamišljene želje
Tutanj vremena satra.
Prije svih rođenja
Stvarnost treba dovikati.

Zorit će vječne zore
U tami skrivenog dana.
Da život ćutljive stege
Sa vremenom bolji raste.



MAJA SPASOJEVIĆ, 1993, SRBIJA, BAJINA BAŠTA
OPROSTI PESMO

Oprosti pesmo što rekoh da si moja.
Učinih veliki greh.
Oprosti mom umu
sto ne shvati tvoju veličinu.
Oprosti pesmo što pomislih takvu ludost.
Ti si svačija i ničija.
Ti si samo svoja,
Ti si večna.
Oprosti pesmo ovom smrtniku,
što je osetio čari tvoje,
pa je pomislio da pripadaš nekome.
Pomislio je da pripadaš njemu.

Oprosti pesmo što rekoh da si moja.
Ja sam tvoj sluga, a ti velika gospodarica
Blaga i dobra, toliko da ne postoje granice.
Ti prožimaš dušu i oplemenjuješ je,
ti si večni deo nas, a mi samo deo tebe.


SMAJIL DURMIŠEVIĆ, 1956., BOSNA I HERCEGOVINA, ZENICA
BUTUM SELO

Usred Žepe
Niže vode
Pod orahom
Butum selo

Pod orahom
Eglen teče –
Suša, starost,
Deder smotaj,
Pišu l' djeca...

Usred Žepe,
Pod orahom
Sjede
Sijele
Eglenišu
Dva čovjeka



DARKO NEŠKOVIĆ, 1987., SRBIJA, GORNJI MILANOVAC (BRUSNICA)
POTRAGA

Samo pola tebe ,toliko vidim..
Skidam naocare za dublje gledanje da bih ih obrisao.
Da slucajno nije mutna jedna strana naocara?
Vracam ih,ne,nije,
ti si pod velom misterije.
Istrazivati tebe,to je smisao mog zivota.
Ogromna lepota
tebe krasi i mene jedino moze da spasi.
Tragam da te procitam
lutam I skitam;
da te dokucim,ispitam.
Ali teski su i nemoguci putevi do tebe
lavirinti koji unistavaju mene.
A u isto vreme me teraju da nastavim potragu
I ,taman ,kad sam ti na tragu...
ti isceznes i pobegnes.
Poput kameleona se menjas iznova i iznova.
Ali nisu to fizicke promene,
ti si poput meseceve mene.
iz oblika u obllik,menjas strukturu,
a u sebi gajis i cuvas sopstvenu ljusturu.
Tu ljusturu ganjam dok te sanjam
i jos cesnje proganjam.
Nemam odgovora jer si neuhvatljiva,
sve vise neshvatljiva
ali potraga za tobom se nastavlja
jer ti si ona koja moje srce na mesto postavlja.
I ako te ne uhvatim i dokucim
od tebe ucim.
Ti si ljubav
jer za cime mi je jos preostalo da tragam,
osim ljubavi
jer sve ostalo ubija i do smrti davi.

SANJA VIDOVIĆ, 1982., HRVATSKA, ZAGREB
DONUM VITAE

Zamislih najljepšu stvar
da želim zadobiti.
I ruku koja taj dar
pruža se pokloniti.

Srećom svom se radujem,
grlim svoj objekt jako
Poželih da plandujem
Ne puštam ga tek tako!

Milujem ga bićem svim,
ogledam se u njemu
Veselim se skup sa njim
– bit mu dobra u svemu!

I je li nezahvalnost
ili druga hladnoća?
Što jest da jest - je stvarnost,
tužna neka jadnoća:

Ruku više ne vidim
Koja ljubi me žarko
Na nju tol'ko ne mislim
Zaboravljam prelako!

Al' pomisao jedna
u duši mi se stvara:
Nešto jako vrijedna
Ti si mi, Ruko, dala!

„Taj poklon tvoj je ŽIVOT,
U srcu ti je Snaga!
Ne daj da bude sirot,
POLJUBI GA S PRAGA!“

...Zamišljam onu sliku,
iz Ruke darak primam
Po njezinome liku
najdraže nešto imam!



HAJRA KURTOVIĆ-BORAČIĆ, 1965.,SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE, FLORIDA
***
A htjela sam
da ti budem zeravica
topla vatra tvoga srca
i najslade vino tvoje
sto ti usne grije

A htjela sam
cistom dusom ovom svojom
i jacinom svoga srca
da te ljubim sve dok kuca
da ti budem sac od meda
da te lijecim kad zatreba
Sve sam htjela
samo ne i nesanica
vec najljepsa rajska ptica
tvoja vjerna saputnica

A htjela sam...




ALMIRA MRAKOVIĆ, 1973., BOSNA I HERCEGOVINA, SARAJEVO
MOJA MAJKA NIJE ZNALA

Majka me je pitala:
Kćeri zašto si blijeda,
nekako mi strana i daleka?
Ćutala sam, nije znala,
da je moj život, već odavno
prekriven crnim plaštom,
crnjim od najtamnije noći,
prazan kao bezdan koji zjapi
onako beživotan, strašan.
Nije znala da gledam, a ne vidim,
da su se i moje oči stopile
s tim mrakom,
bez trunke svjetlosti.
Nije znala da mi je
duša pustinja.
Nepregledna pustinja
u kojoj je pjesak
jedini dašak života,
ako je to ustvari život.
Nije znala da sam predviđena
za stradanja.
Sve nesreće ovog svijeta
sručile su se na moje skoro
beživotno tijelo.
Ništa, ništa moja majka
nije znala.
Zaboravljen sam kip
kojeg vrijeme nagriza i lomi.
Oči bez sjaja, lice bez boje,
tijelo bez duše.
Hodajući mrtvac sam ja.
Ne, to moja majka nije znala.



IVANA MILOŠEVIĆ, 1989., SRBIJA, KRAGUJEVAC
GOVORIMO ISTIM JEZIKOM

Miris božanstva kruži
našim svetom.
Moj život se druži
s tvojim.
Udahni ga,
ispuni telo
veličinom jedinstva.

Oslušni ista
osećanja
i čućeš obećanja,
netražena, koja ti kazujem.

Privid najlepši
satkan je od tvog lika.
Kao dragocena slika
visiš na mojim trepavicama.

Tvojim osmesima brojim
galsove nečujne...
Jer mi govorimo
istim jezikom.



SANJA SINANOVIĆ, 1980, ŠVEDSKA, JÖNKOPING
KRAJ POČETKA

Kada bih rukama mogla dokuciti svemir,
Primiti za ruke i odvesti u zemlju jorgovana
Da li bi dusa pronasla mir, neboj se
Probudi strast izmedju tebe i mene
U tijelu zrelih godina, nekoc djeteta,
zene i muskog dodira.
I dalje lutas u mojoj masti, cesto me budis
i opominjes, spavaj.
Da sutim ili sapucem, ni sama ne znam
jer carobna krila sam dobila i bez imalo
straha letim i sanjam krajolIkom zelenog sna.
Ne slutis da doci ce neka druga vremena
kada ce bradate zene svijetom zavladati,
i u rukama velike sarene torbe nositi.
Iz njih ce vaditi plasticnu poeziju i svijetu
u oci prasinu bacati. Kao da zele da ih zacaraju
i u logore iza bodljikavih zica pobacaju, poput
izumrlih zivotinja ih ukrste i u neka druga
izrugiva bica pretvore.
Putujem kroz vrijeme ka dalekoj Moskvi,
i stizem na predstavu prgave Vile.
Tamo me cekaju Klauni i plijescu dlanom od dlan.

Neka zatresu se cirkuski satori, i nebo neka spusti
Olujne kise,a ja postajem zena Kopriva u cizmama
protiv nagaznih mina. I nisam pjesnik ljubavnih poezija¨
sve je to strast i iluzija. Od kog smo stvoreni, dok cijedimo
sexualni nagon prirodnog oblika, u zamku
ispisanog vremena. A ja, vjerujem da samo oni
obdareni mogu dotaci srz svakog slova, i slikovito
vidjeti cari olova. Padam u trans eroticnog doba
iz dalekog epskog vremena, zato rastrgaj odjecu
s oblog tijela, koje napusteno bez duse luta.
Strah me je od ovih snova, i noci ove, sto put mi ukaza
I sapatom prenese ostvarena djela, izmedju tebe,
mene i dalekog svemira.



VESNA ESCHENLOR, 1964, AUSTRIJA, BEČ
OD SNOVA SATKAN (Autobiografska)
Zivot je ceo satkan od snova
svaki njegov deo, misao je nova
al' zelja uvek ista, splet duginih boja
suza cista, k'o ti, zelja moja.

Zvezda si sa neba, sto mi noci zraci
sunce u oku, sto mi tuga mraci
vetar blagi, sto miluje mi lice
sve si meni dragi, moja nesanice.

Kroz sve godine - oseka i plima
sanjam iste snove - nas dvoje u njima
vracam se u mladost, u te srecne dane
sanjam jednu radost, vidam stare rane.

Dal' se i ti mene, nekad setis dragi
sada zrele zene, al' pogled jos blagi
ja samo za tebe znala sam da disem
radim to jos uvek, sad ti pesme pisem.

Nema dana da ne svane
niti noci da mi dodje
da ne mislim na te dane
mladost koja brzo prodje
mladost sto mi drugi uze
ruza koja nije cvala
ostadose samo suze, i,
da sam se tvojom zvala.

Sad mi snovi dane boje
bez njih sve bi bila tama
jos uvek sam zlato tvoje
udata, al' ipak sama
tuga jos mi srce slama
sad zeni u godinama
duge noci, dane ove
zivim jos za nase snove.

I svaka godina koja dodje nova
novi je zivot satkan od snova
o dva bica sto se u kosmosu traze
ti snovi mi tugu, umanjuju, blaze.


ZEKIRA KIRA AHMIĆ, 1957., HOLANDIJA, VEGHEL
Dunja,

Još me stare slike nose
iz avlije,miris stiže
srebrenaste njene kose
da sam bogdo Bosni bliže.

Jutra suncem umivena
miris dunja-pjesma ptica
uspomena na djetinjstvo
kao rana ušivene.

Sanjala sam konje vrane
rukom dragog zauzdane
i carsave sto vijore
rukom majke izaprane
bijele bluze izvezene
sa suzama pokapane
sanjala sam sretne dane
ali samo dok ne svane.

Vidjela sam drage slike
svoju majku svu u svili
kao da me više nije
k'o da nikad nismo bili
jer su moju dragu Bosnu i Hercegovinu
sa svih strana ogradili.

Dal' miriše stara dunja
dal' nas čeka izdaleka
dok vihori trgaju joj
zlatni veo s njenog lica
dok je gledam u snovima
i dok klizi suza vrela.

Doći ce mo kad se svjetlost
po beharju dunje sjati
da čujemo bat mašine
sa odjeće materine
sto je šila dok je bila
dok je snama sreću snila .


NIKOLA VUKOJE, 1998., SRBIJA, ZRENJANIN (SEČANJ)
UGAŠENA LAMPA

Trenuci probijaju večnost
krčeći mokre trepavice.

U očima slika se senka
pocepanih znakova tišine.

Prosute raskrvavljene reči
slivaju se krilom ranjenog leptira.

U odrazu beskrajno ništa
sa centrom u lutanju svira.

Crno sivilo grebe gorčinu
nad prolazom metalna šipka.

Tišina kroji trenutak
cepajući ušuškan dodir.

Nestaju svilene ulice
prerano gasi se lampa.

Stapam se s kišom na ledu
nestajem ubrzo i ja.



DENIS LUKIN,1967, HRVATSKA ,RIJEKA.

DANAS MI TREBAJU DOBRE VIJESTI …
Danas mi trebaju dobre vijesti,
jer evo , kiša već predugo pada ;
olovni oblak nek' propusti Sunce ,
nek' nebo načas osvijetli nada !!!
Ne želim sada čuti ni riječi
o nekoj zloći , ratu il' svađi :
puške nek' glasno ostanu nijeme ,
bolest nek'ode bespućem mraka,
do vraga sada i oni loši ,
oni bez obraza , oni bez srama !!!
Danas …
danas mi treba nečija ruka ,
dječje nježna i s povjerenjem .
nevino srce što bezbrižno kuca ,
danas mi trebaju dobre vijesti ,
ne želim opet nikakva '' stanja''.
Želim da dišem ,da živim ,
danas želim da sanjam ;
da će konačno biti bolje ,
bar danas ,
bar ovoga ljeta ,
danas mi trebaju dobre vijesti
sa ovoga ludog planeta !!!
Danas nek' presuši tinta ,
glasniku vječite patnje ,
stranice njegovih djela,
sada nek' ostanu prazne!!!
Danas mi treba mir ,
treba mi svježega zraka ,
želim da dišem ljubav ,
danas želim da sanjam ,
da će konačno biti bolje ,
bar danas ,
bar ovoga ljeta ,
danas mi trebaju dobre vijesti
sa ovoga ludog planeta !!!



SLOBODAN R. MARTINOVIĆ, 1965., SRBIJA, LAZAREVAC
PETAK, VEČE

Kafe Escalera,
(Što basamke znači),
Prepun mladog sveta
Što pogled privlači,

Primio me prisno,
Privukao nečim,
Da ispijem piće
I nacedim reči.

Ušao sam,
Beše petak, veče;
„Tullamore Dew* za vas“,
Konobar mi reče.

Sedoh da popijem
Duplo irsko piće
(Sposobno da greje
Biće i nebiće)

I setih se kratkog
Susreta što minu
Na hladnoj stanici;
I kroz pomrčinu

Neophodan stranac,
Jedinstven u svetu,
Odletela je
Na svoju planetu.

Ispio sam viski,
Ohlađen espreso...
Novac (sa bakšišom)
Na sto sam istreso,

I niz eskaleru
Zaronih u veče;
„Ne traži je više!“
Ko da neko reče.

*Talamor Dju

OGNJENKA KALAJDŽIĆ; 1949, ŠVEDSKA; VÄXJÖ
BOLESNIM BRATU

Kad bi ove moje svijetle misli
nekako mogle po moru da plove
i da tamo sretnu tamne misli tvoje
eh., samo kad bi mogle..

I kada bi one mogle
nekim čudom da se spoje
pa postanu samo ružičaste boje,
tužno ne bi bilo srce, ni moje, ni tvoje.

Kad bi mogla ova moja unutarnja sreća
nekim čudom postati još mnogo, mnogo veća
pa da tada pređe u tvoju nutrinu
i popuni strašnu u duši prazninu.

I kad bi svako mog`o
ponekad učiniti tako
na ovom svijetu živjeti
bilo bi zaista lako.

Eh kad bi se sreća mogla dijelit` tako
sve bi bilo ljepše, sve bi bilo lako
svijet bi ljubav pio, život radost bio.



SONJA TAIROVSKA ĐURČAK, 1954., SJEVERNA MAKEDONIJA, VELES
KNJIGA ŽIVOTA

Rađa se,
rađa se misao
u maternici straha,
putuje,
putuje na put sa zaigranom djetetom.
Vrijeme je umorno,
pokušava ukloniti masku
sa lica života .
I danas
ptice kruže pješčanom plažom
oni traže obalu života.
Igra se nastavlja,
sunce zalazi
i ponovo se rađa
s druge strane života.
Knjiga života ostaje
uvek otvorena ...


Makedonska verzija:
КНИГАТА НА ЖИВОТОТ

Се раѓа,

се раѓа мислата

во утробата на стравот,

патува,

патува по патот со заиграното дете.

Уморено е времето,

обидуваќи се да ја тргни маската

од животот на лицето.

И денес,

на песочната плажа кружат птиците

трагаат по обалата на животот.

Играта продолжува,

сонцето заоѓа

и поново се раѓа

на другата страна на животот.

Книгата на животот останува

секогаш отворена...



STEVO LESKARAC, 1963. HRVATSKA, ZAGREB
KAMENJE I VJETAR

Kamenje i hrašće u visinu rastu,
Vjerojatno mogu do oblaka stići.
Kao sitna djeca, hoće da narastu.
Oblaci se bijele ko nebeski ptići.

Kamenje i gvožđe tvrdo je i hladno,
A žerava vatre jezike ožeže.
Od ognjene luči izgoriše prsti
Dok iskrice žara u čađ noći bježe.

Kamenje i trunje i kora glogova
Sipaju u blato žeravice s neba
Koje poput pjesme šiljatih rogova
Mogu i ubosti, ako baš zatreba.

Kamenje i vjetar bore se uz more,
Valovi ih silni pjenovitim tvore.



MILE ALBIJANIĆ, 1963., CRNA GORA, TIVAT
KOLAČIĆ

Ooo kako si magnetična
sva kolačić
voću slična
nujnobujna
vragolasta obla čulna
slutim sočna
sva vrcava zračnooka
nježnobludna
slatkotočna…

Želja moja dal je čudna…
Taman da je uzaludna,
sretnem li te
poješću te
stisnuću te
srsnuću te
oduprijet se baš ne mogu…

Stignem li te lakonogu…

Ooo, neka je slava Bogu!


AMINA PECO, 1994, BIH, ZENICA,

PJESMA

SRCE

Pronašla sam srce u obliku kamena, jeste tvrdo i nimalo lako. A poče i o ljubavi da mi priča, o toplini nad Hercegovinom, o ljubavi koju Neretva šapuće, o tebi i meni.

Tebi nepoznatom a suđenom. Tebi već pomalo skrivenom u meni.
Poče pričati i o Savi i o Drini, tebi i meni, svakom gradiću i putiću.

Pronašla sam srce, srce u obliku kamena, kamena tvrda i nimalo laka, pronašla sam tebe, koji nauči voljeti svakog pa i mene.



BOŠKO BARJAKTAROVIĆ, 1952., SRBIJA, BEČEJ (RADIČEVIĆ)
NEDOSTUPNA REKA
.................................
Nismo se tražili, samo smo se našli
Ko osmeh i suza, srećom preliveni
Il` dodir u strasti kada zavileni
Koliko te volim, da umirem.... Znaš li.

I tako nađeni, opet se tražimo
Ko sunce i kiša-kroz oblačak plavi
Srce viče "To je, smisao ljubavi"
Dok nade zavrele, pogledom snažimo.

Najdivnija ljubav, nebeskoga sjaja
Bez strasti i mržnje, bola u radosti
Ta lepota čedna, u neizvesnosti
Grljenje dušama, bez svih zagrljaja.

Znam da tu smo blizu, i kad smo daleko
Da godine nisu prepreka za sreću
Pa da te i nikad zagrliti neću
Uvek bićeš moja... nedostupna reko.

Moj pogled je na telu tvom, moj osmeh u žuboru strasti
Izmešani krikom i uzdahom, dok kupimo sa usana slasti......


RUŽICA KIŠUR-ČRLENEC, 1974., HRVATSKA, ZAGREB
POSLJEDNJI POLJUPCI I PONOĆNI

Poodmakli prosinac pobožno prosi
pokorom pokapanim pepeljastim putevima
pušta pahulje prozračne
po poljanama panonskim
pustim, poniženim, pospanim,
pred puno proljeća posijanim...

Preusmjereni putokazi
potišteno pismima plaču,
povremeno, poneka ptica prkosno pjeva
ponad polja panonskih, ponosnih,
prisjećanjima prigušenim posutim...

Povjetarac pleše pa potiho
prsima pučkim
preko praga prenosi pjesmu,
poniznom pršteć prošnjom...

Poodmakli prosinac
polako prosipa
posljednje poljupce ponoćne...



ĐEMAL TABIĆ, 1962., BOSNA I HERCEGOVINA, VOGOŠĆA
BEZ TEBE

Ovdje su mili
noći duge
i čeznjom bez kraja
dani obojeni
ni sunce vise
ne umije da sije
bez tebe mili
kao da me nije.

I srce moje jecajuć bije
golemu čeznju
za tobom krije
bez tebe mili
kao da me nije.

Kao redov smjerni
brojim dan po dan
od čeznje ćilim
čekajuć tkam
biserna suza
svaka mu nit
jer bez tebe mili
nije mi bit.



DRAŽEN GLAVATOVIĆ, 1986., CRNA GORA, PODGORICA
NOC

Bol u grlu,
Dan u trbuhu,
Zelje,
Zelje u mrtvom,
Moru.
Kasno je,
Za dan koji je otisao,
Za rijeci koje su se iscijedile,
Za proracun,
Za put,
Za odlazak.
U novo.
Tisina je mrtva.
U meni trune,
Ova noc kao slutnja,
Da bice bolje,
Mozda sjutra.
Mozda nikad.


HENA MAHOVAC, 1999., BOSNA HERCEGOVINA, ZAVIDOVIĆI
O D U S T A L A


NADEJDA KOSTADINOVA s. ELIZABETH ROSE, 1974., BUGARSKA, SOFIJA
PONEKAD SE DESI TAKO

Ponekad sreća naiđe poput pastuva
i, odjednom, preskočim joj crna, sjajna leđa i letimo:
daleko, do najbliže zvezde;
gdje mi svjetlost bljesne u lice,
tako svijetla da je teško čak i vidjeti.

Zvižde mi u ušima: sve umiljate mačke,
škljocajuće oči,
nagovještaji i stisnute usne
-i tek tada mogu vidjeti svoja raširena krila
i tako je lagano;
dok ostatak vremena
samo grebem dane iz kalendara,
čvrsto te držeći za ruku.


Engleska verzija:
SOMETIMES IT HAPPENS LIKE THAT

Sometimes the happiness comes over like a stallion
and all of a sudden I jump over its black shiny back and we fly
away to the closest star
where the light flashes into my face
so bright that its hard even to see
whistling over my ears all the mewing cats
squinting eyes
hints and pursed lips
and then I can see my outspreading wings
and its so light
while for the rest of the time
I am only scratching the days off the calendar
holding tight
by your hand